Svjetlo znanja koje obasjava srce i prosvjetljuje razum.

20. aug 2026.

Hfz. Muhamed Selimović na 46. Svjetskom takmičenju u hifzu časnog Kur'ana "Kralj Abdulaziz bin Saud"

13. jun 2026.

Gospodaru daj nam dobro i na ovom i na budućem svijetu!

12. jun 2026.

Opuštajuće učenje Kur’ana | hfz. Muhamed Selimović

14. okt 2026.

Budi dio rješenja, a ne dio problema

Hvala Allahu, Gospodaru svjetova. Njega hvalimo, od Njega pomoć i oprost tražimo. Utječemo se Allahu od zla naših duša i naših loših djela. Koga Allah uputi, niko ga u zabludu ne može odvesti, a koga On u zabludi ostavi, niko ga ne može uputiti. Svjedočimo da nema drugog boga osim Allaha, Jednog, Koji nema sudruga, i svjedočimo da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, Njegov rob i poslanik. Neka su Allahov salavat i selam na njega, njegovu porodicu i ashabe. Prije izvjesnog vremena prisustvovao sam dženazi jednoj mladoj ženi, koja je imala oko trideset godina. Ono što je posebno privuklo pažnju na njenoj osmrtnici jeste činjenica da među ožalošćenima nije bilo navedeno nijedno ime osim imena njenog babe. Ljudi su, vidjevši osmrtnicu na društvenim mrežama, pomislili da bi se moglo desiti da ovoj mladoj ženi nema ko klanjati dženazu. Zato su odlučili doći, iako je mnogi od njih nikada nisu ni poznavali. Na dženazi se okupilo više od trideset ljudi, od kojih se mnogi međusobno nisu poznavali, ali ih je povezala ista namjera – da isprate jednu mladu osobu s ovoga svijeta i da joj, kao muslimani, klanjaju dženazu. Takvi trenuci čovjeka podsjete na prolaznost života, ali i na pitanja na koja ćemo svi morati odgovoriti. Ko smo bili, kako smo živjeli i šta smo ostavili iza sebe? Hoće li iza nas ostati dobro koje će ljudi pamtiti ili ćemo biti zaboravljeni čim nas više ne bude? O tome kako se trebamo odnositi prema sebi, drugim ljudima i zajednici u kojoj živimo posebno govori jedan hadis Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uporedio je ljude koji se pridržavaju Allahovih granica s onima koji ih krše s putnicima na brodu. Jedni su se smjestili na gornjoj palubi, a drugi na donjoj. Kada bi onima na donjoj palubi zatrebala voda, morali bi se penjati na gornju palubu i prolaziti pored ostalih putnika. Tada su neki od njih došli na ideju da probuše rupu u svom dijelu broda kako više ne bi morali prolaziti pored onih koji su bili iznad njih. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, objasnio je da bi, kada bi ih ostali pustili da to učine, svi zajedno propali, a kada bi ih spriječili, svi bi bili spašeni. Ovaj hadis bilježi imam el-Buhari. U ovoj kratkoj, ali snažnoj usporedbi krije se važna poruka: mi ne živimo jedni pored drugih samo kao pojedinci, nego jedni s drugima dijelimo odgovornost za svijet u kojem živimo. Brod iz hadisa možemo posmatrati kao našu porodicu, džemat, društvo, ummet, pa i cijelo čovječanstvo. Brod nije samo skup odvojenih dasaka. Svaki njegov dio ima svoju ulogu, a sigurnost svih putnika zavisi od toga hoće li zajedno čuvati ono što ih nosi. Tako je i s našim zajednicama. Naše odluke, postupci i riječi ne ostaju uvijek samo naši. Oni se prenose na druge, ostavljaju trag i mogu donijeti korist, ali i nanijeti štetu. Čovjek ponekad kaže: „Ovo je moj život, moj izbor i moj grijeh. Nikoga se ne tiče.“ Međutim, nije uvijek tako. Ako neko zagađuje okoliš, posljedice ne snosi samo on. Ako se u porodici širi mržnja, nepravda ili nasilje, posljedice osjete i oni koji nisu učestvovali u njihovom nastanku. Ako se u društvu normalizira nepravda, s vremenom ona pogađa sve veći broj ljudi. Jedna mala rupa može potopiti cijeli brod. Isto tako, postupak koji pojedincu izgleda beznačajno može postati uzrok velike štete kada ga drugi prihvate, opravdavaju ili počnu oponašati. S druge strane, ni dobro ne ostaje ograničeno na onoga ko ga čini. Jedan iskren savjet može promijeniti nečiji život. Jedna riječ podrške može čovjeku vratiti nadu. Jedan roditelj koji odgaja dijete u vjeri i poštenju može učiniti dobro koje će se prenositi na naredne generacije. Zato je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upozorio da onaj ko uvede lijepu praksu u islamu ima nagradu za nju i nagradu onih koji po njoj postupaju, bez umanjenja njihove nagrade. Isto tako, onaj ko uvede lošu praksu snosi njen teret i teret onih koji je slijede. Naše riječi i djela, dakle, mogu postati izvor dobra koje traje i nakon naše smrti, ali i uzrok štete koja se nastavlja i onda kada mi više ne budemo prisutni. Brod iz hadisa nije usidren. On plovi, a s njim plove i njegovi putnici. To nas podsjeća da život ne stoji i da vrijeme ne čeka. Ako se rupa na brodu ne popravi na vrijeme, voda će nastaviti prodirati. Ako se problem zanemaruje, on može postati sve veći, sve dok