Blog

14. okt 2026.

Budi dio rješenja, a ne dio problema

Hfz. Hamdo Solo

Hvala Allahu, Gospodaru svjetova. Njega hvalimo, od Njega pomoć i oprost tražimo. Utječemo se Allahu od zla naših duša i naših loših djela. Koga Allah uputi, niko ga u zabludu ne može odvesti, a koga On u zabludi ostavi, niko ga ne može uputiti. Svjedočimo da nema drugog boga osim Allaha, Jednog, Koji nema sudruga, i svjedočimo da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, Njegov rob i poslanik. Neka su Allahov salavat i selam na njega, njegovu porodicu i ashabe. Prije izvjesnog vremena prisustvovao sam dženazi jednoj mladoj ženi, koja je imala oko trideset godina. Ono što je posebno privuklo pažnju na njenoj osmrtnici jeste činjenica da među ožalošćenima nije bilo navedeno nijedno ime osim imena njenog babe. Ljudi su, vidjevši osmrtnicu na društvenim mrežama, pomislili da bi se moglo desiti da ovoj mladoj ženi nema ko klanjati dženazu. Zato su odlučili doći, iako je mnogi od njih nikada nisu ni poznavali. Na dženazi se okupilo više od trideset ljudi, od kojih se mnogi međusobno nisu poznavali, ali ih je povezala ista namjera – da isprate jednu mladu osobu s ovoga svijeta i da joj, kao muslimani, klanjaju dženazu. Takvi trenuci čovjeka podsjete na prolaznost života, ali i na pitanja na koja ćemo svi morati odgovoriti. Ko smo bili, kako smo živjeli i šta smo ostavili iza sebe? Hoće li iza nas ostati dobro koje će ljudi pamtiti ili ćemo biti zaboravljeni čim nas više ne bude? O tome kako se trebamo odnositi prema sebi, drugim ljudima i zajednici u kojoj živimo posebno govori jedan hadis Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uporedio je ljude koji se pridržavaju Allahovih granica s onima koji ih krše s putnicima na brodu. Jedni su se smjestili na gornjoj palubi, a drugi na donjoj. Kada bi onima na donjoj palubi zatrebala voda, morali bi se penjati na gornju palubu i prolaziti pored ostalih putnika. Tada su neki od njih došli na ideju da probuše rupu u svom dijelu broda kako više ne bi morali prolaziti pored onih koji su bili iznad njih. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, objasnio je da bi, kada bi ih ostali pustili da to učine, svi zajedno propali, a kada bi ih spriječili, svi bi bili spašeni. Ovaj hadis bilježi imam el-Buhari. U ovoj kratkoj, ali snažnoj usporedbi krije se važna poruka: mi ne živimo jedni pored drugih samo kao pojedinci, nego jedni s drugima dijelimo odgovornost za svijet u kojem živimo. Brod iz hadisa možemo posmatrati kao našu porodicu, džemat, društvo, ummet, pa i cijelo čovječanstvo. Brod nije samo skup odvojenih dasaka. Svaki njegov dio ima svoju ulogu, a sigurnost svih putnika zavisi od toga hoće li zajedno čuvati ono što ih nosi. Tako je i s našim zajednicama. Naše odluke, postupci i riječi ne ostaju uvijek samo naši. Oni se prenose na druge, ostavljaju trag i mogu donijeti korist, ali i nanijeti štetu. Čovjek ponekad kaže: „Ovo je moj život, moj izbor i moj grijeh. Nikoga se ne tiče.“ Međutim, nije uvijek tako. Ako neko zagađuje okoliš, posljedice ne snosi samo on. Ako se u porodici širi mržnja, nepravda ili nasilje, posljedice osjete i oni koji nisu učestvovali u njihovom nastanku. Ako se u društvu normalizira nepravda, s vremenom ona pogađa sve veći broj ljudi. Jedna mala rupa može potopiti cijeli brod. Isto tako, postupak koji pojedincu izgleda beznačajno može postati uzrok velike štete kada ga drugi prihvate, opravdavaju ili počnu oponašati. S druge strane, ni dobro ne ostaje ograničeno na onoga ko ga čini. Jedan iskren savjet može promijeniti nečiji život. Jedna riječ podrške može čovjeku vratiti nadu. Jedan roditelj koji odgaja dijete u vjeri i poštenju može učiniti dobro koje će se prenositi na naredne generacije. Zato je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upozorio da onaj ko uvede lijepu praksu u islamu ima nagradu za nju i nagradu onih koji po njoj postupaju, bez umanjenja njihove nagrade. Isto tako, onaj ko uvede lošu praksu snosi njen teret i teret onih koji je slijede. Naše riječi i djela, dakle, mogu postati izvor dobra koje traje i nakon naše smrti, ali i uzrok štete koja se nastavlja i onda kada mi više ne budemo prisutni. Brod iz hadisa nije usidren. On plovi, a s njim plove i njegovi putnici. To nas podsjeća da život ne stoji i da vrijeme ne čeka. Ako se rupa na brodu ne popravi na vrijeme, voda će nastaviti prodirati. Ako se problem zanemaruje, on može postati sve veći, sve dok ne bude kasno za popravak. Isto se događa i u našim porodicama, džematima i društvu. Mala nesuglasica može prerasti u ozbiljan sukob ako je niko ne pokuša riješiti. Nepravda može postati uobičajena ako svi šute. Mladi mogu izgubiti interes za vjeru i zajednicu ako im se ne pruži prilika da uče, postavljaju pitanja i učestvuju u korisnim aktivnostima. Zato nije dovoljno primijetiti problem. Potrebno je učiniti ono što možemo da ga riješimo. Najopasnija pozicija na brodu nije nužno ona na donjoj palubi. Opasna je i pozicija onoga ko vidi da neko buši rupu, ali se pravi da ga se to ne tiče. Naravno, ne možemo svi učiniti sve. Nemamo svi isto znanje, mogućnosti ni odgovornosti. Ali svako od nas ima neku priliku koju može iskoristiti. Nekome je Allah dao znanje, nekome imetak, nekome utjecaj, a nekome mogućnost da sasluša čovjeka koji nema kome ispričati svoju brigu. Pogledajmo samo koliko ljudi u svijetu nema ni osnovne uslove za obrazovanje. Djeca u Gazi uče u izuzetno teškim okolnostima, često bez odgovarajućih učionica, školskog pribora i sigurnosti. A mi imamo priliku da učimo, radimo, obrazujemo svoju djecu i gradimo svoje zajednice. Zar ne bismo trebali biti zahvalni na tim blagodatima i iskoristiti ih na najbolji način? Zahvalnost nije samo izgovoriti „elhamdulillah“. Zahvalnost je i da blagodat koju imamo upotrijebimo u dobru. Ako imamo znanje, da ga prenosimo. Ako imamo imetak, da njime pomognemo. Ako imamo mogućnost da nešto promijenimo, da ne čekamo da to uradi neko drugi. Islam nas ne odgaja da budemo ljudi koji samo kritikuju i pokazuju prstom. Odgaja nas da budemo ljudi koji popravljaju, pomažu i preuzimaju odgovornost. To, naravno, ne znači da trebamo šutjeti pred nepravdom. Naprotiv, nepravdu treba zaustavljati, ali na mudar, odgovoran i pravedan način, vodeći računa o mogućnostima i posljedicama svojih postupaka. Kada govorimo o zajednici, važno je razumjeti da oni koji griješe nisu uvijek ljudi koji žele zlo. U hadisu putnici na donjoj palubi žele vodu, što je sasvim razumljiva potreba. Problem nastaje kada zbog vlastite potrebe izaberu način koji ugrožava sve ostale. Tako i čovjek ponekad želi olakšati sebi, ostvariti korist ili riješiti problem, ali to pokušava učiniti na račun drugih. Želi doći do cilja, ali ne vodi računa o tome kome će nanijeti štetu. Zato nije dovoljno pitati se je li nam neka odluka korisna. Moramo se zapitati i je li ispravna, je li pravedna i kakve posljedice može imati za druge. Upravo se tu vidi važnost vjere i odgovornosti. Vjernik ne živi samo za vlastiti interes. On nastoji biti koristan svojoj porodici, komšijama, džematu i društvu. Kada vidi problem, ne raduje mu se i ne čeka da se proširi, nego nastoji, koliko može, pomoći da se riješi. Komšija koji pomogne komšiji, mladić koji se uključi u koristan projekat, čovjek koji pomiri dvojicu zavađenih ili onaj koji se sjeti bolesnog i usamljenog pa ih obiđe, roditelj koji odvoji vrijeme za svoje dijete – sve su to primjeri ljudi koji čuvaju zajednički brod. Allah, dželle šanuhu, kaže: „I činite dobro, jer Allah voli dobročinitelje!“ (El-Bekara, 195). Zato se trebamo zapitati kakvi smo mi ljudi u svojoj zajednici. Jesmo li oni čiji se dolazak osjeti po dobru koje donose ili oni koji drugima otežavaju život? Jesmo li ljudi koji popravljaju odnose ili ih dodatno kvare? Kada nas jednog dana ne bude, hoće li neko kazati: „Nedostaje nam taj čovjek. Bio je od koristi, pomagao je i unosio dobro među ljude“? Ljudi koji ostavljaju najdublji trag nisu nužno najbogatiji, najglasniji ni najpoznatiji. Često su to oni koji pomažu u tišini, koji ne okreću glavu od tuđe nevolje, koji nastoje pomiriti, a ne posvađati, koji popravljaju, a ne komplikuju, i čija prisutnost drugima olakšava život. Takvi ljudi razumiju da je život prilika koja neće trajati vječno. Doći će dan kada ćemo napustiti svoje kuće, mahale i džemate, a naša mjesta zauzet će drugi ljudi. Ono što će ostati iza nas jesu naša djela, dobro koje smo učinili i trag koji smo ostavili u životima drugih. Zato nemojmo čekati da neko drugi popravi ono što i sami možemo popraviti. Nemojmo čekati da neko drugi pomogne čovjeku kojem možemo pomoći. Nemojmo biti ravnodušni prema problemima svoje porodice, džemata i društva. Svako od nas ima svoju ulogu na ovom brodu. Molimo Uzvišenog Allaha da nas učini ljudima koji donose dobro, čije ruke grade, čije riječi mire, a čija djela koriste drugima. Molimo Ga da nas sačuva od nepravde, sebičnosti i ravnodušnosti, te da nam podari mudrosti da prepoznamo dobro i snage da ga činimo. Jer vrijednost čovjeka ne mjeri se samo po tome koliko dugo živi, nego i po dobru koje ostavi iza sebe. Budimo dio rješenja, a ne dio problema. Čuvajmo svoj brod, jer na njemu plovimo zajedno.

13. okt 2026.

