Hutba o smrti

كُلُّ نَفْسٍ ذَآئِقَةُ ٱلْمَوْتِ ۗ وَإِنَّمَا تُوَفَّوْنَ أُجُورَكُمْ يَوْمَ ٱلْقِيَٰمَةِ ۖ فَمَن زُحْزِحَ عَنِ ٱلنَّارِ وَأُدْخِلَ ٱلْجَنَّةَ فَقَدْ فَازَ ۗ وَمَا ٱلْحَيَوٰةُ ٱلدُّنْيَآ إِلَّا مَتَٰعُ ٱلْغُرُورِ ​

Svako živo biće će smrt okusiti! I samo na Sudnjem danu dobićete u potpunosti plaće svoje, i ko bude od vatre udaljen i u Džennet uveden – taj je postigao šta je želio; a život na ovome svijetu je samo varljivo naslađivanje. (Ali Imran, 185. ajet.)

Draga braćo i cijenjeni džemate,

Uzvišeni Allah nam u ovom, kao i u još nekoliko ajeta u Kur'anu časnom, govori o jednoj od najvećih istina s kojom se čovjek mora suočiti u svome životu. Istini o kojoj bi trebao stalno promišljati i imati je na umu – a to je istina o smrti. Istina o tome da će jednoga dana čovjeku isteći nafaka na ovome svijetu, te da će se vratiti Gospodaru Uzvišenom. Poslanik Muhammed, a.s., u jednom hadisu kojega navodi imam Tirmizija u svojoj zbirci, savjetuje nas da se često sjećamo onoga što presijeca užitke, a to je smrt. Uz to, on nam je preporučio da posjećujemo kaburove, odnosno mezarja, te da tako probudimo naša srca iz drijemeža i spasimo ih od nemarnosti i zaborava.

Draga braćo, smrt je neminovnost koju niko nema pravo da poriče ili odgodi. Smrt je kap koju će svako ljudsko biće ispiti, i onda kada dođe njezin trenutak, čovjek je neće moći niti ubrzati niti usporiti. Čak i neko ko ne vjeruje u Allaha, Njegove knjige ili Njegove poslanike, mora vjerovati u smrt, jer joj sam svjedoči i stoga ne može poricati ono što golim okom vidi.

Danas ljudi svjedoče smrti svaki dan, da li uživo ili putem ekrana. Svako jutro kada otvorimo naše društvene mreže sretnemo se sa makar jednom posmrtnicom nekoga iz našega okruženja. Svakim danom, nažalost, svjedočimo vijestima o iznenadnim smrtima, o pogibijama, tragedijama i sl. Isto tako, ne prođe dan a da ne svjedočimo vijesti o ubijenima usred ratova i agresija. Postala nam je to svakodnevnica, i koliko smo se naviknuli na to, govori vam to da ćemo vijest o, naprimjer, 30 ubijenih u Gazi danas, možda pogledati minutu-dvije, ili je čak odmah preskočiti, a onda nastaviti sa pregledanjem drugog sadržaja tipa reklame sa Temua, ili, pak, isječka iz nekog dokumentarca, gola sa neke fudbalske utakmice, intervjua sa nekom poznatom ličnosti i sl. Šokirat će nas na prvu vijest o pogibiji mlade osobe na cesti, ali, nakon čitanja vijesti i eventualno par komentara na istu, nastavit ćemo sa pregledanjem reelsova, bez da na trenutak zastanemo i upitamo sami sebe: gdje sam tu ja?