ne bude kasno za popravak. Isto se događa i u našim porodicama, džematima i društvu. Mala nesuglasica može prerasti u ozbiljan sukob ako je niko ne pokuša riješiti. Nepravda može postati uobičajena ako svi šute. Mladi mogu izgubiti interes za vjeru i zajednicu ako im se ne pruži prilika da uče, postavljaju pitanja i učestvuju u korisnim aktivnostima. Zato nije dovoljno primijetiti problem. Potrebno je učiniti ono što možemo da ga riješimo. Najopasnija pozicija na brodu nije nužno ona na donjoj palubi. Opasna je i pozicija onoga ko vidi da neko buši rupu, ali se pravi da ga se to ne tiče. Naravno, ne možemo svi učiniti sve. Nemamo svi isto znanje, mogućnosti ni odgovornosti. Ali svako od nas ima neku priliku koju može iskoristiti. Nekome je Allah dao znanje, nekome imetak, nekome utjecaj, a nekome mogućnost da sasluša čovjeka koji nema kome ispričati svoju brigu. Pogledajmo samo koliko ljudi u svijetu nema ni osnovne uslove za obrazovanje. Djeca u Gazi uče u izuzetno teškim okolnostima, često bez odgovarajućih učionica, školskog pribora i sigurnosti. A mi imamo priliku da učimo, radimo, obrazujemo svoju djecu i gradimo svoje zajednice. Zar ne bismo trebali biti zahvalni na tim blagodatima i iskoristiti ih na najbolji način? Zahvalnost nije samo izgovoriti „elhamdulillah“. Zahvalnost je i da blagodat koju imamo upotrijebimo u dobru. Ako imamo znanje, da ga prenosimo. Ako imamo imetak, da njime pomognemo. Ako imamo mogućnost da nešto promijenimo, da ne čekamo da to uradi neko drugi. Islam nas ne odgaja da budemo ljudi koji samo kritikuju i pokazuju prstom. Odgaja nas da budemo ljudi koji popravljaju, pomažu i preuzimaju odgovornost. To, naravno, ne znači da trebamo šutjeti pred nepravdom. Naprotiv, nepravdu treba zaustavljati, ali na mudar, odgovoran i pravedan način, vodeći računa o mogućnostima i posljedicama svojih postupaka. Kada govorimo o zajednici, važno je razumjeti da oni koji griješe nisu uvijek ljudi koji žele zlo. U hadisu putnici na donjoj palubi žele vodu, što je sasvim razumljiva potreba. Problem nastaje kada zbog vlastite potrebe izaberu način koji ugrožava sve ostale. Tako i čovjek ponekad želi olakšati sebi, ostvariti korist ili riješiti problem, ali to pokušava učiniti na račun drugih. Želi doći do cilja, ali ne vodi računa o tome kome će nanijeti štetu. Zato nije dovoljno pitati se je li nam neka odluka korisna. Moramo se zapitati i je li ispravna, je li pravedna i kakve posljedice može imati za druge. Upravo se tu vidi važnost vjere i odgovornosti. Vjernik ne živi samo za vlastiti interes. On nastoji biti koristan svojoj porodici, komšijama, džematu i društvu. Kada vidi problem, ne raduje mu se i ne čeka da se proširi, nego nastoji, koliko može, pomoći da se riješi. Komšija koji pomogne komšiji, mladić koji se uključi u koristan projekat, čovjek koji pomiri dvojicu zavađenih ili onaj koji se sjeti bolesnog i usamljenog pa ih obiđe, roditelj koji odvoji vrijeme za svoje dijete – sve su to primjeri ljudi koji čuvaju zajednički brod. Allah, dželle šanuhu, kaže: „I činite dobro, jer Allah voli dobročinitelje!“ (El-Bekara, 195). Zato se trebamo zapitati kakvi smo mi ljudi u svojoj zajednici. Jesmo li oni čiji se dolazak osjeti po dobru koje donose ili oni koji drugima otežavaju život? Jesmo li ljudi koji popravljaju odnose ili ih dodatno kvare? Kada nas jednog dana ne bude, hoće li neko kazati: „Nedostaje nam taj čovjek. Bio je od koristi, pomagao je i unosio dobro među ljude“? Ljudi koji ostavljaju najdublji trag nisu nužno najbogatiji, najglasniji ni najpoznatiji. Često su to oni koji pomažu u tišini, koji ne okreću glavu od tuđe nevolje, koji nastoje pomiriti, a ne posvađati, koji popravljaju, a ne komplikuju, i čija prisutnost drugima olakšava život. Takvi ljudi razumiju da je život prilika koja neće trajati vječno. Doći će dan kada ćemo napustiti svoje kuće, mahale i džemate, a naša mjesta zauzet će drugi ljudi. Ono što će ostati iza nas jesu naša djela, dobro koje smo učinili i trag koji smo ostavili u životima drugih. Zato nemojmo čekati da neko drugi popravi ono što i sami možemo popraviti. Nemojmo čekati da neko drugi pomogne čovjeku kojem možemo pomoći. Nemojmo biti ravnodušni prema problemima svoje porodice, džemata i društva. Svako od nas ima svoju ulogu na ovom brodu. Molimo Uzvišenog Allaha da nas učini ljudima koji donose dobro, čije ruke grade, čije riječi mire, a čija djela koriste drugima. Molimo Ga da nas sačuva od nepravde, sebičnosti i ravnodušnosti, te da nam podari mudrosti da prepoznamo dobro i snage da ga činimo. Jer vrijednost čovjeka ne mjeri se samo po tome koliko dugo živi, nego i po dobru koje ostavi iza sebe. Budimo dio rješenja, a ne dio problema. Čuvajmo svoj brod, jer na njemu plovimo zajedno.