Šejtanov napad straga: kada nas prošlost počne sputavati

Hfz. Hamdo Solo

Draga braćo, Jedan od načina na koji šejtan prilazi čovjeku jeste napad straga, odnosno korištenje njegove prošlosti protiv njega. On nastoji da nas veže za ono što smo nekada doživjeli, za iskustva kroz koja smo prošli, za razočarenja koja su nas povrijedila i očekivanja koja se nisu ostvarila. Želi da nas zarobi u prošlosti i da nam ne dozvoli da slobodno živimo sadašnjost i idemo naprijed. U psihologiji se često govori o tome kako životna iskustva oblikuju čovjeka. Ona utječu na naš pogled na svijet, naše stavove, način razmišljanja i odluke koje donosimo. Ono što smo nekada doživjeli može utjecati na to kako ćemo postupati u budućnosti. Naprimjer, neko doživi saobraćajnu nesreću i nakon toga razvije strah od vožnje. Neko prođe kroz bolnu ljubavnu vezu i odluči da više nikada ne želi stupiti u brak. Neko doživi veliko razočarenje u ljude pa počne sumnjati u svakoga ko mu se približi. Naravno, ne znači da je svako takvo iskustvo posljedica šejtanskog djelovanja. Čovjeku je potrebno vrijeme da se oporavi od određenih životnih udaraca. Međutim, problem nastaje onda kada nas prošlost toliko zarobi da više ne možemo prepoznati mogućnosti koje nam Allah otvara u sadašnjosti. Upravo tu šejtan nastoji pronaći prostor za svoje djelovanje. Kada analiziramo njegov napad straga, primijetit ćemo da se on često odvija kroz misli koje nam se neprestano vraćaju. Jedna od njegovih zamki jeste da čovjeku određene misli predstavi kao konačnu istinu o njemu samom, iako su to ponekad samo sumnje, strahovi i došaptavanja koja ne treba prihvatiti kao mjerilo vlastite vrijednosti. Šejtan želi da povjerujemo kako smo zarobljenici svoje prošlosti, iako nam Allah ostavlja mogućnost pokajanja, promjene i novog početka. Naprimjer, čovjeku koji se nekada trudio da bude bolji vjernik šejtan može došaptavati: „Sjećaš li se kakav si nekada bio? Redovno si obavljao namaz, učio Kur'an, dolazio na predavanja i pazio na svoje ponašanje. A pogledaj se sada!“ Slično se može dogoditi i čovjeku koji je nekada redovno učio, izvršavao svoje obaveze, spremao ispite i radio na sebi, a danas je izgubio dio svoje nekadašnje discipline. U čemu je zamka? Šejtan ne mora čovjeka uvijek navoditi da se poredi s drugima. Ponekad ga navodi da se poredi sa samim sobom, ali tako da iz tog poređenja ne izvuče pouku i motivaciju, nego da izgubi nadu. Umjesto da kaže: „Nekada sam bio bolji i mogu ponovo biti bolji nego sada, pa čak i napredovati više nego prije“, čovjek počne razmišljati: „Nekada sam bio takav, ali to više nikada ne mogu postići.“ Na taj način sjećanje na nekadašnje dobro, umjesto da bude podsticaj, postaje razlog odustajanja. A istina je da čovjek nije dužan ostati isti kakav je bio jučer. Dužan je truditi se da danas bude bolji nego što je bio jučer. Ako je nekada bio ustrajniji u ibadetu, neka mu to bude podsticaj da se vrati ustrajnosti. Ako je nekada više učio, neka ponovo otvori knjigu. Ako je nekada imao više discipline, neka je počne obnavljati korak po korak. Prošlost treba biti učitelj od kojeg uzimamo lekcije, a ne zatvor u kojem ćemo provesti ostatak života. Draga braćo, Postoji još jedan način na koji šejtan koristi čovjekovu prošlost. To je neprestano vraćanje na pitanje zašto nam se nešto dogodilo. Čovjek prolazi kroz teško iskušenje, izgubi nešto što mu je bilo važno, doživi razočarenje ili se suoči s nepravdom. Tada počne sebi postavljati pitanja: „Zašto se ovo baš meni dogodilo? Jesam li ja ovo zaslužio? Je li ovo kazna zbog nekog grijeha? Jesam li negdje pogriješio, nekome nepravdu učinio ili se o nekoga ogriješio?“ Sama pitanja nisu nužno loša. Čovjek treba preispitivati svoje postupke, tražiti vlastite greške i popravljati ono što može popraviti. Problem nastaje kada se preispitivanje pretvori u beskonačno optuživanje samoga sebe, bez ikakvog konkretnog koraka prema promjeni. Čovjek tada prestaje živjeti u sadašnjosti. Stalno se vraća na ono što je bilo, pokušava pronaći odgovor na svako pitanje i počinje vjerovati da je njegovo stanje bezizlazno. Takvo razmišljanje može ga učiniti bezvoljnim, zatvorenim i obeshrabrenim. Umjesto da ustane i nastavi dalje, on ostaje zarobljen u vlastitim brigama. Zato moramo biti oprezni kada određeno iskušenje odmah proglašavamo Allahovom kaznom. Mi ne znamo skrivenu mudrost svakog događaja. Allahovi poslanici, alejhimus-selam, prolazili su kroz velika iskušenja, a bili su među najodabranijim ljudima. Njihova iskušenja nisu bila dokaz da ih je Allah napustio. Naprotiv, iskušenje može biti prilika da čovjek pokaže strpljenje, očisti svoje srce, preispita svoje postupke i još se više približi Allahu. Nekada čovjek kroz iskušenje nauči ono što ne bi naučio u godinama lagodnog života. Nauči se oslanjati na Allaha, iskreno Mu se obraćati, biti skroman i razumjeti bol drugih ljudi. Isto tako, kada čovjek počini grijeh, ne treba dopustiti da ga taj grijeh odvede u očaj. Treba se pokajati, napustiti grijeh i nastaviti činiti dobro. U jednoj predaji navodi se da čovjek može počiniti grijeh zbog kojeg će u konačnici ući u Džennet. Kada su ashabi upitali Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako je to moguće, odgovorio je da taj grijeh čovjeku ostane pred očima, pa se zbog njega kaje i traži oprost od Allaha, sve dok mu Allah zbog toga ne podari Džennet. Smisao ove predaje jeste da grijeh, ako čovjeka odvede iskrenom pokajanju i popravljanju, može postati povod njegovog duhovnog uzdizanja. To, naravno, nije poziv na grijeh, nego poziv da se nakon grijeha ne prepustimo očaju. Zato, ako si nekada pogriješio, pokaj se. Ako si daleko od Allaha, vrati Mu se sada. Nemoj dozvoliti da te ono što je bilo spriječi u onome što još uvijek možeš učiniti. Draga braćo, Vjernik se ne treba bojati ničega više nego Allahovog nezadovoljstva, ali strah od Allaha ne smije ga odvesti u očaj i beznađe. Ispravan strah od Allaha podstiče čovjeka da se popravi, dok ga očaj uvjerava da za njega više nema izlaza. Šejtan želi da čovjek grijeh doživljava kao dokaz da nema nade za njega, dok ga Allah poziva da se pokaje i vrati.U tom kontekstu posebno je važno razumjeti i prirodu ružnih misli koje čovjeku dolaze protiv njegove volje. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: „Allah je oprostio mojim sljedbenicima ono što im njihove duše došaptavaju, sve dok to ne izgovore ili ne postupe po tome.“ Ovaj hadis donosi veliku utjehu. Čovjek nije grešan samo zato što mu je kroz glavu prošla ružna ili neželjena misao. Nije isto pomisliti nešto protiv svoje volje i svjesno prihvatiti tu misao, izgovoriti je ili postupiti u skladu s njom. U jednoj predaji čovjek se obratio Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, rekavši da mu dolaze misli za koje bi mu bilo draže da padne s neba nego da ih izgovori. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio je riječima koje ukazuju na veličinu Allaha i na to da su šejtanove spletke u ovom slučaju svedene na došaptavanje. A u drugom vjerodostojnom hadisu Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upozorio je da šejtan čovjeku može postavljati pitanja jedno za drugim, sve dok ga ne dovede do pitanja: „Ko je stvorio tvoga Gospodara?“ Kada čovjek dođe do toga, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uputio ga je da zatraži zaštitu kod Allaha i prekine takvo razmišljanje. U drugoj predaji spominje se da kaže: „Āmentu billāhi“ – „Vjerujem u Allaha.“ Dakle, nije rješenje da čovjek svaku ružnu misao analizira satima, pokušavajući je do kraja razriješiti. Nekada je potrebno prepoznati da je riječ o nametljivoj misli, zatražiti Allahovu zaštitu, ne pridavati joj pretjeranu pažnju i nastaviti sa svojim obavezama. Ibn Kajjim, r.a., slikovito objašnjava kako šejtan postepeno djeluje na čovjeka: od misli nastaje želja, iz želje se rađa namjera, a zatim se to može pretvoriti u riječi i djela. Zbog toga je važno da čovjek ne njeguje misli koje ga vode prema grijehu, nego da se trudi usmjeravati svoje srce prema onome čime je Allah zadovoljan. Međutim, to ne znači da čovjek treba panično nadzirati svaku misao koja mu dođe. Cilj nije strah od vlastitih misli, nego mudro postupanje prema njima: ne prihvatati svaku misao kao istinu, ne slijediti svako došaptavanje i ne dopustiti da nas ono odvrati od dobra. Draga braćo, Postoji još jedan naročito opasan način na koji šejtan koristi našu prošlost. Zamislimo čovjeka koji je nekada bio u lošem društvu. S Allahovom pomoći napustio je to društvo, pokajao se i promijenio svoj život. Počeo je redovno obavljati namaz, čuvati se grijeha i družiti se s ljudima koji ga podstiču na dobro. A onda dođu teški dani. Čovjek se razočara, neko ga povrijedi, suoči se s problemima i osjeti da mu je svega dosta. U takvom stanju šejtan mu počne došaptavati: „Hajde, vrati se malo starom društvu. Samo da se ispušeš, da se opustiš, da zaboraviš na probleme. Ne moraš se odmah vratiti starom načinu života. Samo jedan izlazak, samo jedan susret.“Šejtan mu ne mora odmah prikazati grijeh kao nešto dobro. Dovoljno je da mu ga predstavi kao privremeni izlaz iz bola i razočarenja. Zato čovjek u teškim trenucima mora posebno paziti kome se okreće. Nije svako društvo koje nam trenutno pruža olakšanje društvo koje će nam dugoročno donijeti dobro. Nekada ćemo se osjećati ugodno među ljudima koji nas udaljavaju od onoga što smo uz mnogo truda pokušali izgraditi. Upravo zato je važno da čuvamo svoje društvo i da se u teškim trenucima približavamo ljudima koji će nas podsjetiti na Allaha, ohrabriti nas da budemo strpljivi i pomoći nam da pronađemo ispravan put. Lijepo je u tom smislu podsjetiti se riječi šejha Saliha ef. Ibriševića: „Čovjek što je bliže dobrim ljudima, bliže je Bogu, i što je bliže Bogu, bliže je dobrim ljudima. Što je bliže Bogu, bliže je i Džennetu, a dalje je od Džehennema. Ključ uspjeha je da budeš s dobrim ljudima, makar i sam ne bio od njih. Ovo je i obratno istinito. Čovjek što je bliže lošim ljudima, dalje je od Boga, i što je dalje od Boga, bliže je lošim ljudima. Što je dalje od Boga, bliže je i Džehennemu, a dalje od Dženneta. Ključ nesreće je da budeš s lošim ljudima, makar i sam ne bio od njih.“ Zato, kada ti bude teško, nemoj se vraćati onome od čega te je Allah izbavio. Nemoj zbog jednog razočarenja napustiti put kojim si dugo i strpljivo hodio. Nemoj zbog ljudi koji su te povrijedili napustiti društvo onih koji te podstiču na dobro. I nemoj zaboraviti da teška vremena ne znače da trebaš odustati od dobra. Upravo tada ti je dobro najpotrebnije. Draga braćo, Na kraju, vratimo se pitanju s kojim smo počeli: šta šejtan želi postići svojim napadom straga? Želi da nas prošlost učini slabima, da nas sjećanja na grijehe odvedu u očaj, da nas nekadašnji neuspjesi uvjere kako više ne možemo uspjeti i da nas razočarenja vrate ljudima i putevima od kojih smo se udaljili. Želi da gledamo unazad toliko dugo da zaboravimo kako se pred nama još uvijek nalazi život u kojem možemo učiniti mnogo dobra. Zato, kada ti dođe misao da više nikada ne možeš biti dobar kao nekada, sjeti se da možeš od danas biti bolji i bolji. Kada ti dođe misao da je tvoje iskušenje dokaz da te je Allah napustio, sjeti se da ne poznaješ svu mudrost onoga kroz šta prolaziš. Kada ti dođe misao da zbog svojih grijeha nemaš pravo ponovo se približiti Allahu, sjeti se da je tevba put povratka, a ne privilegija bezgrešnih. Kada ti dođe misao da se vratiš starom društvu samo zato što ti je teško, sjeti se zašto si ga napustio i koliko ti je truda trebalo da promijeniš svoj život. I na kraju, ne zaboravimo kur'anske riječi: فَادْخُلِي فِي عِبَادِي ۝ وَادْخُلِي جَنَّتِي„Pa uđi među robove Moje i uđi u Džennet Moj!“ (El-Fedžr, 29–30) Ovi ajeti podsjećaju nas na konačni cilj vjerničkog života: Allahovo zadovoljstvo i Džennet. A na tom putu važno je i društvo koje biramo, jer dobri ljudi mogu biti razlog da se učvrstimo u vjeri, dok nas loše društvo može postepeno udaljiti od onoga čemu težimo. Molimo Allaha, dželle šanuhu, da nas sačuva od šejtanovih došaptavanja, da nam podari snagu da se oslobodimo tereta prošlosti, da nam omili tevbu, ibadet i dobro društvo, da naša iskušenja učini uzrokom našeg približavanja Njemu i da nas ne prepusti nama samima ni koliko je treptaj oka. Amin

13. okt 2026.

Sura Et-Tekasur: Trka za imetkom i zaborav na pravu svrhu života

Hfz. Hamdo Solo

أَلْهَاكُمُ التَّكَاثُرُ (1) حَتَّىٰ زُرْتُمُ الْمَقَابِرَ (2) كَلَّا سَوْفَ تَعْلَمُونَ (3) ثُمَّ كَلَّا سَوْفَ تَعْلَمُونَ (4) كَلَّا لَوْ تَعْلَمُونَ عِلْمَ الْيَقِينِ (5) لَتَرَوُنَّ الْجَحِيمَ (6) ثُمَّ لَتَرَوُنَّهَا عَيْنَ الْيَقِينِ (7) ثُمَّ لَتُسْأَلُنَّ يَوْمَئِذٍ عَنِ النَّعِيمِ (8) "Zaokuplja vas nastojanje da što imućniji budete, sve dok grobove ne posjetite! A ne valja tako, saznaćete sigurno! I još jednom, ne valja tako, saznaćete sigurno! Ne valja tako, da znate pouzdano – Džehennem biste sigurno vidjeli! I još jednom, doista ćete ga vidjeti očigledno! Zatim ćete toga dana za sladak život i blagodati biti pitani sigurno!" (El-Tekasur, 1–8) 1. Ajet: Zaokuplja vas nastojanje da što imućniji budete Sura započinje glagolom "Elhā", koji u arapskom jeziku nosi dva duboka značenja; 1. Obuzeti i okupirati: Preokupirani smo stvarima, ljudima i situacijama od kojih u konačnici nemamo nikakve stvarne koristi. 2. Odvratiti: Odvraća nas (tekasur – gomilanje) od onih najvažnijih obaveza i svrhe zbog koje smo stvoreni. Uzvišeni Allah nas u Kur'anu upozorava: "O vjernici, neka vas imanja vaša i djeca vaša ne odvrate od sjećanja na Allaha!" (El-Munāfikūn, 9) Kada nas to imetak i djeca odvraćaju od Stvoritelja? Onda kada sve što imamo počnemo pripisivati sebi i svojoj sposobnosti! Sve dok vjerujemo da je ono što posjedujemo isključivo "naše vlasništvo", ulazimo u problem. Tada čovjek odbija dati zekat i govori: "Zašto da odvajam od novca koji sam zaradio sa svojih deset prstiju?" – zaboravljajući da mu je Upravo Onaj Koji traži zekat podario i tih deset prstiju i zdravlje i pamet! Sve što posjedujemo na ovome svijetu samo je emanet od Uzvišenog Allaha, Koji nas iskušava kako ćemo se prema tome odnositi. Kada čovjek iz svoga imetka udjeljuje zekat i sadaku, Allah mu u tome daje bereket i uvećava ga. A ako se ogluši o Božiju zapovijed, imetak mu stvara nemir, ostaje bez bereketa ili biva razlogom kazne na Budućem svijetu. Jasno svjedočanstvo da imetak nije naše apsolutno vlasništvo jesu i detaljni kur'anski propisi o nasljedstvu. Allah tačno određuje kako se imetak dijeli nakon naše smrti, majci toliko, muškom djetetu toliko, ženskom toliko. Gospodar nam time poručuje: Ne vezujte srce za prolazni dunjaluk, jer naše je samo ono što udijelimo i pošaljemo ispred sebe, a ne ono što ostavimo za sobom! Jednako je i s djecom. Poslanik, s.a.v.s., istaknuo je kao jedan od predznaka Sudnjega dana momenat "kada robinja sebi rodi gospodara". Zar to vrijeme nije nastupilo? Roditelji često podređuju čitav svoj život ispunjavanju svakog hira i zahtjeva vlastite djece, gubeći autoritet pod vlastitim krovom. A kada se izgubi autoritet roditelja, kako očekivati da dijete poštuje učitelja, profesora, djeda, nanu ili starijeg komšiju? Nezahvalan čovjek zbog blagodati zaboravlja na Darovaoca blagodati. A kakvi bismo trebali biti, Allah opisuje u suri En-Nūr: "Ljudi koje trgovina i kupoprodaja ne odvraćaju od spominjanja Allaha..." (En-Nūr, 37) Šta znači riječ Tekāsur? Riječ tekāsur derivirana je iz korijena kesreh (mnoštvo, velika količina), a označava nadmetanje i hvalisanje mnoštvom imetka, ugleda, položaja, titula ili znanja. U ovom ajetu riječ tekasur obuhvata tri dimenzije: 1. Unutrašnja želja da se ima sve više i više: "Mora se bukirati bolji hotel naredne godine, ovaj je predaleko od mora." "Imam dobar posao, ali bilo bi dobro otvoriti još jedan biznis, radi sigurnosti." "Imam mobitel koji odlično služi, ali izašao je novi model pa ću ga uzeti radi prestiža..." Zamarajući misli onim što želimo kupiti i ostvariti, zaboravljamo na Onoga Koji nam sve daje, Allaha, našeg Opskrbitelja. 2. Konstantna komparacija i takmičenje s drugima: Nije cilj samo imati puno, nego imati više od drugih i to pokazivati. Često vidimo tekasur i kod djece – ko ima bolji mobitel, skuplju igračku ili patike. Trka u tome ko će imati više jedina je stvar koja ujedinjuje ljude najrazličitijih svjetonazora, rasa i politika. Ništa im nije zajedničko osim želje da nadmaše druge u dunjaluku. 3. Isticanje i hvalisanje onim što se posjeduje. Glagol elhā u arapskom jeziku pravilno se upotrebljava s prijedlogom 'an (odvikavati od nečega). Zanimljivo je da Allah u prvom ajetu nije spomenuo prijedlog 'an – izostavio ga je kako bi svako od nas sam sebi dao odgovor: Od čega me sve odvraća ovo gomilanje? Gomilanje lajkova, pratilaca, odjeće, novca ili pretjerano gledanje serija i provođenje vremena za ekranom nekoga odvraća od redovnog namaza, nekoga od toga da bude bolji student, nekoga od toga da bude posvećeniji roditelj, suprug ili prijatelj, itd. Zato je stvarni antonim pojmu tekāsur – Tevhid (čisto obožavanje i predanost Jednom Bogu). Kada dunjaluk preuzme srce, ibadet postane teret. Centralna poruka ovog ajeta jeste da iskreno zapitamo sebe: Šta je moja glavna distrakcija od Gospodara? Šta me sprječava da naučim sufaru, da postanem hafiz, da redovno dolazim na predavanja i halke? Da budedem odgovorniji student, roditelj, radnik... Odgovorimo sebi prije nego što bude kasno. 2. Ajet: Sve dok grobove ne posjetite! A kada nastupa trenutak u kojem je za popravak prekasno? Onda kada posjetimo mezarje i zijaretimo one koji su nas pretekli na putu ka ahiretu. Sura El-Tekasur dolazi u nizu sura koje opisuju strahote Sudnjega dana (El-Zilzāl, El-'Ādiyāt, El-Kāri'ah). Učenjaci primjećuju da, iako Allah u prethodnim surama slikovito prikazuje smak svijeta i potresne scene Obračuna, čovjek i pored svega toga toliko voli dunjaluk da sve te strahote zaboravi i opusti se kao da će na ovome svijetu živjeti vječno! U ajetu se koristi riječ "zurtum" (posjetili ste), čime nas Allah podučava da je boravak u kaburu samo privremena posjeta (zijaret) na putu do vječne kuće - Ahireta. 3. i 4. Ajet: A ne valja tako, saznaćete sigurno! I još jednom, ne valja tako, saznaćete sigurno! Riječ Kellā predstavlja opomenu i prijetnju. Riječ Summe (zatim) ukazuje da je druga prijetnja još teža od prve. U ajetu je namjerno izostavljen objekat (šta ćemo to saznati), kako bi se čovjek sam zamislio nad težinom onoga što ga čeka. Učenjaci navode da se opomena spominje dvaput zato što će čovjek gorku istinu saznati u dva navrata: 1. Prvi put u kaburu – kada bude ispitivan i kada ugleda svoje pravo stanje; 2. Drugi put na Sudnjem danu – kada pred svima bude polagao račun za svaku trunku dobra i zla. Imam ez-Zamahšeri u ovim ajetima prepoznaje duboku Božiju milost. Gospodar nas ponavljanjem upozorava da se zaustavimo, baš kao što roditelj djetetu koje pretrčava ulicu više puta uzvikne: "Stani, stani! Pazi, pazi!" Allah nam ponavlja opomenu kako bismo se probudili prije nego što se zavjesa spusti. 5–8. Ajet: 5. Uistinu, kad biste vi znali pouzdano, 6. vi ćete Džehennem vidjeti, 7. i još jednom, doista, vidjet ćete ga očigledno! 8. Zatim ćete toga Dana za sladak život biti pitani! U teoriji o islamskoj spoznaji, Jekin (sigurno ubjeđenje) dijeli se na tri stepena: 1. 'Ilmul-jekin (sigurnost na osnovu znanja i dokaza): Znaš da nešto postoji jer vidiš jasne znakove (npr. vidiš dim i znaš da ima vatre). 2. 'Ajnul-jekin (sigurnost na osnovu viđenja): Priđeš bliže i vlastitim očima ugledaš plamen. 3. Hakkul-jekin (potpuna, suštinska istina kroz iskustvo): Priđeš vatri i osjetiš njenu toplinu i žar na svojoj koži. Za razliku od životinja kojima je potreban samo fizički vid ('Ajnul-jekin), čovjeku je dat razum da kroz razmišljanje i 'Ilmul-jekin dođe do apsolutne Istine bez potrebe da je prvo očima vidi. Nevjernici traže da vide meleke i Džennet da bi povjerovali, dok vjernik razumom i srcem spoznaje Stvoritelja. Značenje riječi Džehīm U 6. ajetu spominje se naziv za Džehennem – El-Džehīm (žestoka, rasplamsala vatra). Ova riječ derivirana je iz korijena džuhm, kojim se u arapskom opisuje strašni pogled lava u trenutku kada se sprema za skok na plijen. Toga se pogleda žrtva toliko uplaši da se okameni i zaboravi bježati. Semantička paralela je očito jasna: kada grešnici ugledaju Džehennem i Sirat-ćupriju, od straha će zanijemiti i ukočiti! Poruke i pouke za naš život 1. Bavimo se gomilanjem dobrih djela, a ne gomilanjem prolaznih užitaka: Danas ljudi daju prednost kvantitetu nad kvalitetom. Mnogi misle da su uspješni ako ih prati velik broj ljudi na društvenim mrežama, gomilajući sljedbenike, preglede i lajkove. Kada je hazreti Omeru, r.a., prišlo dvadesetak ljudi da ga sluša, ustao je i otišao, rekaši da ne želi da mu to stvori oholost u srcu! Svako gomilanje stvari koje su nam nepotrebne oduzima vrijeme i odvlači od Allaha. 2. Bogatstvo nije znak da Allah nekoga voli, niti je siromaštvo znak da ga ne voli: Dunjaluk je samo poligon iskušenja, a ne mjerilo Božije ljubavi. 3. Ko ima više – više će biti i pitan (En-Ne'īm): Na Sudnjem danu odgovarat ćemo za sve blagodati: mir, zdravlje, vid, sluh, pa i za čašu pitke vode. U hadisi-kudsiji navodi se da Allah roba neće detaljno ispitivati za tri osnovne stvari ako su bile skromne: za krov nad glavom koji ga štiti, za zalogaj hrane koji mu kičmu drži uspravnom i za odjeću koja mu pokriva stidna mjesta. Ali onaj ko ima više od toga, od njega se traži i više dobrih djela i više zahvalnosti! Na kraju, očistimo svoja srca od trke za prestižom i gomilanjem onoga što ćemo sutra u kaburu ostaviti. Iskoristimo svoje vrijeme, imetak i zdravlje u ono što ostaje vječno!