Draga braćo, u prijašnjim vremenima, zbog primitivnih medija i sredstava komunikacije, osim u izuzetnim okolnostima poput ratova i agresija, ljudi nisu bili izloženi vijestima o smrti toliko često poput nas danas. Zato, njihova srca su bila smekšana kada bi svjedočili vijesti o nečijoj smrti. Njihove su oči plakale i težina smrti je uticala na njih, bila je prisutna u njihovim mislima. Mijenjali bi se zbog toga, njihovi apetiti su postajali lošiji i nisu željeli jesti, san bi poremetili pa ne bi mogli spavati prestrašeni mislima o smrti i viđenjem umrloga. Sjećali bi se onoga čemu su svjedočili na dženazi, i mislili su o tome kako će se dženaza jednoga dana i njima klanjati. Zbog toga, njihova srca su bila budna, barem neko izvjesno vrijeme. Sjetite se samo naših starijih, a lično poznajem takve osobe, koji su prije, kada bi neko preselio u selu ili mahali, stavljali čaršafe i deke na televizore i radio prijemnike dok ne bi prošlo 40 dana od preseljenja. Činili su to iz poštovanja i saosjećanja prema umrlom i njegovoj porodici, ali i zbog toga što su time priznavali ozbiljnost fenomena smrti.

A onda pogledamo naše stanje danas. Kako se to mi ponašamo na dženazama i kako činjenica smrti utječe na nas? Danas vidite ljude koji na dženazama i u mezarjima, bez ikakvog stida i osjećaja da rade nešto što je pogrešno, svo vrijeme govore o dunjalučkim stvarima, bez ikakva poštovanja prema činu ibadeta, što u svojoj osnovi dženaza i jeste, a ibadet je čin pokornosti Bogu, ono čime se čovjek Bogu dragom približava. Ni poštovanja prema ibadetu, ni prema umrlom niti onima koji žale za umrlim. Vidjet ćete ljude kako noseći tabut sasvim nonšalantno koriste svoje mobitele, smiju se i pričaju stvari koje ne prigode dženazi – kao da nose vreću brašna, a ne čovjeka koji upravo ide u susret Gospodaru svjetova. Nažalost, stanje je, uglavnom, takvo – bezosjećajnost i nemar obuzeli su naša srca i sprječavaju ih da se prisjećaju smrti. Naša srca su ogrubjela.

Neka žena se žalila hazreti Aiši, r.a., kako joj je srce ogrubjelo, pa joj je ona rekla: „Često se prisjećaj smrti pa će ti srce omekšati.“ Zaboravljanje smrti uzrok je ljudske nemarnosti i popustljivosti na ovom svijetu, a prisjećanje na smrt uzrok je da se čovjek posveti ahiretu i čini djela koja će mu koristiti na oba svijeta. Upravo zbog toga, Poslanik, a.s., nas je savjetovao da se sjećamo smrti. Kaže se u jednoj izreci da je čovjek pogođen zaboravom. Znate, mi zaboravljamo da je ovaj svijet prolazan i da mi na njemu ne ostajemo vječno. Nekada se ponašamo kao da nikada nećemo napustiti ovaj svijet. Takav odnos dovodi do toga da zanemarimo ahiret i prepustimo se u potpunosti dunjaluku.

Jedan halifa je upitao jednog učenjaka: „Zašto mrzimo smrt?“, a ovaj mu je odgovorio: „Zato što ste sagradili svoj dunjaučki život, a uništili onaj budući. Zato mrzite da se preselite iz izgrađenog u razoreno.“ Upitajmo sami sebe: Koliko često o smrti mislimo? Koliko nas je dunjaluk obuzeo, i je li nas u toj mjeri obuzeo da na ahiret gotovo i ne pomislimo osim formalno, jezikom ili mislima koje ne dotiču naša srca?