13. okt 2026.

Šejtanov napad straga: kada nas prošlost počne sputavati

Draga braćo, Jedan od načina na koji šejtan prilazi čovjeku jeste napad straga, odnosno korištenje njegove prošlosti protiv njega. On nastoji da nas veže za ono što smo nekada doživjeli, za iskustva kroz koja smo prošli, za razočarenja koja su nas povrijedila i očekivanja koja se nisu ostvarila. Želi da nas zarobi u prošlosti i da nam ne dozvoli da slobodno živimo sadašnjost i idemo naprijed. U psihologiji se često govori o tome kako životna iskustva oblikuju čovjeka. Ona utječu na naš pogled na svijet, naše stavove, način razmišljanja i odluke koje donosimo. Ono što smo nekada doživjeli može utjecati na to kako ćemo postupati u budućnosti. Naprimjer, neko doživi saobraćajnu nesreću i nakon toga razvije strah od vožnje. Neko prođe kroz bolnu ljubavnu vezu i odluči da više nikada ne želi stupiti u brak. Neko doživi veliko razočarenje u ljude pa počne sumnjati u svakoga ko mu se približi. Naravno, ne znači da je svako takvo iskustvo posljedica šejtanskog djelovanja. Čovjeku je potrebno vrijeme da se oporavi od određenih životnih udaraca. Međutim, problem nastaje onda kada nas prošlost toliko zarobi da više ne možemo prepoznati mogućnosti koje nam Allah otvara u sadašnjosti. Upravo tu šejtan nastoji pronaći prostor za svoje djelovanje. Kada analiziramo njegov napad straga, primijetit ćemo da se on često odvija kroz misli koje nam se neprestano vraćaju. Jedna od njegovih zamki jeste da čovjeku određene misli predstavi kao konačnu istinu o njemu samom, iako su to ponekad samo sumnje, strahovi i došaptavanja koja ne treba prihvatiti kao mjerilo vlastite vrijednosti. Šejtan želi da povjerujemo kako smo zarobljenici svoje prošlosti, iako nam Allah ostavlja mogućnost pokajanja, promjene i novog početka. Naprimjer, čovjeku koji se nekada trudio da bude bolji vjernik šejtan može došaptavati: „Sjećaš li se kakav si nekada bio? Redovno si obavljao namaz, učio Kur'an, dolazio na predavanja i pazio na svoje ponašanje. A pogledaj se sada!“ Slično se može dogoditi i čovjeku koji je nekada redovno učio, izvršavao svoje obaveze, spremao ispite i radio na sebi, a danas je izgubio dio svoje nekadašnje discipline. U čemu je zamka? Šejtan ne mora čovjeka uvijek navoditi da se poredi s drugima. Ponekad ga navodi da se poredi sa samim sobom, ali tako da iz tog poređenja ne izvuče pouku i motivaciju, nego da izgubi nadu. Umjesto da kaže: „Nekada sam bio bolji i mogu ponovo biti bolji nego sada, pa čak i napredovati više nego prije“, čovjek počne razmišljati: „Nekada sam bio takav, ali to više nikada ne mogu postići.“ Na taj način sjećanje na nekadašnje dobro, umjesto da bude podsticaj, postaje razlog odustajanja. A istina je da čovjek nije dužan ostati isti kakav je bio jučer. Dužan je truditi se da danas bude bolji nego što je bio jučer. Ako je nekada bio ustrajniji u ibadetu, neka mu to bude podsticaj da se vrati ustrajnosti. Ako je nekada više učio, neka ponovo otvori knjigu. Ako je nekada imao više discipline, neka je počne obnavljati korak po korak. Prošlost treba biti učitelj od kojeg uzimamo lekcije, a ne zatvor u kojem ćemo provesti ostatak života. Draga braćo, Postoji još jedan način na koji šejtan koristi čovjekovu prošlost. To je neprestano vraćanje na pitanje zašto nam se nešto dogodilo. Čovjek prolazi kroz teško iskušenje, izgubi nešto što mu je bilo važno, doživi razočarenje ili se suoči s nepravdom. Tada počne sebi postavljati pitanja: „Zašto se ovo baš meni dogodilo? Jesam li ja ovo zaslužio? Je li ovo kazna zbog nekog grijeha? Jesam li negdje pogriješio, nekome nepravdu učinio ili se o nekoga ogriješio?