8. okt 2026.

Hutba: Sve pripada Allahu

hfz. Hamdo Solo i Hamza Bajraktarević

Hvala Allahu, Gospodaru svjetova, Onome koji srcima daje smiraj, a dušama sreću i zadovoljstvo. Salavat i selam donosimo na onoga koji nas uči kako da živimo dostojanstveno, sa saburom i stalnom svijesti o Uzvišenom Allahu. Svjedočim da nema boga osim Allaha, Jedinog, Koji nema sudruga, i svjedočim da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, Njegov rob i Poslanik, najbolji uzor svima koji žele Allahovu blizinu i spas na Ahiretu. Nakon hidžre muslimana iz Mekke u Medinu, vjernici su ostali bez svoje imovine – mušrici su ih protjerali iz rodne grude i u potpunosti opljačkali. Prvu priliku da povrate dio otetog imetka dobili su kroz ratni plijen u Bici na Bedru. U toj presudnoj bici, muslimani su bili raspoređeni u tri grupe: 1. Prva grupa: Bila je uz Vjerovjesnika, s.a.v.s., oko njegovog šatora, čuvajući i štiteći njegov život. 2. Druga grupa: Pratila je neprijatelja, borila se na prvoj liniji i zarobljavala mnogobošce. 3. Treća grupa: Sakupljala je ratni plijen poražene vojske. Kada je borba završena i kada su se ljudi sakupili, svaka od ovih grupa smatrala je da ima veće pravo na plijen od one druge. Došlo je do nesuglasica među ashabima, pa je Uzvišeni Allah objavio početne ajete sure El-Enfāl: يَسْأَلُونَكَ عَنِ الْأَنفَالِ ۖ قُلِ الْأَنفَالُ لِلَّهِ وَالرَّسُولِ ۖ فَاتَّقُوا اللَّهَ وَأَصْلِحُوا ذَاتَ بَيْنِكُمْ "Pitaju te o ratnom plijenu. Reci: 'Ratni plijen pripada Allahu i Poslaniku!' Zato se bojte Allaha i izmirite međusobno!" (El-Enfāl, 1) Ubejde ibn es-Samit, r.a., o ovome kaže: "Ovaj ajet je objavljen povodom nas koji smo učestvovali u Bici na Bedru. Razišli smo se u vezi s ratnim plijenom i loše smo postupili, pa ga je Allah uzeo iz naših ruku i predao ga Poslaniku, s.a.v.s., koji ga je potom pravedno podijelio." Nadalje, kada su se pojedini ashab počeli hvaliti vlastitim zaslugama i opisivati kako su savladali nevjernike, Allah, dž.ş., ih je podsjetio na suštinu: فَلَمْ تَقْتُلُوهُمْ وَلَٰكِنَّ اللَّهَ قَتَلَهُمْ ۚ وَمَا رَمَيْتَ إِذْ رَمَيْتَ وَلَٰكِنَّ اللَّهَ رَمَىٰ "Niste ih vi ubijali, nego ih je Allah ubijao; i nisi ti bacio kad si bacio, nego je Allah bacio..." (El-Enfāl, 17) Draga braćo, Enfāl (plijen) nisu samo ratni trofeji. Enfal je naš cjelokupni život, naš imetak, naša djeca i naše zdravlje – sve u potpunosti pripada Allahu! Od nas se traži trud i iskren nijjet, a konačni uspjeh dolazi Božijom voljom. Nekada popijemo isti lijek pa nas glava ne prođe, jer je Allah Eš-Šāfī (Onaj koji liječi), a ne sama tableta. Nekada se danima spremamo za ispit pa dobijemo slabiju ocjenu nego što smo očekivali. Uspjeh i rezultat uvijek su od Allaha. Danas su srca mnogih ljudi nemirna jer sreću i smiraj traže u imetku, u utjecajnim ljudima, u društvenom statusu i prolaznim dunjalučkim užicima. Zaboravljaju da se duhovno zadovoljstvo i mir ne kupuju novcem i ne nasljeđuju, već se stiču dubokom spoznajom Onoga koji nam sve te blagodati daruje. Četiri spoznaje Hasana el-Basrija Jedan od najvećih učenjaka i pobožnjaka u historiji islama, Hasan el-Basrī, r.a., sažeo je tajnu unutrašnjeg mira u četiri veličanstvene istine: „Smirilo se moje srce kada sam četiri stvari spoznao: 1. Spoznao sam da moju opskrbu niko drugi ne može uzeti, pa mi se srce smirilo. 2. Spoznao sam da moj posao niko ne može obaviti umjesto mene, pa sam se njime pozabavio. 3. Spoznao sam da me Allah uvijek vidi, pa me stid da me vidi u grijehu. 4. I spoznao sam da me smrt čeka, pa sam se pripremio za susret s Allahom.“ Svaka od ovih rečenica u sebi nosi neprocjenjivu životnu mudrost: Prva spoznaja: "Moje nafaku niko ne može uzeti" Koliko se danas ljudi muči, brine i iscrpljuje zbog straha za egzistenciju, posao ili budućnost? Mnogi, trbuhom za kruhom, odlaze iz svoje kuće, iz svoje domovine, nadajući se dostojanstvenijem životu u tuđini. Trud je pohvalan, ali briga ne smije uništiti vjernički mir. Uzvišeni Allah kaže: وَفِي السَّمَاءِ رِزْقُكُمْ وَمَا تُوعَدُونَ "Na nebu je opskrba vaša i ono što vam se obećava!" (Ez-Zārijāt, 22) Ljudska opskrba je određena i zapisana dok smo još bili u utrobi svojih majki. Zato se vjernik pošteno trudi i radi, ali mu srce ostaje mirno jer zna da ono što je njemu propisano, niko drugi na svijetu ne može uzeti! Druga spoznaja: "Moj posao niko ne može obaviti umjesto mene" Ni roditelji, ni bračni drug, ni djeca, ni najbolji prijatelji, niko umjesto tebe ne može klanjati tvoj namaz, ispostiti tvoj post, niti zatražiti oprost za tvoje grijehe. Na Sudnjem danu svako će nositi samo svoj teret. Kada ovo shvati, vjernik prestaje gubiti dragocjeno vrijeme baveći se tuđim životima, mahanama i tuđim grijesima, već se u potpunosti posvećuje popravljanju vlastitog stanja. Allah każe: وَأَن لَّيْسَ لِلْإِنسَانِ إِلَّا مَا سَعَىٰ "I da je čovjekovo samo ono za šta se sam potrudi!" (En-Nedžm, 39) Treća spoznaja: "Allah me vidi, pa me stid učiniti grijeh" Kada bi čovjek samo na trenutak zastao i prisjetio se da ga Gospodar posmatra u svakom sekundu, da zna šta misli, čuje šta govori i vidi šta u tajnosti radi, mnogi bi grijesi u jednom trenutku nestali iz našeg života. Iz ove spoznaje rađa se ihsan – najviši stepen vjere o kojem je Poslanik, s.a.v.s., rekao: "Ihsan je da obožavaš Allaha kao da Ga vidiš, jer ako ti Njega ne vidiš, On tebe sigurno vidi!" Bilježi se da je neki učenik upitao svog učitelja kako da se zauvijek prođe činjenja grijeha. Učitelj mu odgovori: "Učini grijeh na mjestu gdje te Allah ne vidi; učini ga na zemlji koja ne pripada Allahu; i kada učiniš grijeh – nemoj jesti Allahovu opskrbu!" Razmislivši o ovim riječima, učenik je shvatio da je to nemoguće, jer sve pripada Allahu, pa se iskreno pokajao i zauvijek ostavio griješenje. Četvrta spoznaja: "Smrt me čeka, pa se spremam za susret" Mnogi ljudi žive kao da nikada neće napustiti ovaj svijet, iako nas svaki ezan i svaki dženaza-namaz podsjećaju da se neumitno približavamo kraju. Međutim, za vjernika smrt nije kraj – ona je samo prelazak i početak susreta s Voljenim Gospodarom. Zato se mudar čovjek, vjernik ne boji smrti panikom, već se za nju aktivno priprema kroz dobra djela, iskrenu tevbu i čišćenje svoga srca od ružnih misli, osjećanja i strasti. Na kraju, imajmo na omo da onaj ko ove četiri istine usadi u svoje srce – živjet će mirno, pa makar se čitav svijet oko njega rušio i bio u nemiru. Takvo srce se ne uznemirava zbog onoga što nije dobilo, niti se oholi i uzvisuje zbog onoga što mu je dato. Takvo srce zna da sve dolazi od Allaha i da se na kraju sve Njemu vraća. Molimo Uzvišenog Allaha da očisti naša srca, podari nam čvrst iman, smiri naše duše i učini nas spremnim za susret s Njim na Danu obračuna! Amin!

8. okt 2026.