Koliko ima djece koja su smrt dočekala? Koliko je mladića koji su preselili? Koliko je onih koji starost nisu dočelai a umrli su? Svako od nas stoji u redu pred smrtnim vratima, a niko od nas ne zna kada će doći na taj red. Zato, budimo pametni, kako nas je to Poslanik, a.s., naučio, da je pametan onaj koji vrši obračun sam sa sobom i radi za ono što dolazi poslije smrti. Mislimo o smrti i budimo svjesni da je ona blizu i da samo Allah zna vakat kada će doći. Mnogi kažu da će se pokajati i popraviti kada im se smrt približi, kada zađu u godine, pa tako preseliti čisti, bez grijeha. Koliko ste puta nekoga čuli kako će klanjati kada dođe u penziju i ostari? Koliko puta ste čuli nekoga kako će ostaviti alkohol pod stare dane, pa će i na hadž otići da se očisti? Lijepe su to želje, ali trenutak smrti čovjeku nije poznat. Njegova nada ga obmanjuje i šejtan ga obuzima govoreći mu da ima vremena za pokajanje pa mu uljepšava grijehe da bi griješio. Šta je ovakvih koji su govorili da će se popraviti otišlo svome Gospodaru prije nego li su se popravili? Da nas Allah sačuva toga!

Vjernik je pametniji od ovoga. On uzima pouku iz svega što vidi oko sebe. Svaki rob kada ugleda dženazu, obavezno treba zamisliti kako njega nose na tabutu, jer, uistinu, ubrzo će i njega nositi. Kazao je jedan rob Božiji: „Ko prođe pored mezarja i ne razmisli o sebi niti Allahu uputi dovu za umrle iznevjerio je i sebe i njih.“ Zapitajmo se, braćo, koliko puta prođemo pored mezajra, a koliko puta promislimo o smrti? Kaže imam Gazali u svome djelu Ihya kako je pametan onaj koji posmatra tuđe mezare i među njima vidi svoje mjesto, pa se priprema da im se pridruži i svjestan je da oni nigdje neće otići dok im se i on ne pridruži. On mora biti uvjeren da, kada bi umrlima bio ponuđen samo jedan dan koji on tako bezbrižno provede, taj dan bio bi im draži od cijeloga dunjaluka, jer oni su shvatili vrijednost ljudskih života i njima se otkrila suština stvari. Umrli su shvatili vrijednost života nakon što je on okončan i sada oplakuju svaki trenutak svog života, a taj trenutak tebi još uvijek stoji na raspolaganju i možda i više, a ti ih tako tratiš.

Zato, draga braćo, naš spas je u tome da se čvrsto prihvatimo imana i takvaluka, da budemo od onih koji su nepokolebljivi, stameni i istrajni na Putu pravome. Takve osobe se pridržavaju propisa vjere, izbjegavaju sve sumnjivo i čvrsto se drže onoga što je Resulullah, a.s., preporučivao i onoga što su radili oni koji su došli poslije njega.

Naša poruka nije da odustajemo od ovoga, dunjalučkog života. Mi se moramo truditi na njemu, graditi ga, stjecati zaradu koliko možemo, ali uz dva uslova: da to činimo na halal način, i da dajemo Allahu ono što Njemu pripada. Poruka islama nije to da čovjek ništa ne posjeduje, naprotiv, nego, kako je to govorio rahmetli Đozo govoreći o zuhdu, zuhd nije da ne posjeduješ ništa, nego da tebe ništa ne posjeduje. Odnosno, draga braćo, da imetak koji imamo držimo u našim rukama, a ne u našim srcima. Nemojmo da nas zavara dunjaluk pa da puno sijemo za njega, a zaboravimo na sljedeći život. Sjetimo se da tri stvari prate umrlu osobu: njegov imetak, njegova porodica i njegova djela. Njegov imetak i njegova porodica će se vratiti i ostaviti ga, a njegova djela ostaju s njim. Zato, vjerujmo i požurimo ka činjenju dobrih djela!

Poslanik, a.s., nas je podučio da molimo Allaha: „Allahu moj, olakšaj mi smrt i sačuvaj me smrtnih muka.“ Allah nam je naredio da Ga se bojimo i da umiremo kao muslimani. Molimo Allaha da budemo od onih s kojima je On zadovoljan i koji će umrijeti kao istinski vjernici.