“ Sama pitanja nisu nužno loša. Čovjek treba preispitivati svoje postupke, tražiti vlastite greške i popravljati ono što može popraviti. Problem nastaje kada se preispitivanje pretvori u beskonačno optuživanje samoga sebe, bez ikakvog konkretnog koraka prema promjeni. Čovjek tada prestaje živjeti u sadašnjosti. Stalno se vraća na ono što je bilo, pokušava pronaći odgovor na svako pitanje i počinje vjerovati da je njegovo stanje bezizlazno. Takvo razmišljanje može ga učiniti bezvoljnim, zatvorenim i obeshrabrenim. Umjesto da ustane i nastavi dalje, on ostaje zarobljen u vlastitim brigama. Zato moramo biti oprezni kada određeno iskušenje odmah proglašavamo Allahovom kaznom. Mi ne znamo skrivenu mudrost svakog događaja. Allahovi poslanici, alejhimus-selam, prolazili su kroz velika iskušenja, a bili su među najodabranijim ljudima. Njihova iskušenja nisu bila dokaz da ih je Allah napustio. Naprotiv, iskušenje može biti prilika da čovjek pokaže strpljenje, očisti svoje srce, preispita svoje postupke i još se više približi Allahu. Nekada čovjek kroz iskušenje nauči ono što ne bi naučio u godinama lagodnog života. Nauči se oslanjati na Allaha, iskreno Mu se obraćati, biti skroman i razumjeti bol drugih ljudi. Isto tako, kada čovjek počini grijeh, ne treba dopustiti da ga taj grijeh odvede u očaj. Treba se pokajati, napustiti grijeh i nastaviti činiti dobro. U jednoj predaji navodi se da čovjek može počiniti grijeh zbog kojeg će u konačnici ući u Džennet. Kada su ashabi upitali Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako je to moguće, odgovorio je da taj grijeh čovjeku ostane pred očima, pa se zbog njega kaje i traži oprost od Allaha, sve dok mu Allah zbog toga ne podari Džennet. Smisao ove predaje jeste da grijeh, ako čovjeka odvede iskrenom pokajanju i popravljanju, može postati povod njegovog duhovnog uzdizanja. To, naravno, nije poziv na grijeh, nego poziv da se nakon grijeha ne prepustimo očaju. Zato, ako si nekada pogriješio, pokaj se. Ako si daleko od Allaha, vrati Mu se sada. Nemoj dozvoliti da te ono što je bilo spriječi u onome što još uvijek možeš učiniti. Draga braćo, Vjernik se ne treba bojati ničega više nego Allahovog nezadovoljstva, ali strah od Allaha ne smije ga odvesti u očaj i beznađe. Ispravan strah od Allaha podstiče čovjeka da se popravi, dok ga očaj uvjerava da za njega više nema izlaza. Šejtan želi da čovjek grijeh doživljava kao dokaz da nema nade za njega, dok ga Allah poziva da se pokaje i vrati.U tom kontekstu posebno je važno razumjeti i prirodu ružnih misli koje čovjeku dolaze protiv njegove volje. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: „Allah je oprostio mojim sljedbenicima ono što im njihove duše došaptavaju, sve dok to ne izgovore ili ne postupe po tome.“ Ovaj hadis donosi veliku utjehu. Čovjek nije grešan samo zato što mu je kroz glavu prošla ružna ili neželjena misao. Nije isto pomisliti nešto protiv svoje volje i svjesno prihvatiti tu misao, izgovoriti je ili postupiti u skladu s njom. U jednoj predaji čovjek se obratio Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, rekavši da mu dolaze misli za koje bi mu bilo draže da padne s neba nego da ih izgovori. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio je riječima koje ukazuju na veličinu Allaha i na to da su šejtanove spletke u ovom slučaju svedene na došaptavanje. A u drugom vjerodostojnom hadisu Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upozorio je da šejtan čovjeku može postavljati pitanja jedno za drugim, sve dok ga ne dovede do pitanja: „Ko je stvorio tvoga Gospodara?“ Kada čovjek dođe do toga, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uputio ga je da zatraži zaštitu kod Allaha i prekine takvo razmišljanje. U drugoj predaji spominje se da kaže: „Āmentu billāhi“ – „Vjerujem u Allaha.“ Dakle, nije rješenje da čovjek svaku ružnu misao analizira satima, pokušavajući je do kraja razriješiti. Nekada je potrebno prepoznati da je riječ o nametljivoj misli, zatražiti Allahovu zaštitu, ne pridavati joj pretjeranu pažnju i nastaviti sa svojim obavezama. Ibn Kajjim, r.a., slikovito objašnjava kako šejtan postepeno djeluje na čovjeka: od misli nastaje želja, iz želje se rađa namjera, a zatim se to može pretvoriti u riječi i djela. Zbog toga je važno da čovjek ne njeguje misli koje ga vode prema grijehu, nego da se trudi usmjeravati svoje srce prema onome čime je Allah zadovoljan. Međutim, to ne znači da čovjek treba panično nadzirati svaku misao koja mu dođe. Cilj nije strah od vlastitih misli, nego mudro