Sura El-'Asr: Božanski recept spasa i vrijednost vremena

hfz. Hamdo Solo

"Tako mi vremena – čovjek je, zaista, na gubitku, osim onih koji vjeruju i čine dobra djela, i koji jedni drugima preporučuju Istinu i koji jedni drugima preporučuju strpljenje!" (El-'Asr, 1–3) Sura El-'Asr je objavljena u Mekki. Sastoji se od samo tri ajeta, a naziv je dobila po prvoj riječi kojom počinje – 'asr (vrijeme). Iako izuzetno sažeta, koncizna i pamtljiva, ona u sebi nosi neizmjernu dubinu. Imam eš-Šafi'i je za nju izrekao čuvenu misao: "Da je Allah ljudima objavio samo ovu suru, bila bi im dovoljna!" Zašto? Zato što je sura El-'Asr sažetak cijelog Kur'ana i rezime kompletnog islamskog vjerovanja. Onaj ko u svom životu objedini četiri osobine spomenute u njoj, ostvarit će vječnu sreću i spas na oba svijeta – a to je najveća čežnja svakog čovjeka. Zanimljivo je da su ove kratke mekanske sure objavljivane na samom početku Islama. Zbog svoje ritmičnosti, snage i dojmljivosti, lako su ih pamtili ne samo vjernici, već i sami idolopoklonici. Ibn Kesir bilježi da je Amr ibn el-'As (prije nego što je primio islam), kada se susreo s lažnim poslanikom Musejlemom el-Kezzabom, citirao upravo ovu suru kao primjer božanskog govora kojem se niko ne može primaknuti. Također, sura koja u kur'anskom poretku prethodi ovoj (El-Tekasur) završava opomenom: "Zatim ćete toga dana o blagodatima sigurno biti pitani!" Učenjaci kažu da se već u prvom ajetu naredne sure El-'Asr spominje jedna od najvećih blagodati za koju ćemo polagati račun, a to je vrijeme. Poslanik, s.a.v.s., na to nas upozorava riječima: "Dvije su blagodati kojima su mnogi ljudi obmanuti i koje zanemaruju: zdravlje i slobodno vrijeme." (Buhari) O kolikoj se vrijednosti radi govori i podatak da su ashabi imali običaj, kada bi se sreli na ulici ili na putu, proučiti jedni drugima suru El-'Asr prije nego što bi se razišli. Ono što je nama danas u prolazu neobavezno "Šta ima, gdje si?", kod ashaba je bio podsjetnik kroz učenje ove sure da im dan ne prođe u uzaludnosti. Povod objave Kada je Ebu Bekr, r.a., primio islam, nevjernicima Mekke je to izuzetno teško palo jer je bio ugledan i poštovan čovjek. Došli su mu i rekli: "O Ebu Bekre! Napustio si vjeru svojih predaka! Zbog toga ćeš biti na velikoj šteti i gubitku!" Ebu Bekr, r.a., im je dostojanstveno odgovorio: "Šteta i gubitak nisu u prihvatanju Istine. Vi ste ti koji ste na gubitku! Klanjate se kipovima koji niti vide, niti čuju, niti vam mogu kakvu korist pribaviti ili od vas štetu otkloniti!" Nakon ovog događaja, Džibril, a.s., donosi suru El-'Asr u kojoj Sam Gospodar obznanjuje i potvrđuje ko je zapravo na dobitku, a ko na trajnom gubitku. Prvi ajet: وَالْعَصْرِ – Tako mi vremena! Vav ovdje predstavlja vavul-kasem (zakletvenu riječ), kakvu nalazimo i u ajetima Vel-fedžr, Ve-llejli, Ve-ššemsi. Učenjaci ističu pravilo: Allah, dž.ş., se u Kur'anu zaklinje samo onim stvarima koje kod Njega imaju veliku vrijednost. Šta sve obuhvata pojam El-'Asr? 1. Općenito vrijeme: Vrijeme je nešto što se ne može uloviti, zamrznuti niti zaustaviti. Ono se neprestano kreće, prolazi i nestaje. Poslanik, a.s., u hadisi-kudsi navodi Božije riječi: "Nemojte psovati vrijeme, jer Allah upravlja vremenom!" Zato vjernik ne govori: "Danas mi je bio katastrofalan, užasan dan." Vjerniku je svaki dan nova prilika i bajram, jer u njemu ima priliku pasti na sedždu svom Stvoritelju. 2. Ikindijski namaz (Salatul-'asr): Posebno odabrano vrijeme u danu. Poslanik, a.s., upozorava: "Ko propusti ikindija-namaz (namjerno), kao da je izgubio čitavu svoju porodicu i sav svoj imetak!" Ljudi su kroz historiju upravo u vrijeme ikindije najčešće popuštali pod teretom posla, trgovine i obaveza, pa je ovaj namaz istaknut kao posebna kušnja. 3. Doba Poslanstva Muhammeda, a.s.: Vrijeme u kojem je živio Poslanik, a.s., jeste najodabranije doba. Kao što se Allah zaklinje prostorom u kojem je živio Poslanik (Lā uksimu bi hāzel-beled) i njegovim životom (Le'amruke), tako se zaklinje i njegovim vremenom. Time nas Allah podučava da je Muhammed, a.s., taj preko koga spušta bereket na sve što ga okružuje. Allah u Kur'anu kaže: "Allah ih nije kaznio dok si ti bio među njima." Sve što je ljudsko dešava se u vremenu, zato je za vjernika svaki trenutak dragocjen. Sufije su govorile da je čovjek ibnul-vakt (sin svoga vremena), što znači da čovjek može djelovati samo u ovom trenutku u kojem se trenutno nalazi. Ne možemo promijeniti ono što je bilo jučer, niti možemo živjeti sutra koje tek treba doći. Hasan el-Basri je s tim u vezi dao opominjuću definiciju čovjeka: "O sine Ademov, ti si samo skup dana! Kad god prođe jedan dan, ode i dio tebe. Nema tog dana koji osvane a da ne uzvikne: 'O sine Ademov, ja sam tvoj novi dan i svjedok sam tvojih djela! Iskoristi me, jer ako odem, neću ti se vratiti sve do Sudnjega dana!'" Drugi ajet: إِنَّ الْإِنسَانَ لَفِي خُسْرٍ – Čovjek je, zaista, na gubitku! Čovjek sam po sebi ne može pobjeći od štete: sa svakim dahom njegov se dunjalučki život skraćuje, a svaka minuta ga približava polaganju računa. Svaka sekunda i stotinka bit će svjedok ili za nas ili protiv nas. Kada vjernik čuje ovaj ajet, mora se duboko zamisliti: Gdje sam ja? Jesam li na dobitku ili na gubitku? Kako koristim vrijeme koje mi je dato? Da li bih ovako provodio sate da znam da mi je ovo posljednji dan na dunjaluku? Da li bi me bilo stid izaći pred Stvoritelja s ovim što trenutno radim? Mufessir El-Alusi u svom tefsiru navodi prelijepo zapažanje: "Dijete dok je malo uvijek gleda prema nebu, uvis, gleda na šta se može popeti i koju prepreku preskočiti. A kako čovjek stari, on fizički postaje manji, leđa mu se savijaju i on više ne gleda gore u nebo, već dole u zemlju koja je njegova budućnost." Time nam poručuje da vrijeme doslovno "cijedi" čovjeka. Naša je dužnost da se trudimo da iz nas to vrijeme iscijedi samo ono najbolje. Ova nas sura ne uči samo kako postići uspjeh, već nas prvenstveno uči kako se sačuvati potpunog neuspjeha i propasti. Treći ajet: إِلَّا الَّذِينَ آمَنُوا وَعَمِلُوا الصَّالِحَاتِ وَتَوَاصَوْا بِالْحَقِّ وَتَوَاصَوْا بِالصَّبْرِ osim onih koji vjeruju i čine dobra djela, i koji jedni drugima preporučuju Istinu i koji jedni drugima preporučuju strpljenje! Nakon opće konstatacije da je čovjek na gubitku, Gospodar pravi izuzetak i postavlja četiri zlatna uslova: 1. Oni koji vjeruju 2. Oni koji čine dobra djela 3. Oni koji jedni drugima preporučuju Istinu 4. Oni koji jedni drugima preporučuju strpljenje U ajetu je između svake od ovih osobina spomenut veznik ve (i), što u arapskoj gramatici ukazuje da se sve četiri osobine moraju naći zajedno kod čovjeka. Ako ti samo jedna nedostaje, još uvijek si u riziku od gubitka! 1. Vjerovanje Iman je izvor svih ostalih vrijednosti. Na preko 70 mjesta u Kur'anu iman i činjenje dobra spominju se zajedno. Zapitajmo se: Zašto vjerujemo? Ko su pravi vjernici? Njihova se srca smire kada se Allah spomene. Ustrajni su u obavezama. Nemaju sumnje u Božiju odredbu i najviše vole Allaha. Oni ne govore samo jezikom da vjeruju, već to življenjem dokazuju (jer Allah u Kur'anu kaže: "O vi koji vjerujete, vjerujte u Allaha i Poslanika..." – tj. pređite s deklarativnog na stvarni iman). 2. Činjenje dobrih djela Allah ne razdvaja vjerovanje od rada. Primjer osobe koja tvrdi da vjeruje, a ne čini dobra djela, nalikuje studentu koji dođe na ispit i profesoru kaže: Ja sve ovo znam, ali preda potpuno prazan papir. A dobro znamo da bez napisanih odgovora, ispit se ne prolazi! S druge strane, osoba koja čini dobra djela, ali to ne čini u ime Allaha (nema imana), svoja djela čini ništavnim i nagradu za njih naplaćuje samo na dunjaluku kroz pohvale ljudi i druge blagodati, dok na Ahiretu nema udjela. 3. Preporučivanje Istine Nije dovoljno spasiti samo sebe; moramo se brinuti i za društvo oko nas. Da bismo sačuvali svoju kuću, moramo paziti i na komšiluk. Muslimani su poput jedne građevine, ako je svaki element čvrst, i čitava konstrukcija bit će stabilna i neurušiva. Pri tome, preporučivati Istinu znači savjetovati, a ne kritikovati i ponižavati. Lijep primjer za to nalazimo u predaji o hazreti Omeru, r.a.: Kada bi uočio grešku kod nekog brata, Omer mu ne bi prišao pred svima da ga osramoti, niti bi ga pred drugima kritikovao. Pozvao bi ga nasamo, blago ga posavjetovao, pazeći na njegovo dostojanstvo. 4. Preporučivanje strpljenja Sabur dolazi na samom kraju kao kruna svega. Time nam Allah poručuje da nam je za ispunjavanje prva tri uslova neophodno strpljenje. Ove se osobine ne postižu preko noći. Diploma se danas može kupiti novcem, ali znanje i karakter ne mogu. Sve što je vrijedno iziskuje trud i vrijeme. Sabur nije potreban samo u iskušenjima i tragedijama (iako je tu najteži). Sabur je neophodan i u ustrajnosti na Pravom putu: Sabur je ustati na sabah kada je najslađi san, sabur je ispostiti vruć ljetni dan, sabur je ostati uz knjigu i pošteno učiti kasno u noć dok se tvoji vršnjaci zabavljaju, izlaze i gube vrijeme, sabur je oboriti pogled iz straha od Allaha, Sabur je odbiti prepisivanje i varanje na ispitima, pa makar dobio manju ocjenu ili pao, znajući da je halal i pošteno stečeno znanje jedino što donosi stvarni bereket u životu. Sabur je zapravo odbiti sve ono što može narušiti naš odnos i našu vezu za Allahom. Sura El-'Asr je naše ogledalo. Ona nas podsjeća da je svaki otkucaj srca sitni pijesak koji curi u pješčanom satu našeg života. Stoga je vrijeme jedini resurs kojeg ne možemo kupiti, povratiti niti bilo čime nadoknaditi. Molimo Uzvišenog Allaha da nas učini od onih koji razumiju dragocjenost vremena, koji čvrsto vjeruju, čine dobra djela, jedni drugima Istinu preporučuju i u dobru ustrajavaju kroz sabur! Amin

8. okt 2026.

Tefsir: Sura el-ihlas

Hfz. Hamdo Solo

Zašto sura nosi naziv El-Ihlas? U hadisu koji bilježi imam Buhari stoji da je Poslanik, s.a.v.s., zakleo se i rekao: "Tako mi Onoga u čijoj je Ruci moja duša, ona je ravna trećini Kur’ana." Skoro svaka sura u Kur’anu nosi naziv po nekoj glavnoj temi ili specifičnom izrazu koji se u njoj spominje (poput sura El-Kafirun, El-Felek, En-Nās, El-Mā'ūn, El-Kevser, El-'Alek...). Međutim, u suri El-Ihlas se riječ ihlas (iskrenost) uopće ne spominje. Zašto je onda dobila ovo ime? Islamski učenjaci, poput Ismaila Hakkija u svome tefsiru, navode nekoliko ključnih razloga: 1. Oslobađanje od širka: Zato što ona "oslobađa" Svevišnjeg Allaha bilo kakvog ortaka, pridruživanja druga (širka) ili antropomorfizma. 2. Oslobađanje od kazne: Zato što učača oslobađa kaburskih tmina, smrtnih muka i vatre na Ahiretu. 3. Čisti tevhid: Govori isključivo o Božijoj jedinosti (tevhid). 4. Posvećenost Allahu: Isključivo je posvećena Svevišnjem Allahu; u njoj se uopće ne spominju dunjaluk niti Ahiret. 5. Odvajanje od neistine: Dolazi neposredno nakon sure El-Leheb u kojoj se kudi Ebu Leheb, pa onaj ko prouči suru El-Ihlas iskazuje potpuno distanciranje od zablude i licemjerja. Objavljena je dvaput – jednom u Mekki, a jednom u Medini – iz počasti prema njenom sadržaju, ali i da podsjeti vjernike u Mekki i Medini na krajnji cilj: da se sve radi isključivo radi Allaha, a ne radi teritorije, osvete ili dunjalučkog plijena. U arapskom jeziku važi pravilo: ono što ima mnogo imena, ima i veliku vrijednost i značaj. Imam Razi spominje čak 19 imena ove sure, a izdvojit ćemo osam najpoznatijih: 1. Sura en-Nedžat (sura spasiteljica): Na ovom svijetu spašava od kufra, a na ahiretu od vatre. 2. Sura el-Velaje (sura prijateljstva): Ko je često uči, postiže stepen Allahovog prijatelja – evlijaullah. 3. Sura el-Džemal (sura ljepote): S obzirom na to da je Poslanik, a.s., rekao: "Allah je lijep i voli ljepotu." 4. Sura el-Mukaškaša (sura ozdravljenja): Ko bude bolovao i iskreno je učio, Allah će ga izliječiti. 5. Sura el-Esas (sura osnovica): Jer je Poslanik kazao da sedam nebesa i Zemlje počivaju na Kul huvallahu ehad. 6. Sura el-Mahdar (sura prisustva): Kada se uči, meleki masovno prisustvuju i slušaju njeno učenje. 7. Sura el-Muneffire (sura tjerateljica): Jer šejtan bježi glavom bez obzira kada se ona uči. 8. Sura en-Nur (sura svjetla): Jer osvjetljava ljudsko srce. Poslanik, a.s., je rekao: "Sve ima svoje svjetlo, a svjetlo Kur’ana je Kul huvallahu ehad!" Povod objave: Odgovor na "Allahovo rodoslovlje" Grupa jevreja došla je Vjerovjesniku, a.s., i upitala ga: "Opiši nam tvog Gospodara, jer je On Svoj opis objavio u Tevratu! Reci nam od čega je On stvoren? Kojoj vrsti pripada? Je li stvoren od zlata, bakra ili srebra? Da li jede i pije? Od koga je naslijedio ovaj svijet i ko će ga od Njega naslijediti?" Tada je Svevišnji Allah objavio ovu suru kao jasan odgovor i definiciju Svoje uzvišene suštine. Komentatori ističu da je ovo sura koja tumači samu sebe kroz prelijep niz pitanja i odgovora: Ko je On (Huve)? – On je Allah; A ko je Allah? – Allah je Jedan (Ehad); A ko je Ehad? – Ehad je Samed; A ko je Samed? – Samed je Onaj koji nije rodio i rođen nije; A ko je Onaj koji nije rodio i rođen nije? – Onaj kome niko ravan nije! Riječi "Allah je Jedan" nose trostruko značenje: 1. Allah, dž.š., je jedini Bog – drugi bog ne postoji. 2. On je jedinstven po Svome Zatu i Sifatima (Svojstvima) – nema druga, sudruga niti Mu je iko ravan. 3. On je Svojim Zatom jedinstven i nedjeljiv. Ova tri imena (Huve, Allah, Ehad) predstavljaju tri duhovna mehama (stepena) na putu ka Allahu, dž.š., ali i tri različita pogleda ljudi: Mekam arifa: Oni u svemu vide Allaha jer su stvorenja ovisna o Stvoritelju. Arifi ne vide nikakvo drugo postojanje osim Allahovog. Mekam ashabul-jemina: Oni vide postojanje Allaha, dž.š., ali uočavaju i postojanje stvorenja. Zbog mnoštva u opažanju, samo riječ huve im nije dovoljna, pa se dodaje Allah. Mekam ashabu'š-šimala: To su oni koji negiraju Allaha i Ahiret, odani dunjalučkim užicima, ili oni koji zamišljaju više božanstava. Njima se odgovara Božijim imenom Ehad (Jedan) kako bi se poništilo svako lažno vjerovanje. Značenje imena Es-Samed Ime Es-Samed obuhvata veličanstvena značenja: Onaj koji nema nikakve potrebe ni kod koga, a o kome sve ovisi i koji ispunjava sve potrebe stvorenja. Onaj koji ne jede i ne pije. Onaj kome se sve pokorava i bez kojeg se ništa ne rješava. Onaj iznad koga nema nikoga i koji je vječan – bit će i nakon prolaska svih stvorenja. Onaj čije su sve osobine, mudrost i milost potpuno savršene. Vrijednost učenja i preporučene prilike Ljubav prema ovoj suri vodi u Džennet: U poznatom hadisu koji prenosi Buhari, jedan ashab je stalno imamio u mesdžidu Kubba' i na svakom rekatu nakon Fatihe učio Kul huvallahu ehad. Kada su se džematlije požalile Poslaniku, a.s., on je upitao ashaba zašto to radi. Čovjek je odgovorio: "Ja volim ovu suru." Poslanik mu reče: "Tvoja ljubav prema njoj uvest će te u Džennet!" Dvorac u Džennetu: "Ko prouči Kul huvallahu ehad deset puta, Allah će mu sagraditi dvorac u Džennetu." Kada je Omer upitao može li se taj broj povećati, Poslanik odgovori: "Allah je Onaj koji najbolje povećava nagradu." Zaštita prije spavanja: Aiša, r.a., prenosi da bi Poslanik, a.s., svake noći prije spavanja skupio šake, puhnuo u njih, proučio suru El-Ihlas, El-Felek i En-Nas, te potrao tijelo počevši od glave i lica, ponavljajući to tri puta. Kada se preporučuje učiti: Na dva rekata namaza nakon obavljenog tavafa (zajedno sa surom El-Kafirun). Na dva rekata sabahskih i akšamskih sunneta. Na trećem rekatu vitr-namaza. Prilikom odlaska na spavanje. Pouka o iskrenosti (Nijet) Koliko je važna iskrenost u riječima i djelima, svjedok nam je poučna hikaja o pobožnjaku koji je krenuo posjeći sveto drvo. Na putu mu se ispričio Iblis u ljudskom liku, ali ga je pobožnjak bez muke savladao. Međutim, kada mu je Iblis obećao da će svako jutro pod jastukom nalaziti novac ako odustane od sječe drveta, pobožnjak pristade. Nakon nekog vremena, novca jednog jutra nije bilo pod jastukom. Razljućen, pobožnjak ponovo kreće da siječe drvo, ali ga ovaj put Iblis savladava sa nevjerovatnom lakoćom. Kada zaprepašteni pobožnjak upita kako je to moguće, Iblis mu odgovori: "Onog prvog dana ti si snagu crpio iz svog iskrenog nijeta (radi Allaha), a sada dolaziš iz ličnih interesa i zbog novca!" Neka nam sura El-Ihlas bude podsjetnik da svaki naš trud, ibadet i korak budu čisti od svakog interesa – da djela radimo isključivo Radi Allaha Jedinog.

8. okt 2026.

Hadždž: Odziv na Allahov poziv

Hfz. Hamdo Solo

Danas ćemo se ukratko podsjetiti na vrijednosti i nagrade za obavljanje hadždža, kako bismo se i mi koji nismo bili u prilici obaviti ovaj farz, ili jesmo ali smo u međuvremenu prednost dali nečemu drugom, okuražili i donijeli čvrstu odluku da što prije budemo Allahovi gosti! Hadždž je peta islamska dužnost i jedini ibadet među glavnim stubovima islama koji je uslovljen i mjestom i vremenom. On zahtijeva potpunu angažiranost čovjeka jer u sebi sublimira sve aspekte prethodnih dužnosti, on je ujedno i fizički, i materijalni, i duhovni ibadet. U predaji koju bilježi imam Bejheki, a Hakim je ocjenjuje vjerodostojnom, stoji da je Ibrahim, a.s., nakon što je završio gradnju Kabe, rekao:"Gospodaru moj! Završio sam." Zatim mu je Allah, dž.š., naredio da pozove sve ljude da dolaze na hadždž. Ibrahim, a.s., reče da nije u stanju jer njegov glas ne može stići do svih ljudi, na što mu Allah, dž.š., naredi da podigne svoj glas koliko može, a da će On učiniti da poziv dopre do svih ljudi. Ibrahim, a.s., upita šta da kaže, pa mu Gospodar objavi: "Reci: 'O ljudi, propisano vam je da obavljate hadždž kod Drevne kuće!'" Nakon izgradnje Kabe, Ibrahim, a.s., dolazio je u Mekku svake godine kako bi obavio hadždž, a poslije njegove smrti tu praksu je nastavio i njegov sin Ismail, a.s. Međutim, tokom stoljeća, obredi i cilj hadždža su se izmijenili. Širenjem idolopoklonstva Arabijom, Kaba je izgubila svoju čistoću, a u njenu unutrašnjost i okolinu smješteno je čak 360 kumira. U doba džahilijjeta, atmosfera oko svetog prostora nalikovala je na cirkus. Muškarci i žene obilazili su oko Kabe goli, pravdajući to riječima da pred Allaha trebaju stati u stanju u kojem su rođeni. Njihove molitve bile su lišene iskrenog zikra, svele su se na pljeskanje rukama, zviždanje i puhanje u rog. Žrtve su prinošene tako što se krv životinja prolijevala po zidovima Kabe, a meso kačilo o stubove, pod pogrešnim vjerovanjem da Allahu trebaju meso i krv. Pjevanje, pijanstvo, blud i pjesnička takmičenja bili su glavne odlike tog događaja. To tužno stanje trajalo je skoro dvije i po hiljade godina, sve dok nije došlo vrijeme da Allah odgovori na prastaru dovu Ibrahima, a.s.: رَبَّنَا وَابْعَثْ فِيهِمْ رَسُولًا مِّنْهُمْ يَتْلُو عَلَيْهِمْ آيَاتِكَ وَيُعَلِّمُهُمُ الْكِتَابَ وَالْحِكْمَةَ وَيُزَكِّيهِمْ ۚ إِنَّكَ أَنتَ الْعَزِيزُ الْحَكِيمُ "Gospodaru naš, pošalji im poslanika, jednog od njih, koji će im ajete Tvoje kazivati i Knjizi ih i mudrosti učiti i očistiti ih, jer Ti si, uistinu, silan i mudar!" (El-Bekare, 129) Poslanik islama, Muhammad, a.s., ne samo da je očistio Kabu od svih nečistoća i idola, već je ponovo uspostavio izvorne i čiste obrede hadždža onako kako su utemeljeni u vrijeme Ibrahima, a.s. Šta je hadždž i koja je njegova simbolika? Hadždž je odziv na Allahov poziv i personifikacija našeg konačnog susreta sa Stvoriteljem. Allah, dž.š., kaže: وَأَذِّن فِي النَّاسِ بِالْحَجِّ يَأْتُوكَ رِجَالًا وَعَلَىٰ كُلِّ ضَامِرٍ يَأْتِينَ مِن كُلِّ فَجٍّ عَمِيقٍ "I oglasi ljudima hadždž! – dolazit će ti pješke i na kamilama iznurenim; dolazit će iz mjestā dalekih." (El-Hadždž, 27) Kada zakoračite iz svoje kuće, krenuli automobilom, autobusom ili avionom, vi ste poput čovjeka kojeg nose na tabutu – idete u susret Božijoj kući. Muškarci oblače bijele ihrame, iste one čaršafe u koje se zamotava mejjit. U ihramima nema obilježja siromaštva ni bogatstva, niti društvenog položaja. Svi su jednaki pred Allahom, a jedina razlika je u bogobojaznosti. Mnoge hadžije sačuvaju svoje ihrame kako bi u njima bili ispraćeni s ovog svijeta. Ihrami nemaju džepove, oni nas podsjećaju da naš najveći kapital nije imetak, nego ono što nosimo u svom srcu. Ihrami nam šalju poruku da pokušamo "umrijeti prije smrti": Umrtvi svoju mržnju prema drugome i drugačijem – oživjet će ljubav. Umrtvi neznanje spominjanjem Božijeg imena El-'Alīm (Sveznajući) – oživjet će znanje. Umrtvi škrtost – oživjet će darežljivost. Što se više na ovome svijetu kitimo Božijim lijepim imenima i Njegovim svojstvima, to smo Mu bliži i draži. Ljudi se u životu druže s onima u kojima prepoznaju slične osobine, pa je i Poslanik, a.s., kazao da je čovjek na vjeri svoga prijatelja. Kada hadžija izgovori telbiju (Lebbejke-llāhumme lebbejk...), sa njim sve s njegove desne i lijeve strane – i kamen, i stablo, i pijesak, pa čak i sama zemlja – izgovara telbiju. Poslanik, s.a.v.s., u hadisu kaže: "Zaista će mujezini i oni koji su učili telbiju izaći iz svojih kabura učeći: mujezin će učiti ezan, a hadžija će učiti telbiju." Dani hadždža su dani telbije koju iz dubine srca izgovaraju mu'mini pristigli iz dalekih krajeva. Telbija treba odzvanjati u dušama hadžija i nakon povratka, štiteći ih od grijeha u svakodnevnom životu. Kada osjetimo šejtanov poziv na grijeh da svojim srcima uzviknemo riječi telbije: Odazivamo se samo Allahu! Svaki obred hadždža nosi duboku poruku: Tavaf (obilaženje oko Kabe): Simbolizira čovjekovo kruženje oko centra svog postojanja – oko Allaha, dž.š.Dok kružimo oko Kabe, uočavamo kako nas gužva i talasi hodočasnika nekada približe samoj Kabi, da je gotovo možemo dotaknuti i zagrliti, a nekada nas odgurnu daleko od nje. To je slika našeg duhovnog stanja u životu: u zavisnosti od naših djela, odluka i grijeha, mi se nekada osjećamo izuzetno blizu Allahu, osjećamo smiraj, bliskost i toplinu ibadeta, dok nas nekada naši grijesi, nemar i dunjalučke brige udalje od Njegove blizine. Međutim, ključna poruka tavafa jeste da, bez obzira koliko daleko bili od centra, ne smijemo ispasti iz te putanje. Dokle god čovjek kruži i nastoji ostati u džematu, on je na Pravom putu. Svaki novi krug je nova prilika da se kroz istinsko pokajanje (tevbu) ponovo približimo svome Gospodaru i osjetimo Njegovu milost. Sa'j (užurbani hod između Safe i Merve): Podsjećanje je na Hadžeru, suprugu Ibrahima, a.s., koja u potrazi za vodom za svoje dojenče Ismaila nije čekala skrštenih ruku niti se mirila sa sudbinom. Kretanje između dva brda, slijeva na desno i zdesna na lijevo, podsjeća nas na čovjekovo cjeloživotno traganje za smislom na ovome svijetu – na traganje za odgovorima na temeljna pitanja: zašto smo ovdje, koja je naša svrha i kuda idemo? Također, Hadžerin trud nas uči životnoj lekciji: voda Zemzem nije provrela ispod njenih umornih nogu koje su trčale, već ispod malih nogu djeteta Ismaila, a.s., koje je plakalo. Allah nam time poručuje da od nas traži trud i pokret (sa'j), pa makar trčali u krug i naizgled bez rezultata, a da rezultat i spas dolaze isključivo od Njega i iz smjera odakle se najmanje nadamo.Rezultat tog nesebičnog truda i potpunog oslanjanja na Boga (tevekkula) bilo je vrelo Zemzem, koje je i danas, stoljećima poslije, i hrana i lijek za milione hodočasnika. Boravak na Arefatu (9. zul-hidždže): To je mjesto spoznaje, samoobračuna i dubokog pokajanja. Tu su se sreli Adem, a.s., i hazreti Hava – to je kolijevka čovječanstva. U tom danu Allah, dž.š., oprašta grijehe i oslobađa od vatre više Svojih robova nego u bilo kojem drugom danu. Arefat, sa stotinama hiljada ljudi u bijelom, vjerna je slika Sudnjega dana i Dana polaganja računa. Bacanje kamenčića na Džemretima: Svaki kamenčić predstavlja po jednu lošu osobinu ili grijeh koji kroz fizički napor odbacujemo od sebe, donoseći unutrašnju odluku da se zauvijek oslobodimo tog tereta. Zato podsjećamo svakog budućeg hadžiju da vrijeme na svetim mjestima posveti ibadetu i dovama. Neka se u svojim dovama sjeti sebe, svog džemata, Islamske zajednice, domovine i cijelog ummeta, jer se dova hadžije ne odbija! Nek to ne bude samo horizontalno putovanje od Sarajeva do Mekke i Medine, već i vertikalno uzdizanje, od naših strasti i poželja ka onom melekanskom u nama. Nagrade za obavljanje hadždža 1. Čistoća od grijeha: Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: "Ko obavi hadždž radi Allaha, pa ne bude ružno govorio niti griješio, vratit će se čist od grijeha kao na dan kada ga je majka rodila!" (Buhari) 2. Sigurno uslišenje dova: Hadžije i mu'temiri su Allahovi gosti, ako Ga zamole, dova će im biti primljena; ako zatraže oprost, bit će im oprošteno. 3. Džennet kao jedina nagrada: Poslanik, a.s., je kazao: "Za primljen hadždž nema druge nagrade osim Džennete!" 4. Vrijednost namaza i pogleda u Kabu: Namaz u haremu Mekke vrijedan je kao 100.000 namaza na drugim mjestima, a u Poslanikovoj džamiji u Medini kao 1.000 namaza. Čak je i sam pogled u Kabu ibadet! Ipak, imajmo na umu: kako su dobročinstva na svetim mjestima vrednija, tako je i grijeh teži. 5. Jedinstvo i duhovni zanos: Hadždž spaja muslimane svih rasa i jezika, osnažujući bratske veze. On budi posebne emocije dok hodamo stazama kojima je hodao Voljeni Poslanik, a.s. Bilježe se primjeri ljudi koji su iz velikog poštovanja hodali bosi, ne želeći obućom gaziti zemlju kojom je Pejgamber hodao. 6. Nagrada za svaki korak: U hadisu stoji: "Čovjek koji zanijeti hadždž i izađe iz svoje kuće, sa svakim korakom biva mu obrisan po jedan grijeh i upisan po jedan sevap." (Hejsemi) Upitan je Hasan el-Basri, r.a., koji su znakovi primljenog hadždža, pa je odgovorio: "Da se hadžijino srce udalji od dunjaluka, a približi ahiretu." Znači, poslije hadždža čovjek treba biti strpljiviji, lakše praštati i podnositi uvrede, napustiti loše navike i društvo, te biti blaži i dobornamjerniji prema ljudima nego što je bio prije. Za kraj, prisjetimo se dirljive priče o Abdullahu ibn Mubareku, r.a.: Jedne godine, nakon što je obavio hadždž, Abdullah ibn Mubarek usnio je san u kojem je vidio dva meleka kako se spuštaju s neba. Razgovarali su o broju hodočasnika te godine i ustanovili da je na hadždž došlo 600.000 ljudi, ali da nijednom od njih hadždž nije ukabuljen (primljen). Abdullah ibn Mubarek se rastužio i u snu zapitao meleke: "Ljudi su došli sa svih strana svijeta, podnijeli ogromne trude i troškove, pa zar da im sve bude uzalud?!" Melek mu odgovori: "U Damasku živi čovjek po imenu Ali ibn el-Muveffak. On nije došao na hadždž, ali je njegov nijjet i djelo bilo toliko primljeno da je Allah, dž.š., zbog njega ukabulio hadždž svim ostalim hodočasnicima!" Čim se probudio, Abdullah ibn Mubarek zaputio se u Damask i pronašao Alija ibn el-Muveffaka. Ispričao mu je san i upitao ga čime je zaslužio takvu počast kod Gospodara. Ali mu skromno ispriča svoju priču: bio je obućar i punih 30 godina štedio je novac da obavi hadždž. Te godine konačno je sakupio 300 srebrenjaka. Međutim, njegova supruga bila je trudna i jednog dana osjetila je miris hrane koji je dopirao iz komšijske kuće. Zamolila je muža da joj donese malo tog jela. Ali je otišao do komšije i objasnio situaciju, ali mu komšija sa suzama u očima reče: "Moj Ali, ovo jelo tebi i tvojoj supruzi nije halal. Moja djeca već tri dana plaču od gladi, a ja u čitavom Damasku nisam mogao naći nikakav posao niti hranu. Na kraju sam našao uginulu životinju, pa sam odrezao komad mesa da spremim ručak i spasim im živote." Čuvši to, Ali ibn el-Muveffak ode kući, uze svih svojih 300 srebrenjaka ušteđenih za hadždž, dade ih komšiji i reče: "Nahrani svoju djecu! Ovo je moj hadždž." Molimo Allaha, dž.š., da u naša srca usadi čežnju za Njegovom Kućom, da podari mogućnost svima koji čeznu da obave hadždž, a da nas sve počasti primljenim ibadetima i čistim srcem! Amin!

8. okt 2026.

Struktura dove i spoznaja Gospodara kroz ajete Ibrahima, a.s.