postupanje prema njima: ne prihvatati svaku misao kao istinu, ne slijediti svako došaptavanje i ne dopustiti da nas ono odvrati od dobra. Draga braćo, Postoji još jedan naročito opasan način na koji šejtan koristi našu prošlost. Zamislimo čovjeka koji je nekada bio u lošem društvu. S Allahovom pomoći napustio je to društvo, pokajao se i promijenio svoj život. Počeo je redovno obavljati namaz, čuvati se grijeha i družiti se s ljudima koji ga podstiču na dobro. A onda dođu teški dani. Čovjek se razočara, neko ga povrijedi, suoči se s problemima i osjeti da mu je svega dosta. U takvom stanju šejtan mu počne došaptavati: „Hajde, vrati se malo starom društvu. Samo da se ispušeš, da se opustiš, da zaboraviš na probleme. Ne moraš se odmah vratiti starom načinu života. Samo jedan izlazak, samo jedan susret.“Šejtan mu ne mora odmah prikazati grijeh kao nešto dobro. Dovoljno je da mu ga predstavi kao privremeni izlaz iz bola i razočarenja. Zato čovjek u teškim trenucima mora posebno paziti kome se okreće. Nije svako društvo koje nam trenutno pruža olakšanje društvo koje će nam dugoročno donijeti dobro. Nekada ćemo se osjećati ugodno među ljudima koji nas udaljavaju od onoga što smo uz mnogo truda pokušali izgraditi. Upravo zato je važno da čuvamo svoje društvo i da se u teškim trenucima približavamo ljudima koji će nas podsjetiti na Allaha, ohrabriti nas da budemo strpljivi i pomoći nam da pronađemo ispravan put. Lijepo je u tom smislu podsjetiti se riječi šejha Saliha ef. Ibriševića: „Čovjek što je bliže dobrim ljudima, bliže je Bogu, i što je bliže Bogu, bliže je dobrim ljudima. Što je bliže Bogu, bliže je i Džennetu, a dalje je od Džehennema. Ključ uspjeha je da budeš s dobrim ljudima, makar i sam ne bio od njih. Ovo je i obratno istinito. Čovjek što je bliže lošim ljudima, dalje je od Boga, i što je dalje od Boga, bliže je lošim ljudima. Što je dalje od Boga, bliže je i Džehennemu, a dalje od Dženneta. Ključ nesreće je da budeš s lošim ljudima, makar i sam ne bio od njih.“ Zato, kada ti bude teško, nemoj se vraćati onome od čega te je Allah izbavio. Nemoj zbog jednog razočarenja napustiti put kojim si dugo i strpljivo hodio. Nemoj zbog ljudi koji su te povrijedili napustiti društvo onih koji te podstiču na dobro. I nemoj zaboraviti da teška vremena ne znače da trebaš odustati od dobra. Upravo tada ti je dobro najpotrebnije. Draga braćo, Na kraju, vratimo se pitanju s kojim smo počeli: šta šejtan želi postići svojim napadom straga? Želi da nas prošlost učini slabima, da nas sjećanja na grijehe odvedu u očaj, da nas nekadašnji neuspjesi uvjere kako više ne možemo uspjeti i da nas razočarenja vrate ljudima i putevima od kojih smo se udaljili. Želi da gledamo unazad toliko dugo da zaboravimo kako se pred nama još uvijek nalazi život u kojem možemo učiniti mnogo dobra. Zato, kada ti dođe misao da više nikada ne možeš biti dobar kao nekada, sjeti se da možeš od danas biti bolji i bolji. Kada ti dođe misao da je tvoje iskušenje dokaz da te je Allah napustio, sjeti se da ne poznaješ svu mudrost onoga kroz šta prolaziš. Kada ti dođe misao da zbog svojih grijeha nemaš pravo ponovo se približiti Allahu, sjeti se da je tevba put povratka, a ne privilegija bezgrešnih. Kada ti dođe misao da se vratiš starom društvu samo zato što ti je teško, sjeti se zašto si ga napustio i koliko ti je truda trebalo da promijeniš svoj život. I na kraju, ne zaboravimo kur'anske riječi: فَادْخُلِي فِي عِبَادِي ۝ وَادْخُلِي جَنَّتِي„Pa uđi među robove Moje i uđi u Džennet Moj!“ (El-Fedžr, 29–30) Ovi ajeti podsjećaju nas na konačni cilj vjerničkog života: Allahovo zadovoljstvo i Džennet. A na tom putu važno je i društvo koje biramo, jer dobri ljudi mogu biti razlog da se učvrstimo u vjeri, dok nas loše društvo može postepeno udaljiti od onoga čemu težimo. Molimo Allaha, dželle šanuhu, da nas sačuva od šejtanovih došaptavanja, da nam podari snagu da se oslobodimo tereta prošlosti, da nam omili tevbu, ibadet i dobro društvo, da naša iskušenja učini uzrokom našeg približavanja Njemu i da nas ne prepusti nama samima ni koliko je treptaj oka. Amin

13. okt 2026.

Sura Et-Tekasur: Trka za imetkom i zaborav na pravu svrhu života

أَلْهَاكُمُ التَّكَاثُرُ (1) حَتَّىٰ زُرْتُمُ الْمَقَابِرَ (2) كَلَّا سَوْفَ تَعْلَمُونَ (3) ثُمَّ كَلَّا سَوْفَ تَعْلَمُونَ (4) كَلَّا لَوْ تَعْلَمُونَ عِلْمَ الْيَقِينِ (5) لَتَرَوُنَّ الْجَحِيمَ (6) ثُمَّ لَتَرَوُنَّهَا عَيْنَ الْيَقِينِ (7) ثُمَّ لَتُسْأَلُنَّ يَوْمَئِذٍ عَنِ النَّعِيمِ (8) "Zaokuplja vas nastojanje da što imućniji budete, sve dok grobove ne posjetite! A ne valja tako, saznaćete sigurno! I još jednom, ne valja tako, saznaćete sigurno! Ne valja tako, da znate pouzdano – Džehennem biste sigurno vidjeli! I još jednom, doista ćete ga vidjeti očigledno! Zatim ćete toga dana za sladak život i blagodati biti pitani sigurno!" (El-Tekasur, 1–8) 1. Ajet: Zaokuplja vas nastojanje da što imućniji budete Sura započinje glagolom "Elhā", koji u arapskom jeziku nosi dva duboka značenja; 1. Obuzeti i okupirati: Preokupirani smo stvarima, ljudima i situacijama od kojih u konačnici nemamo nikakve stvarne koristi. 2. Odvratiti: Odvraća nas (tekasur – gomilanje) od onih najvažnijih obaveza i svrhe zbog koje smo stvoreni. Uzvišeni Allah nas u Kur'anu upozorava: "O vjernici, neka vas imanja vaša i djeca vaša ne odvrate od sjećanja na Allaha!" (El-Munāfikūn, 9) Kada nas to imetak i djeca odvraćaju od Stvoritelja? Onda kada sve što imamo počnemo pripisivati sebi i svojoj sposobnosti! Sve dok vjerujemo da je ono što posjedujemo isključivo "naše vlasništvo", ulazimo u problem. Tada čovjek odbija dati zekat i govori: "Zašto da odvajam od novca koji sam zaradio sa svojih deset prstiju?" – zaboravljajući da mu je Upravo Onaj Koji traži zekat podario i tih deset prstiju i zdravlje i pamet! Sve što posjedujemo na ovome svijetu samo je emanet od Uzvišenog Allaha, Koji nas iskušava kako ćemo se prema tome odnositi. Kada čovjek iz svoga imetka udjeljuje zekat i sadaku, Allah mu u tome daje bereket i uvećava ga. A ako se ogluši o Božiju zapovijed, imetak mu stvara nemir, ostaje bez bereketa ili biva razlogom kazne na Budućem svijetu. Jasno svjedočanstvo da imetak nije naše apsolutno vlasništvo jesu i detaljni kur'anski propisi o nasljedstvu. Allah tačno određuje kako se imetak dijeli nakon naše smrti, majci toliko, muškom djetetu toliko, ženskom toliko. Gospodar nam time poručuje: Ne vezujte srce za prolazni dunjaluk, jer naše je samo ono što udijelimo i pošaljemo ispred sebe, a ne ono što ostavimo za sobom! Jednako je i s djecom. Poslanik, s.a.v.s., istaknuo je kao jedan od predznaka Sudnjega dana momenat "kada robinja sebi rodi gospodara". Zar to vrijeme nije nastupilo? Roditelji često podređuju čitav svoj život ispunjavanju svakog hira i zahtjeva vlastite djece, gubeći autoritet pod vlastitim krovom. A kada se izgubi autoritet roditelja, kako očekivati da dijete poštuje učitelja, profesora, djeda, nanu ili starijeg komšiju? Nezahvalan čovjek zbog blagodati zaboravlja na Darovaoca blagodati. A kakvi bismo trebali biti, Allah opisuje u suri En-Nūr: "Ljudi koje trgovina i kupoprodaja ne odvraćaju od spominjanja Allaha..." (En-Nūr, 37) Šta znači riječ Tekāsur? Riječ tekāsur derivirana je iz korijena