Hfz. Hamdo Solo

U kur'anskom kazivanju o Ibrahimu, a.s., nalazimo upečatljiv obrazac dove kako se rob treba obraćati svome Stvoritelju. Ovi ajeti nas uče kako treba struktuirati naše dove da bi one, inšallah, bile primljene. Šta radi Ibrahim, a.s., na samom početku? On najprije priznaje i nabraja Allahove blagodati kojima je obasut. Kada od ljudi nešto tražimo, mi im se najprije zahvalimo na dosadašnjoj saradnji, pomoći i izdvojenom vremenu, te ih pohvalimo kako bismo uspješno ostvarili svoju potrebu. Tako i Ibrahim, a.s., nakon priznavanja blagodati, slavi Allaha i umiljava se svome Gospodaru, pa tek onda iznosi svoju dovu. الَّذِي خَلَقَنِي فَهُوَ يَهْدِينِ "Koji me je stvorio i na Pravi put uputio," (Aš-Šu'arā', 77) U prvom dijelu ajeta spominje se riječ (خَلَقَنِي) u prošlom vremenu, što označava da nas je Allah već stvorio. Svojstvo stvaranja pripada jedino Allahu, jer On stvara iz ničega (ex nihilo), dok je nama ljudima, da bismo bilo šta napravili, potreban već postojeći materijal. Međutim, drugi dio ajeta (فَهُوَ يَهْدِينِ) – dolazi u sadašnjem i trajnom glagolskom vremenu. To znači da svako dobro koje činimo, svaki naš ispravan postupak, svaka lijepa riječ i plemenita misao zapravo neprestano izviru iz Božije milosti i upute. Naša prisutnost na ovom svijetu, pa i ovaj trenutak u kojem sjedimo, razgovaramo ili učimo, nije slučajnost. Mogli smo u ovom času biti bilo gdje drugdje i u bilo kakvom društvu. Ali nas je Allah odabrao da budemo na ovome, Njemu najdražem mjestu. Zato vjernik zna: Allah ga je stvorio, zatim uputio, pa mu dao snagu da čini dobro, a onda će ga za to Svojom milošću nagraditi. Iskreni vjernik ne pripisuje dobra djela samome sebi, dok mi često imamo običaj isticati dobro koje smo nekome učinili ili ibadet koji smo obavili. Zato se učenjaci govorili: Pobožnjak vidi svoj ibadet koji čini, a iskreni vjernik (učenjak) vidi Onoga kome taj ibadet čini. وَالَّذِي هُوَ يُطْعِمُنِي وَيَسْقِينِ"I koji me hrani i poji," (Aš-Šu'arā', 78) On je Jedini Opskrbitelj: od Njega je naša hrana i naše piće. Zato se nakon svakog obroka, pa i nakon samo jednog gutljaja vode, zahvaljujemo Allahu na tim blagodatima, jer se iskrenom zahvalnošću Božije blagodati čuvaju i uvećavaju. Također, ovaj ajet obuhvata i darivanje svega onoga bez čega hrana i piće ne bi imali nikakve koristi, poput apetita, čula okusa, žvakanja, gutanja, probave i izlučivanja. To su velike blagodati koje često uzimamo zdravo za gotovo, a postoje ljudi koji čitav život provedu vezani za sonde, katetere i medicinske aparate. Povodom ovoga, vrijedno je spomenuti dovu Ebu Hurejre, r.a., ashaba koji je prenio najviše hadisa od Poslanika, a.s., u kojoj je molio: "Allahu moj, podari mi snažne kutnjake, dobar želudac za probavu i prohodna crijeva." A u prenesenom, duhovnom smislu, pojedini mufessiri navode da se pod ovom hranom i pićem misli i na duhovnu hranu, ono čime Allah hrani srce Svojeg roba od Svojih spoznaja i mudrosti. وَإِذَا مَرِضْتُ فَهُوَ يَشْفِينِ "I koji me, kad se razbolim, liječi," (Aš-Šu'arā', 79) U ovom ajetu skrivene su dvije velike mudrosti: 1. Edeb prema Gospodaru: Ibrahim, a.s., kaže: "Kad se razbolim, On me liječi." On sebi pripisuje bolest (ono što je slabost i negativnost), a Allahu pripisuje ozdravljenje i lijek. Ovo je vrhunac edeba poslanika prema Stvoritelju, pažljivo biranje riječi pred Svemoćnim, iako znamo da i bolest i zdravlje dolaze Božijom odredbom. Zapitajmo se: kako se mi odnosimo prema iskušenjima? Da li za sve loše u našim životima krivimo druge - roditelje, komšije, kolege i okolnosti ili, ne daj Bože, prigovaramo Gospodaru? 2. Povezanost hrane i zdravlja: Ovaj ajet dolazi neposredno nakon govora o hrani i piću, jer su zdravlje i bolest u većini slučajeva direktno uzrokovani onim što unosimo u organizam. Poznato je da u vrijeme Poslanika, a.s., nije bilo klasičnih bolnica jer se ashabi nisu prejedali. Držali su se pravila: trećina stomaka za hranu, trećina za vodu i trećina za vazduh. Učenjaci navode da je prva novotarija koja se pojavila nakon Poslanika, a.s., bila upravo gojaznost i pretjerivanje u hrani. Zato je Poslanik, a.s., rekao da čovjek nije napunio goru posudu od svog stomaka. وَالَّذِي يُمِيتُنِي ثُمَّ يُحْيِينِ "I koji će mi život oduzeti, i koji će me poslije oživiti," (Aš-Šu'arā', 80) Učenjaci su Riječi Božije: "I Onaj koji me usmrti, pa me oživi" protumačili na više dubokih, slojevitih načina: Usmrti me grijesima, a oživi me dobrim djelima; Usmrti me strahom, a oživi me nadom; Usmrti me pohlepom, a oživi me zadovoljstvom; Usmrti me rastankom, a oživi me ponovnim susretom; Usmrti me neznanjem, a oživi me razumom i spoznajom. وَالَّذِي أَطْمَعُ أَن يَغْفِرَ لِي خَطِيئَتِي يَوْمَ الدِّينِ "I koji će mi, nadam se, pogreške moje na Sudnjem danu oprostiti!" (Aš-Šu'arā', 81) Ove riječi izgovara Ibrahim, a.s., Allahov prijatelj. Kada spominje svoje pogreške, misli se na njegove izjave u specifičnim situacijama: 1. Kada je porušio kipove pa rekao: "Naprotiv, ovo je učinio njihov najveći!" (El-Enbijā', 63); 2. Kada je izbjegao praznik mnogobožaca rekavši: "Ja sam bolestan." (Es-Sāffāt, 89); 3. Njegova izjava iz opreza da mu je Sara sestra (po vjeri); 4. Hasan el-Basri dodaje i njegove riječi kada je posmatrao zvijezdu: "Ovo je Gospodar moj?" (El-En'ām, 76) u procesu rasprave s narodom. Ono što je posebno zadivljujuće jeste Ibrahimova skromnost i poniznost. On ne kaže sa sigurnošću "Onaj koji će mi oprostiti", nego kaže "nadam se" (eṭme'u). On time iskazuje svoju nadu, čežnju i poniznu želju da mu se Allah smiluje i oprosti na Sudnjem danu.

8. okt 2026.

Moramo biti jaki (Kurban bajramska hutba)

hfz. Hamdo Solo

Hvala Allahu, Gospodaru svjetova, Koji nas je počastio danima Kurban-bajrama, danima žrtve, ibadeta, zajedništva i zahvalnosti. Neka su salavat i selam na posljednjeg Allahovog Poslanika, Muhammed, njegovu porodicu, ashabe i sve one koji slijede put istine do Sudnjega dana. Draga braćo, Kurban-bajram nas svake godine podsjeti na jednu veliku istinu, bez žrtve nema uspjeha. Priča o Ibrahimu a.s. i njegovom iskušenju da žrtvuje svoga sina, nije samo događaj iz prošlosti, nego lekcija i nama danas: da čovjek mora imati vjeru, strpljenje i spremnost da radi ispravne stvari čak i kada nisu lahke. Živimo u vremenu kada je mnogo izazova, ali upravo zato musliman mora biti jak. Jak vjerom, znanjem, karakterom i ponašanjem. Ne smijemo biti ljudi koji traže prečice, koji odustaju čim postane teško ili čekaju da drugi poprave stanje oko nas. Svako od nas ima svoju odgovornost. Ako si učenik ili student, potrudi se da budeš najbolji što možeš. Uči pošteno, bez varanja i prepisivanja. Našoj zajednici trebaju obrazovani i čestiti ljudi: doktori, profesori, zanatlije, inžinjeri i svi oni koji će svojim znanjem koristiti narodu. Ako radiš, radi odgovorno i časno. Islam nas uči da posao treba obavljati kvalitetno, iskreno i savjesno. Nemoj da kasnimo, varamo ili izbjegavamo obaveze. Vjernik treba biti primjer pouzdanosti. Ako si roditelj, odgajaj djecu kroz razgovor, primjer i ljubav. Nije dovoljno dati djetetu telefon i internet. Djeci trebaju naše vrijeme, savjet i pažnja. Ono što vide kod roditelja često ih oblikuje više nego ono što čuju. Posebno danas čuvajmo naše porodice. Mnogo je stvari koje udaljavaju ljude jedne od drugih, ali porodica mora ostati mjesto ljubavi, poštovanja i sigurnosti. Neka naša djeca osjete toplinu doma, a ne samo prisustvo ekrana i telefona. Danas mnogi brzo gube volju i nadu čim naiđu problemi. Ali musliman ne odustaje. Kada padne, ustane. Kada pogriješi, popravi se. Kada je teško, oslanja se na Allaha i nastavlja dalje. Naša snaga nije u oholosti niti u tome da budemo iznad drugih. Naša snaga je u disciplini, poštenju i zajedništvu. Zajednica koja uči, radi i čuva svoje dostojanstvo ima budućnost. Zato budimo ljudi koji će širiti dobro: da prvi nazovemo selam, da pomognemo komšiji, Da u saobraćaju, na poslu i u trgovini pokazujemo kulturu i sabur, Da ne gledamo samo svoju korist, nego i korist zajednice, da ne ogovaramo i ne širimo mržnju po kahvama i društvenim mrežama, da znamo oprostiti, da podržimo mladog čovjeka kada mu treba posao, savjet ili lijepa riječ. Da muž i žena jedno drugo poštuju, a ne da se porodica ruši zbog tvrdoglavosti. Da budemo primjer poštenja tako da ljudi kažu: “Ovo je čovjek vjernik, njemu se može vjerovati.” Kada nešto obećamo, da to i ispunimo. Da u porodici bude poštovanja, među rodbinom sloge, a među komšijama razumijevanja. Budimo generacija koja neće samo pričati o promjenama, nego generacija koja će svojim radom, vjerom i ponašanjem biti ta promjena Kurban-bajram nas uči i da mislimo na druge. Ne smijemo zaboraviti siromašne, bolesne, usamljene i one kojima treba pomoć. I na kraju, mozda i najvažnije: Ne zaboravimo biti sretni. Vjera nije samo teret odgovornosti, nego i izvor mira, nade i radosti. Obradujmo svoje porodice, zagrlimo roditelje, posjetimo rodbinu i prijatelje, nasmijmo se jedni drugima i zahvalimo Allahu na blagodatima koje imamo. Jer srce koje zna zahvaliti Allahu na blagodatima, zna i istinski osjetiti ljepotu Bajrama. Molim Allaha da nam podari snagu da budemo bolji ljudi, bolji vjernici i korisni svojoj zajednici. Neka nam ovaj Bajram donese mir, slogu i bereket u naše porodice i domove. Bajram šerif mubarek olsun!

8. okt 2026.

Hidžra srca i vrijednost traganja za znanjem

hfz. Hamdo Solo

Dragi moji muhadžiri, esselamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu. Obraćam se ponajviše vama, mladim ljudima koji ste otišli iz svojih domova, ostavili svoje porodice i napustili sav komfor svog rodnog mjesta, učinivši tu tešku hidžru u svojim najosjetljivijim godinama života, u tom najkritičnijem periodu kada se oblikuje čovjekova ličnost. Hvala Bogu Koji je dao da pronađete smiraj svoga srca na ovoj halki gdje se uči o našoj lijepoj vjeri, gdje odgajamo naša srca da vole i da budu voljena. Sve ste to ostavili jer želite znanje, želite biti korisni članovi svoga društva i želite ostaviti lijep i trajan trag iza sebe. Vrijednost znanja i poštovanje prema učenjacima U islamskoj tradiciji, putovanje radi sticanja znanja ima posebno, uzvišeno mjesto. Učenjaci iz prošlosti prelazili su ogromne udaljenosti da bi naučili samo jedan hadis, da bi ga prenijeli ili samo potvrdili da li je ono što su čuli tačno. Mi danas do tih informacija dolazimo u svega dva klika. Zato, kad god čitamo i učimo nešto korisno, sjetimo se dovom onih koji su nam to znanje prenijeli. Učenjaci su, uistinu, Allahova milost na Zemlji. Pred Sudnji dan znanja će nestati tako što će Allah usmrtiti učenjake. Zato imajmo na umu da onako kako se ponašamo prema učenim ljudima – tako bismo se ponašali i prema Poslaniku, a.s., da je tu među nama, jer su oni njegovi direktni nasljednici. Poslanik, s.a.v.s., kaže: إِنَّ الْعُلَمَاءَ وَرَثَةُ الْأَنْبِيَاءِ، وَإِنَّ الْأَنْبِيَاءَ لَمْ يُوَرِّثُوا دِينَارًا وَلَا دِرْهَمًا، وَإِنَّمَا وَرَّثُوا الْعِلْمَ، فَمَنْ أَخَذَهُ أَخَذَ بِحَظٍّ وَافِرٍ "Učenjaci su nasljednici vjerovjesnika. A vjerovjesnici nisu ostavljali u nasljedstvo ni dinar ni dirhem, nego su ostavljali znanje. Pa ko ga uzme, uzeo je veliko dobro." U jednoj predaji zabilježeno je da je Poslanik, a.s., rekao da je sve na dunjaluku prokleto osim četiri stvari, a među njima su učenjak i onaj koji traži znanje. Zbog toga trebamo biti svjesni da nam je data velika blagodat u Bosni što imamo priliku slobodno učiti i slobodno prenosimo znanje, naročito kada se prisjetimo kako je bilo našim dedama i nenama koji su se krili po kućama da bi nešto od vjere čuli, naučili i praktikovali. Allahov Poslanik, a.s., kaže: "Men seleke tarīkan jeltemisu fīhi 'ilmen, sehhelallāhu lehū tarīkan ilel-Dženneh." "Ko krene putem traženja znanja, Allah mu olakša put ka Džennetu." Naravno da je svakome od nas cilj Džennet, a glavni i vrhunski cilj jeste Allahovo zadovoljstvo. Međutim, ovaj hadis nam možda poručuje i to da je onaj ko stekne spoznaju o Allahu već u Džennetu i na ovome dunjaluku, jer su i Džennet i Džehennem prije svega stanja naših srca. Nije uzalud Poslanik, a.s., rekao da su džennetske bašte zapravo halke zikra. Onaj ko se Allaha sjeća i ko Zna za Allaha, taj je čovjek u Džennetu jer mu je u srcu uvijek lijepo. Kako Poslanik, a.s., kaže: "Čudno li je stanje vjernika! On je uvijek na dobitku: ako ga zadesi neko dobro i nešto lijepo, on se zahvali Allahu, pa mu bude dobro; a ako ga zadesi kakvo zlo ili šteta, on se strpi, pa mu opet bude dobro." Također, Poslanik, a.s., nas podsjeća da je znanje izgubljeno blago vjernika – gdje god ga nađe, neka ga uzme. Zamislite čovjeka koji je izgubio novac, ili djevojku koja je izgubila skupocjen nakit ili zaručnički prsten, sa kakvom bi strašću i upornošću tragali za time! Eto, s takvom strašću pravi vjernik traga za znanjem. Samo onaj ko se u potpunosti posveti znanju može znanje i postići. Ako mu se posveti polovično i površno, znanje odlazi od čovjeka, jer ono traži da mu se okrenemo čitavim svojim bićem. Zamislite osobu koju neko drži pod vodom nekoliko minuta: kolika je njena želja za kiseonikom, za čistim zrakom i za jednim udahom? Tolika želja za znanjem treba biti u svakome od nas.Tada možemo očekivati da se na nas odnose riječi Poslanika, a.s.: "Innel-melā'ikete le teḍa'u edžnihetehā riḍan li-tālibil-'ilm" "Zaista meleki prostiru Svoja krila iz zadovoljstva prema onome ko traga za znanjem." U drugom hadisu zabilježeno je da stanovnici nebesa i Zemlje, pa čak i ribe u vodi i mravi u mravinjaku, uče dovu za onoga ko traga za znanjem i druge poučava. A zašto uče dovu za učenjaka? Zato što on ljude podučava da se na najljepši način ophode prema životinjama i prirodi, da budu blagi i samilosni, da ih koriste za dobrobit, a ne da ih povređuju. Kazali smo da smo svi mi na neki način muhadžiri koji su, radi traganja za znanjem i izgradnje najbolje verzije sebe, otišli od svojih roditelja i domova. Svima nama nedostaju i babin i mamin pogled, utjeha, zagrljaj i prisustvo. Ali tu hidžru prošli su i svi Allahovi poslanici. To najbolje vidimo kroz kur'anska kazivanja – skoro na svakoj stranici vidimo neki oblik hidžre. Hidžra nije samo prelazak iz jednog mjesta u drugo; ona je, prije svega, prelazak iz jednog stanja u drugo stanje, iz stanja s kojim Allah nije zadovoljan u stanje s kojim je Allah zadovoljan. U predaji imama Ahmeda stoji da je neki čovjek došao Allahovom Poslaniku, a.s., i upitao ga: "Allahov Poslaniče, ko je muhadžir?", pa je on odgovorio: "Onaj ko izbjegava i ostavi ono što je Allah zabranio." Svako naše ostavljanje grijeha koji nas sprečavaju da Allahu hidžru učinimo, da u Njegovu blizinu svojim dušama i srcima dođemo, naša je hidžra. Tu hidžru svako od nas na svom nivou mora učiniti: prije svega da uvidimo šta su naše slabosti i mahane, a zatim da ih pokažemo i popravimo. Na određeni način, hidžra Adema, a.s., preteča je svim drugim hidžrama koje su uslijedile. Ademova hidžra išla je u smjeru "Džennet – dunjaluk", dok sve ostale vjerničke hidžre idu u smjeru "dunjaluk – Džennet". I to nam može biti prva velika poruka: ako ostavimo ono s čim je Allah zadovoljan, a uzmemo ono u čemu nema Allahovog zadovoljstva, i Allah će nas izbaviti iz stanja s kojim smo zadovoljni u stanje s kojim nećemo biti zadovoljni. Zato vjernikova hidžra uvijek ide prema Džennetu, jer je tamo naše konačno boravište. Svi poslanici su činili hidžru. Pogledajmo neke od tih primjera: Nuh, a.s.: Pravi lađu kako bi napustio društvo ogrezlo u grijehu, koje ni nakon 900 godina pozivanja nije htjelo ostaviti zabludu i strasti. Vjernik i danas treba tražiti tu Nuhovu lađu spasa, a kada je pronađe, odmah se ukrcati na nju i pokušati što više ljudi povesti sa sobom. Misija našeg života jeste da jedni drugima omiljavamo Gospodara i olakšavamo vjeru, a ne da je činimo odbojnom, teškom i neprihvatljivom. Jusuf, a.s.: U najljepšem kur'anskom kazivanju detaljno je opisan životni put i teški momenti muhadžirluka Jusufa, a.s. Kao dijete doživio je ono što je najteže podnijeti, izdaju najbližih. Njegova starija braća, vođena ljubomorom, bacila su ga u bunar i ostavila samog. U tom trenutku ostao je bez porodice, sigurnosti i podrške, a udarac najviše boli kada dođe od onih od kojih se nismo nadali. Nakon bunara, u kojem mu dolazi melek Džibril i donosi nagovještaj poslanstva, on postaje rob. Od voljenog sina postaje stranac u tuđoj zemlji, bez ikakvih prava i bez glasa. Zatim mu se dešava teško iskušenje: žena njegovog gospodara, koja se brinula o njemu, koja ga je othranila, te bila sinonim za ljepotu, bogatstvo i ugled, želi s njim počiniti grijeh. Jedno od najvećih iskušenja u životu jeste kada ti je grijeh ponuđen na dohvatu ruke, kada ga možeš učiniti lako i bez prepreka. Jusuf, a.s., imao je priliku da pogriješi, ali je izabrao Allaha i izabrao je hidžru prema Njegovom zadovoljstvu. I šta se desilo nakon toga? Nije odmah došla nagrada, niti olakšanje. Naprotiv, završio je u zatvoru, nepravedno optužen. Ali nikada nije odustao od Istine. To je velika poruka za sve nas: nekada uradiš ispravnu stvar, a ne vidiš odmah rezultat; nekada budeš pošten, a drugi te ne cijene; nekada čovjek ulaže u sebe, svoje znanje i vještine, ali ga drugi ne prihvataju jer se boje za sebe – nisi im podoban nego sposoban. Možda je tada čovjekova hidžra ona koju je učinio Zekerijja, a.s., kada se povukao u svoj hram, ili hazreti Merjema, pa i sam Allahov Poslanik, s.a.v.s. Kada je vidio da Meka nakon 13 godina pozivanja više nije plodno tlo, on ne ostavlja svoju misiju, već mijenja mjesto i ljude. Mudrost je prepoznati šta je naša prava hidžra koja će nas učiniti boljim i korisnijim vjernicima. Kada je Poslanik, a.s., učinio hidžru u Medinu, ezan se počeo javno učiti, džamije su se počele graditi i džemat se počeo okupljati. Zato, kada se vratimo svojim kućama i u osamu svojih soba, preispitajmo se: Šta je to naša prava hidžra danas? Da li je to ostavljanje cigarete i poroka na koje trošimo svoje stipendije ili mukotrpno zarađeni novac naših roditelja? Da li je to ispravnije odijevanje, ponosno i dostojanstveno nošenje našeg identiteta, pa i ispravno pokrivanje radi Allaha? Da li je to ostavljanje ružnog govora, ogovaranja, ljenosti i praznog traćenja vremena na telefonima? Vjernik je u stalnoj hidžri sve dok ne stigne u svoje prvobitno i pravo stanište, tamo odakle je naš praotac Adem, a.s., krenuo u ovaj dunjalučki muhadžirluk. Molim Allaha, dž.š., da osnaži naša srca na putu sticanja znanja. Da naša hidžra od naših domova ne bude samo fizičko putovanje, nego uzdizanje naše duše. I neka nas naš Gospodar sve zajedno, kao iskrene muhadžire na Njegovom putu, okupi u Džennetu u društvu Njegovih poslanika i učenjaka. Amin!