kesreh (mnoštvo, velika količina), a označava nadmetanje i hvalisanje mnoštvom imetka, ugleda, položaja, titula ili znanja. U ovom ajetu riječ tekasur obuhvata tri dimenzije: 1. Unutrašnja želja da se ima sve više i više: "Mora se bukirati bolji hotel naredne godine, ovaj je predaleko od mora." "Imam dobar posao, ali bilo bi dobro otvoriti još jedan biznis, radi sigurnosti." "Imam mobitel koji odlično služi, ali izašao je novi model pa ću ga uzeti radi prestiža..." Zamarajući misli onim što želimo kupiti i ostvariti, zaboravljamo na Onoga Koji nam sve daje, Allaha, našeg Opskrbitelja. 2. Konstantna komparacija i takmičenje s drugima: Nije cilj samo imati puno, nego imati više od drugih i to pokazivati. Često vidimo tekasur i kod djece – ko ima bolji mobitel, skuplju igračku ili patike. Trka u tome ko će imati više jedina je stvar koja ujedinjuje ljude najrazličitijih svjetonazora, rasa i politika. Ništa im nije zajedničko osim želje da nadmaše druge u dunjaluku. 3. Isticanje i hvalisanje onim što se posjeduje. Glagol elhā u arapskom jeziku pravilno se upotrebljava s prijedlogom 'an (odvikavati od nečega). Zanimljivo je da Allah u prvom ajetu nije spomenuo prijedlog 'an – izostavio ga je kako bi svako od nas sam sebi dao odgovor: Od čega me sve odvraća ovo gomilanje? Gomilanje lajkova, pratilaca, odjeće, novca ili pretjerano gledanje serija i provođenje vremena za ekranom nekoga odvraća od redovnog namaza, nekoga od toga da bude bolji student, nekoga od toga da bude posvećeniji roditelj, suprug ili prijatelj, itd. Zato je stvarni antonim pojmu tekāsur – Tevhid (čisto obožavanje i predanost Jednom Bogu). Kada dunjaluk preuzme srce, ibadet postane teret. Centralna poruka ovog ajeta jeste da iskreno zapitamo sebe: Šta je moja glavna distrakcija od Gospodara? Šta me sprječava da naučim sufaru, da postanem hafiz, da redovno dolazim na predavanja i halke? Da budedem odgovorniji student, roditelj, radnik... Odgovorimo sebi prije nego što bude kasno. 2. Ajet: Sve dok grobove ne posjetite! A kada nastupa trenutak u kojem je za popravak prekasno? Onda kada posjetimo mezarje i zijaretimo one koji su nas pretekli na putu ka ahiretu. Sura El-Tekasur dolazi u nizu sura koje opisuju strahote Sudnjega dana (El-Zilzāl, El-'Ādiyāt, El-Kāri'ah). Učenjaci primjećuju da, iako Allah u prethodnim surama slikovito prikazuje smak svijeta i potresne scene Obračuna, čovjek i pored svega toga toliko voli dunjaluk da sve te strahote zaboravi i opusti se kao da će na ovome svijetu živjeti vječno! U ajetu se koristi riječ "zurtum" (posjetili ste), čime nas Allah podučava da je boravak u kaburu samo privremena posjeta (zijaret) na putu do vječne kuće - Ahireta. 