8. okt 2026.

Vrijednost druženja sa Kur'anom

hfz. Hamdo Solo

Prije nego što dublje zađemo u ljepotu i mudrosti Allahove Knjige, prisjetimo se poznatog hadisa u kojem Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, opisuje blagoslov okupljanja radi Kur'ana: "Medžtema'a kavmun fī bejtin min bujūtillāhi jetlūne kitāballāhi ve jetedāresūnehū bejnehum..." "God god se okupi skupina ljudi u jednoj od Allahovih kuća, da uče Allahovu Knjigu i da je međusobno proučavaju, na njih se spusti smiraj, prekrije ih milost, okruže ih meleki i Allah ih spomene među Onima koji su kod Njega." 1. Kur'an sve što dotakne učini vrijednim Kur'an ima jedinstvenu osobinu: šta god dođe u dodir s njim, dobija uzvišenu vrijednost i postaje najbolje u svojoj kategoriji. • Donio ga je melek Džibril, pa je postao najbolji i najodabraniji među svim melekima. • Spušten je u mjesecu Ramazanu, pa je Ramazan postao najbolji i najodabraniji mjesec u godini. • Objavljen je u noći Lejletul-Kadr, pa je ta noć postala vrijednija od hiljadu mjeseci – vrijednija od čitavog jednog ljudskog života. • Nama je objavljen Kur'an, pa smo postali najbolji ummet koji se ikada pojavio na Zemlji. A ko su plemići i elita ovog ummeta? To su hafizi, čuvari Kur'ana. Poslanik, s.a.v.s., kaže: "Hajrukum men te'allemel-Kur'āne ve 'allemeh" ("Najbolji među vama su oni koji uče Kur'an i druge njemu podučavaju.") Poslanik, s.a.v.s., nas uči kako da unesimo svjetlo u naše domove: "Nevvirū bujūtekum bis-salāti ve kirā'etil-Kur'ān" ("Osvijetlite vaše kuće namazom i učenjem Kur'ana"). U tom smislu, Hazreti Aiša, r.a., prenosi da je Muhammed, s.a.v.s., rekao: "Zaista kuća u kojoj se uči Kur'an svijetli stanovnicima neba kao što zvijezde svijetle stanovnicima Zemlje." Najvredniji ibadet mog ummeta jeste učenje Kur'ana gledajući direktno u tekst (mushaf). Učenjaci navode da postoje četiri stvari u koje je sam pogled ibadet: 1. Pogled u lice roditelja (sa dobročinstvom i poštovanjem), 2. Pogled u učenjake, 3. Pogled u Ka'bu, 4. Pogled u Kur'an Časni. U suri Er-Rahman vidimo kako čovjek bez Kur'ana nije vrijedan spomena kod Allaha. Zato Gospodar kaže: „Milostivi, koji poučava Kur'anu, koji stvara čovjeka. Umjesto da se prvo spomene stvaranje čovjeka, Allah spominje podučavanje Kur'anu, čime nam želi kazati da je insan vrijedan spomena tek kada je Kur'an u njegovom srcu, njegovom životu. Ebu Bekr, r.a., divno kaže: "Onaj kome bude dat Kur'an, pa samo pomisli da je nekome na dunjaluku i od dunjaluka dato išta ljepše i bolje od onoga što je njemu dato, obezvrijedio je ono što je kod Allaha uzvišeno i vrijedno, a dao je vrijednost onome što je kod Allaha beznačajno i malo." Vrijednost Allahovog govora u odnosu na sve druge govore je poput vrijednosti Allaha nad Njegovim stvorenjima. Kur'an je najveća i univerzalna mudžiza, ne samo za jedno vrijeme ili jednog poslanika, nego za sve ljude do Sudnjeg dana. On je preporodio ashabe, ljude koji su prije islama žensku djecu živu zakopavali, i načinio od njih najbolje generacije u historiji. Čak i obična voda, kada se nad njom uči Kur'an, mijenja svoju strukturu, postaje vrijednija, drugačija i ljekovita. Kur'an se u islamskoj tradiciji opisuje i kao risala, pismo od Voljenog Gospodara upućeno Njegovim voljenim robovima. Koliko volimo tog Voljenog, toliko ćemo sa žudnjom čitati to Pismo. Svako učenje Kur'ana jeste direktan razgovor sa Allahom. U Džennetu će Allah dž.š. učiti stanovnicima Dženneta suru Er-Rahman, a Poslanik s.a.v.s. suru Tā-Hā. Prisetimo se i kako je Allah naredio Poslaniku s.a.v.s. da ode i uči suru El-Bejjine ashabu Ubejju ibn Ka'bu, r.a., pa ga je Ubejj uplakan upitao: "Zar je Allah spomenuo moje ime?!" Džennetlijama će Allahovo učenje Kur'ana u Džennetu izgledati tako nestvarno i posebno, kao da ga nikada prije na dunjaluku nisu čuli. Oni će svakoga dana ulaziti kod Svemogućeg dva puta, pa će im On učiti Svoju Riječ. 2. Ko čuva Kur'an, Kur'an će čuvati njega Kako to Kur'an čuva čovjeka? I gdje ga čuva? Onaj ko čuva Kur'an, prije nego što bilo koje djelo uradi na ovom svijetu, stavit će to djelo kroz filter Kur'ana. Ako je time Allah zadovoljan, on će to uraditi; ako nije – udaljit će se od toga. Šta u praksi znači čuvati Kur'an? To znači čuvati njegove granice: ne lagati, ne krasti, ne ogovarati, ne izgovarati ružne riječi i kloniti se svega što je zabranjeno. Sve te zabrane postoje isključivo radi našeg dobra i zaštite. Gdje će nas Kur'an čuvati? a) Na dunjaluku: • Onaj ko redovno prouči po 3 puta sure Ihlas, Felek, Nas, Ajetul-Kursiju te završetak sure El-Hašr (Hūvallāhul-ledzī...), nalazi se pod potpunom Božijom zaštitom. • Hadis nas uči: "Onim ljudima koje Kur'an i preokupiranost Njegovim veličanjem odvoje od traženja i učenja dova, Allah će im podariti ono najbolje što daje onima koji traže." b) U kaburu: Kada čovjek bude položen u kabur, Kur'an će mu doći u liku prelijepog bića i reći: "Ja sam ono što si volio na dunjaluku, čemu si ukazivao poštovanje, zbog čega si noći provodio bez sna i dane oživljavao sa mnom. Ne boj se, danas sam ja tvoja zaštita." c) Na Sudnjem danu: Kur'an dolazi kao zagovornik (šefadžija). On uzima svog druga za ruku i vodi ga direktno u Džennet, dajući mu pravo šefata za 10 griješnika iz njegove porodice. Njegovim roditeljima će na Sudnjem danu biti obučen posebni dženetski ogrtač i kruna čije je svjetlo sjajnije od Sunca. 3. Naš odnos prema Kur'anu je naš odnos prema Allahu Koliko volimo Kur'an, koji je Božiji govor, toliko volimo i Allaha. Koliko smo bliski s Kur'anom, toliko smo bliski i s našim Stvoriteljem. Kur'an je Ma'idatullah – Allahova trpeza. Dobro znate da je i samo učenje i slušanje Kur'ana ibadet za koji slijedi posebna nagrada, pa makar čovjek ne razumio nijednu jedinu riječ. Svako od nas svjedoči kako ta Božija riječ, dok je slušamo od hafiza i učača koji melodično i lijepim glasom uče, hrani našu dušu, miluje naše uši, te krijepi i čisti naša srca. Jednog učenjaka su upitali: "Kako objasniti to da čovjek sluša arapski tekst koji apsolutno ne razumije, a osjeća duboki mir, hranu i okrepljenje za dušu?" Učenjak je odgovorio: "Pa to je Allahov govor! Zamislite malo dijete, bebu koja ne razumije riječi ni jezik. Dijete plače i traži majku. Majka mu se obrati toplim glasom, dijete ne razumije značenje rečenica, ali mu majčin glas godi, uliva sigurnost i ono se umiri. Kada vjernik sluša Kur'an, makar ne razumio jezik, njegovo srce prepoznaje da mu se obraća Njegov Gospodar i osjeća da ga Allah voli i čuva Svojom Riječju." Šta je Kur'an, a šta je Mushaf? Obično, kada spomenemo riječ Kur'an, prva asocijacija kod većine ljudi jeste knjiga koju držimo u kućama, učimo iz nje ili je držimo na rahlama i policama. Međutim, ako ćemo biti krajnje precizni, to nije sam Kur'an, to je Mushaf. Mushaf je knjiga ili zbirka u kojoj je zapisan živi Božiji govor. Zašto je ova razlika važna? Danas svjedočimo da neki ljudi iz mržnje ili neznanja pokušavaju spaliti "Kur'an", a neke države donose zakone o tome. Oni nisu svjesni jedne istine: Kur'an je nemoguće spaliti! Možete spaliti papir i korice, mushafe, ali kada biste spalili sve mushafe na svijetu, Kur'anu to nimalo ne bi naštetilo. To bi samo dodatno potvrdilo njegovu nepovredivost, jer bi se u vrlo kratkom roku sakupili hafizi, čuvari Božije riječi koji znaju svaki harf i sve aspekte kur'anskog teksta, i iz svojih glava ponovo napisali sve mushafe. Tarik Ramadan navodi jedno lijepo razmišljanje: Mi danas na pomen Kur'ana zamišljamo ukoričenu knjigu. Ashabi to u početku nisu imali na taj način, Kur'an je kod njih bio zapisan na palminim granama, koži i kamenju. Zato, kada su ashabi zamišljali Kur'an, oni su u svojoj svesti zamišljali Poslanika, s.a.v.s., koji je bio živi Kur'an. Kada im nešto nije bilo jasno, išli su Poslaniku da im objasni, a Poslanik je svojim karakterom i ponašanjem bio praktično tumačenje Kur'ana. Poslanik s.a.v.s. nas uči da su prsa u kojima nema ništa iz Kur'ana poput razvaljene, napuštene kuće. A Kur'an za onoga ko se od njega okrene kaže da će imati tegoban život, ne nužno u materijalnom smislu, već u duhovnom: takav čovjek neće biti ispunjen, njegovo srce i duša bit će prazni. Pored pisane forme, Kur'an se prenosi usmeno, preko živih jezika i živih srca, ali se ponajviše čuva kroz život i djela. Danas možemo vidjeti kako ljudi širom svijeta čitaju Kur'an kroz sabur, nepokolebljivost i dostojanstvo naroda u Palestini. Cijeli svijet se divi i pita kakva je to Knjiga i kakva je to vjera koja daje takvu snagu i postojanost. To je najefikasniji način da se svjetlo Kur'ana prenese drugima. Dvije vrste svjetla Čovjeku je, da bi vidio svijet oko sebe, potrebno svjetlo. Kao što nam je za fizički vid potrebno fizičko svjetlo Sunca, tako nam je za razumijevanje suštine stvari potrebno svjetlo u duhovnom smislu. Allah je čovjeka počastio sa dvije vrste svjetla: 1. Svjetlo moralnog zakona (fitra): Podareno je svakom čovjeku u njegovom srcu, to je unutrašnji instinkt na osnovu kojeg znamo šta je dobro, šta loše, šta je moralno, a šta ružno. To svjetlo stanuje u srcu, ali ga grijesima možemo prigušiti. 2. Svjetlo Božanske upute: To je Kur'an Časni, posljednja Božija objava koja nam služi kao nepogrešiva vodilja za ispravan put i razumijevanje života. 4. Izgradnja ličnog iskustva s Kur'anom Neophodno je da svaki vjernik i vjernica grade svoje lično i jedinstveno iskustvo s Kur'anom, svako na svom nivou. Ne moraju i ne mogu svi muslimani biti hafizi, niti svi imaju iste kapacitete, ali odnos prema Kur'anu je pitanje naše predanosti Gospodaru. Allah dž.š. ne traži od nas da samo slušamo lijepo učenje, da se divimo karijama i ranijim učenjacima koji su po nekoliko puta mjesečno učili čitav Kur'an. On traži da mi gradimo svoje iskustvo. Ako se ne družimo s Kur'anom, kako možemo očekivati da kušamo njegove plodove? Kao što ne možemo osjetiti plodove Ramazana ako ne postimo, niti slast sedžde ako namaz ne obavljamo, tako moramo piti sa kur'anskog izvora ako želimo osjetiti njegovu slast. Kada čitamo Kur'an, dolazi do reaktualizacije Objava: sto puta možete pročitati jedan te isti ajet, ali stoti i prvi put u njemu vidite potpuno novo značenje i dubinu, kao da se Allah u tom trenutku direktno i lično obraća baš vama. Druženje s Kur'anom je poput druženja s prijateljem. Prijatelju s kojim se rijetko viđamo ne otkrivamo svoje tajne. Tek prijatelju s kojim smo bliski i posvećeni otvaramo srce. Tako ni Kur'an neće otkriti svoje duboke tajne i mudrosti nekome ko mu se ne posveti.Trebamo sebi postaviti dnevni vird (redovnu porciju učenja). Ashabi su učili cijeli Kur'an za sedam dana. Nekome od nas je dovoljno da sedmično prouči jedan džuz ili nekoliko stranica, ali sa razmišljanjem (tedebbur). Zapitajmo se: Koji ajet bi Allah radi nas objavio? • Da li bi objavio ajet kao za Suhejba er-Rumija, r.a., koji je ostavio sav imetak radi vjere? • Ili ajet: "Ve izā kāmū iles-salāti kāmū kusālā" ("A kada ustaju da namaz obave, ustaju lijeno")... ili O vi koji sabah-namaz prespavate, koji o drugima ružno govorite, koji ste se od Kur'ana udaljili i knjige ne čitate? Kojem liku iz Kur'ana mi danas odgovaramo? • Da li Faraonu? Koji je bio ohol, odbijao dokaze i istinu. Da li i mi nekada odbijemo da klanjamo, pa nam bude teško ustati, ili poput Iblisa odbijemo sedždu Gospodaru? • Da li Ejjubu a.s.? Koji je u najvećim iskušenjima molio samo jedno: "Gospodaru, ostavi mi jezik čitavim samo da Te veličam! La ilāhe illā ente subhāneke innī kuntu minez-zālimīn!" • Da li Ibrahimu a.s.? Koji, dok je bačen u vatru, nije tražio ni pomoć meleka Džibrila, nego se oslonio direktno na Boga dragog (Hasbunallāhu ve ni'mel-vekīl). A mi često tražimo pomoć od ljudi, pa se tek kad nas svi iznevjere sjetimo Gospodara. • Da li Jusufu a.s.? Koji je pretrpio ogromnu nepravdu, bačen u bunar od rođene braće, prodat kao rob, proveo godine u zatvoru. A kada je postao ministar i najmoćniji čovjek Egipta, braći je sve oprostio bez prigovora, rekavši da ih ne osuđuje i da je šejtan bio taj koji je posijao razdor među njima. • Da li Hazreti Merjemi? Koja je pokazala najviši stepen strpljivosti i čednosti na iskušenjima, pa je postala jedina žena koja je u Kur'anu spomenuta po imenu, po kojoj čitava jedna sura nosi naziv (Merjem) i čije se ime spominje uz ime njenog sina 'Isa'a a.s. kad god se on navodi. Neka nam Kur'an ne bude samo knjiga na polici, već živi saputnik, ogledalo u kojem se ogledamo i svjetlo koje nas vodi kroz dunjalučke tmine sve do dženetskih prostranstava!