3. i 4. Ajet: A ne valja tako, saznaćete sigurno! I još jednom, ne valja tako, saznaćete sigurno! Riječ Kellā predstavlja opomenu i prijetnju. Riječ Summe (zatim) ukazuje da je druga prijetnja još teža od prve. U ajetu je namjerno izostavljen objekat (šta ćemo to saznati), kako bi se čovjek sam zamislio nad težinom onoga što ga čeka. Učenjaci navode da se opomena spominje dvaput zato što će čovjek gorku istinu saznati u dva navrata: 1. Prvi put u kaburu – kada bude ispitivan i kada ugleda svoje pravo stanje; 2. Drugi put na Sudnjem danu – kada pred svima bude polagao račun za svaku trunku dobra i zla. Imam ez-Zamahšeri u ovim ajetima prepoznaje duboku Božiju milost. Gospodar nas ponavljanjem upozorava da se zaustavimo, baš kao što roditelj djetetu koje pretrčava ulicu više puta uzvikne: "Stani, stani! Pazi, pazi!" Allah nam ponavlja opomenu kako bismo se probudili prije nego što se zavjesa spusti. 5–8. Ajet: 5. Uistinu, kad biste vi znali pouzdano, 6. vi ćete Džehennem vidjeti, 7. i još jednom, doista, vidjet ćete ga očigledno! 8. Zatim ćete toga Dana za sladak život biti pitani! U teoriji o islamskoj spoznaji, Jekin (sigurno ubjeđenje) dijeli se na tri stepena: 1. 'Ilmul-jekin (sigurnost na osnovu znanja i dokaza): Znaš da nešto postoji jer vidiš jasne znakove (npr. vidiš dim i znaš da ima vatre). 2. 'Ajnul-jekin (sigurnost na osnovu viđenja): Priđeš bliže i vlastitim očima ugledaš plamen. 3. Hakkul-jekin (potpuna, suštinska istina kroz iskustvo): Priđeš vatri i osjetiš njenu toplinu i žar na svojoj koži. Za razliku od životinja kojima je potreban samo fizički vid ('Ajnul-jekin), čovjeku je dat razum da kroz razmišljanje i 'Ilmul-jekin dođe do apsolutne Istine bez potrebe da je prvo očima vidi. Nevjernici traže da vide meleke i Džennet da bi povjerovali, dok vjernik razumom i srcem spoznaje Stvoritelja. Značenje riječi Džehīm U 6. ajetu spominje se naziv za Džehennem – El-Džehīm (žestoka, rasplamsala vatra). Ova riječ derivirana je iz korijena džuhm, kojim se u arapskom opisuje strašni pogled lava u trenutku kada se sprema za skok na plijen. Toga se pogleda žrtva toliko uplaši da se okameni i zaboravi bježati. Semantička paralela je očito jasna: kada grešnici ugledaju Džehennem i Sirat-ćupriju, od straha će zanijemiti i ukočiti! Poruke i pouke za naš život 1. Bavimo se gomilanjem dobrih djela, a ne gomilanjem prolaznih užitaka: Danas ljudi daju prednost kvantitetu nad kvalitetom. Mnogi misle da su uspješni ako ih prati velik broj ljudi na društvenim mrežama, gomilajući sljedbenike, preglede i lajkove. Kada je hazreti Omeru, r.a., prišlo dvadesetak ljudi da ga sluša, ustao je i otišao, rekaši da ne želi da mu to stvori oholost u srcu! Svako gomilanje stvari koje su nam nepotrebne oduzima vrijeme i odvlači od Allaha. 2. Bogatstvo nije znak da Allah nekoga voli, niti je siromaštvo znak da ga ne voli: Dunjaluk je samo poligon iskušenja, a ne mjerilo Božije ljubavi. 3. Ko ima više – više će biti i pitan (En-Ne'īm): Na Sudnjem danu odgovarat ćemo za sve blagodati: mir, zdravlje, vid, sluh, pa i za čašu pitke vode. U hadisi-kudsiji navodi se da Allah roba neće detaljno ispitivati za tri osnovne stvari ako su bile skromne: za krov nad glavom koji ga štiti, za zalogaj hrane koji mu kičmu drži uspravnom i za odjeću koja mu pokriva stidna mjesta. Ali onaj ko ima više od toga, od njega se traži i više dobrih djela i više zahvalnosti! Na kraju, očistimo svoja srca od trke za prestižom i gomilanjem onoga što ćemo sutra u kaburu ostaviti. Iskoristimo svoje vrijeme, imetak i zdravlje u ono što ostaje vječno!