7. okt 2026.

Tefsir sure en-Nas

Hfz. Hamdo Solo

Kada u arapskom jeziku govorimo o zaštiti, uvijek postoje dva ključna elementa: Onaj od Koga tražimo zaštitu i ono od čega tražimo zaštitu. U suri El-Felek, Allah dž.š. samo u prvom ajetu spominje Onoga od Koga tražimo zaštitu, a to je Rabbul-felek – Gospodar svitanja. Svi ostali ajeti govore o stvarima od kojih tražimo utočište: min šerri ma halek – od zla onoga što On stvara, od zla mrkle noći kada razastre tmine, od zla smutljivaca i od zla zavidljivca kada zavidi. Dok u suri En-Nas, u prva tri ajeta Allah opisuje Onoga od Koga tražimo zaštitu: 1. Rabbin-nas – Gospodar ljudi, 2. Melikin-nas – Vladar ljudi, 3. Ilahin-nas – Bog ljudi. A u nastavku navodi samo jednu jedinu stvar od koje tražimo utočište, a to je vesvasil-hannas – zlo šejtana napasnika. Zato su neki učenjaci kazali da su šejtanske vesvese spomenute u suri En-Nas veće zlo od svega onoga što je spomenuto u suri El-Felek opasnije i od mrkle noći, i od smutljivaca, i od zavidljivaca. Zbog toga Allah dž.š. u suri En-Nas spominje tri Svoja uzvišena imena, jer što više Boga dragog spominjemo, to od Njega tražimo veću zaštitu i pomoć. S druge strane, što smo u većim brigama, to ćemo više Allaha dozivati, naročito kada sami ne možemo riješiti svoj problem. Također, u suri El-Felek spomenute su stvari na koje mi ne možemo direktno utjecati – smutljivac, zavidljavac, mrkla noć odnosno, to su vanjske stvari za koje nećemo biti pitani. Dok se u suri En-Nas spominju šejtanske vesvese na koje možemo utjecati, jer od nas zavisi hoćemo li postupati po njima ili ne. Tajne i mudrosti u redoslijedu ajeta u suri En-Nas (Sirru-t-tertib) U prva tri ajeta navedene su tri osobine koje su imanentne jedino Allahu dž.š.: 1. Rabbin-nas (Gospodar ljudi): S obzirom na to da ih je On stvorio i da će se Njemu svi vratiti radi polaganja računa. (Faraon je rekao: "Ene rabbukumul-a'la" – "Ja sam vaš najviši gospodar", pa ga je Allah uništio jer je bio gori i od samog šejtana). 2. Melikin-nas (Vladar ljudi): U smislu da jedino On apsolutno vlada njihovom sudbinom, životom i smrću, da čini šta hoće i nikome ne polaže račun. Primjer za to jeste kada je Ibrahim a.s. rekao Nemrudu: "Moj Gospodar daje život i smrt", pa kada je Nemrud to protumačio na svoj način da i on daje život i smrt tako što nekoga ostavi u životu, a nekoga usmrti, Ibrahim mu je rekao: "Moj Gospodar daje da Sunce izlazi sa istoka, pa daj ti da izađe sa zapada!" Tada se vladar zbunio i, nemajući odgovora, odlučio ga baciti u vatru. 3. Ilahin-nas (Bog ljudi): Jedini Koji zaslužuje da Ga ljudi obožavaju i da Mu robuju, jer sve ono što se obožava pored Njega jesu lažni kumiri i izmišljena božanstva. Onaj ko obožava nešto drugo mimo Allaha ne može u tome pronaći sreću i smiraj kao onaj ko robuje Allahu, jer ništa drugo nije vrijedno da mu se čovjek pokori, da ga slavi i veliča mimo Stvoritelja. Zato Ibn Kajjim el-Dževzi kaze: "Kada bi nevjernici znali kakvu slast sedžde osjete vjernici, dali bi dunjaluk i sve na njemu samo da osjete tu slast." Duboke poruke redoslijeda tri Uzvišena imena U suri En-Nas Allah dž.š. spominje tri Svoja uzvišena imena: Rabbi-n-nas (Gospodar ljudi), Meliki-n-nas (Vladar ljudi) i Ilahi-n-nas (Bog ljudi). Redoslijed ovih imena nije slučajan, već u sebi nosi duboku poruku. 1. Prvo dolazi Rabbi-n-nas – Gospodar ljudi. Arapska riječ terbijeh znači odgoj i brigu, a dolazi od istog korijena kao i riječ Rabb. Rabb je Onaj Koji odgaja, usmjerava, hrani, čuva i postepeno vodi Svoja stvorenja ka njihovom usavršavanju. Čak se i za domaćicu koja vodi brigu o kući i porodici u arapskom jeziku koristi izraz rabbatu-l-bejt – gospodarica kuće, odnosno ona koja upravlja i brine o svom domu. Kada pogledamo društvo, vidimo da je najveći broj ljudi upravo u ulozi odgajatelja: roditelji odgajaju svoju djecu, učitelji svoje učenike, profesori svoje studente. Zato se prvo spominje ime Rabbi-n-nas, jer je ljudima najbliže da razumiju značenje odgoja, brige i stalne pažnje. 2. Nakon toga dolazi Meliki-n-nas – Vladar ljudi. Od odgajatelja je mnogo manje onih koji vladaju. Svaka država ima jednog predsjednika, kralja ili vladara, dok su svi ostali njegovi podanici. Time nas Allah podsjeća da je On istinski Vladar cijelog svijeta, Onaj u čijim je rukama sva vlast i svako upravljanje. 3. Na kraju dolazi Ilahi-n-nas – Bog ljudi. Ovo je vrhunac ovih ajeta. Samo je jedan istinski Bog Koji zaslužuje da Mu se robuje, da Mu se iskazuje ljubav, poniznost i pokornost. Time se potvrđuje Allahova jednoća i odbacuje svako pripisivanje božanskih osobina bilo kome drugom. Ovi ajeti mogu se posmatrati i iz druge perspektive: Najmanje je ljudi koji druge ljude uzimaju za božanstva i robuju im kao bogovima. Nešto je više onih koji robuju ljudima zbog njihove vlasti i položaja, tražeći dunjalučku korist ili strahujući od njihove moći. Međutim, najveći broj ljudi pripada Allahu kao Njegovi robovi, jer je On njihov Stvoritelj, Opskrbitelj i Gospodar. Zato sura počinje riječima: "Kul e'ūzu bi Rabbi-n-nas" – "Reci: tražim zaštitu Gospodara ljudi." Zaštita se traži upravo od Onoga Koji odgaja, čuva i brine o Svojim robovima. Allah dž.š. na drugom mjestu u Kur'anu kaže, obraćajući se šejtanu: "Inne 'ibādī lejse leke 'alejhim sultān... illa 'ibādeke minhumul-muhlesīn" – "Ti, doista, nećeš imati vlasti nad Mojim iskrenim robovima." Onaj ko istinski živi kao Allahov rob – izvršava Njegove naredbe i kloni se Njegovih zabrana – nalazi se pod direktnom Allahovom zaštitom. U arapskom jeziku ono što nema posebnu vrijednost ne ponavlja se, nego se izostavlja. A ono što je časno i vrijedno često se ponavlja radi isticanja njegove važnosti. Jedan pjesnik je rekao: "Ponovi nam spomen Nu'mana, jer njegovo spominjanje je poput mirisa mošusa; koliko god ga ponavljao, njegov miris se sve više širi." Da ljudi nisu najodabranija Allahova stvorenja, Allah ne bi završio Svoju Knjigu upravo njihovim spominjanjem. Tri Božija imena kao lijek protiv tri najveće šejtanske obmane Rabbi-n-nas (Gospodar ljudi): Šejtan prvo pokušava uvjeriti čovjeka da je prepušten sam sebi, da nema izlaza, da ga niko ne vodi i ne brine o njemu. Zato sura počinje riječju Rabb. Rabb nije samo Stvoritelj, nego Onaj Koji odgaja, usmjerava, popravlja i vodi čovjeka kroz cijeli njegov život. Kada čovjek u srcu spozna da ima Rabba Koji zna njegovo stanje, Koji ga odgaja kroz iskušenja i Koji ga neće napustiti, tada nestaje veliki dio šejtanovih došaptavanja koja se hrane strahom, očajem i osjećajem izgubljenosti. Meliki-n-nas (Vladar ljudi): Nakon što srce prizna da Allah brine o njemu, mora priznati i da je Allah jedini stvarni Vladar. Mnogi grijesi nastaju zato što se čovjek više boji ljudi nego Allaha. Šejtan govori: "Šta će reći ljudi?", "Izgubit ćeš položaj", "Izgubit ćeš imetak", "Nećeš uspjeti." Zato dolazi ime Melik – da podsjeti srce da nijedan čovjek nema nezavisnu vlast. Sva vlast, korist i šteta nalaze se u Allahovim rukama. Kada ova spoznaja uđe u srce, čovjek se oslobađa robovanja ljudima. Ilahi-n-nas (Bog ljudi): Na kraju dolazi vrhunac – Ilah. Allah nije samo Onaj Koji postoji, nego Onaj Koji jedini zaslužuje ljubav, nadu, strah, poniznost i ibadet. Šejtanov krajnji cilj nije samo da čovjek učini grijeh, nego da njegovo srce veže za nešto drugo mimo Allaha: za strast, novac, ugled, moć ili neku osobu. Zato se završava sa Ilahi-n-nas. Kada je Allah jedini u našim srcima, onda šejtanske ponude gube vrijednost, jer srce već ima ono za čim istinski teži. Može se primijetiti i prelijepa povezanost sa završetkom sure: "...od zla šejtana koji došaptava i povlači se." Šejtan došaptava srcu, a povlači se kada se Allah spomene. Kao da su tri Božija imena lijek protiv tri njegove najveće obmane: Rabbi-n-nas liječi osjećaj napuštenosti i nesigurnosti. Meliki-n-nas liječi strah od ljudi i robovanje njihovoj moći. Ilahi-n-nas liječi vezanost srca za bilo koga ili bilo šta mimo Allaha. U ovom redoslijedu također postoji ukazivanje na stepene spoznaje Allaha: 1. Onaj koji razmišlja prvo spozna da ima Gospodara Koji je uzrok njegovog postojanja i blagodati njegovog stvaranja. 2. Zatim, dubljim promatranjem, shvati da je njegov Gospodar istinski Vladar, neovisan od stvorenja. 3. A zatim spozna da je On jedini Koji zaslužuje robovanje, pa je On Bog svih ljudi. Priroda šejtanskog djelovanja i došaptavanja (Hannas i Vesvas) Zaštitu treba tražiti od zla prokletog šejtana koji je ovdje opisan sa hannās. Riječ hannas dolazi od glagola hannese, što znači: nestati, povući se, izgubiti se. To znači da se šejtan povlači i nestaje kada se spomene Božije ime. Skriva se i bježi kada je čovjek svjestan Allaha i Njega spominje, a vraća se čim čovjek zanemari Allaha. To je stvorenje koje svojom vesvesom (došaptavanjem) donosi negativne misli u srca ljudi, nastojeći da ih udalji od njihovog Stvoritelja navođenjem na grijeh i neposlušnost. Riječ vesvese označava tihi, skriveni glas koji se ne čuje vanjskim sluhom, pa ga se čovjek teško može sačuvati. Glagol juvesvisu izrečen je u sadašnjem i budućem vremenu – to je njegova stalna zanimacija i on nema drugog posla. Na ostvarenju tog cilja on konstantno radi i ne propušta nijednu priliku, i tako će ostati sve do Sudnjeg dana. Zato se Poslaniku, a.s., i vjernicima skreće pažnja na opasnost od prokletog šejtana, pa im se ovdje, u posljednjoj kur'anskoj suri, sugeriše da traže zaštitu i utočište kod Allaha od zla tog zakletog i velikog neprijatelja, koji ima svoju vojsku i pomagače i među džinima i među ljudima. Jedan od velikih učenjaka je rekao: "Misli koje dolaze čovjeku mogu biti ispravne ili pokvarene. Ispravne su dvije vrste: božanske, koje donose znanje i spoznaju, i melekanske, koje podstiču na pokornost Allahu i na svako dobro. To se naziva nadahnućem (ilham). Pokvarene su također dvije vrste: one koje dolaze od nefsa i bude njegove prohtjeve, i one koje dolaze od šejtana i pozivaju na grijeh – to se naziva vesvesa." Šest stepena šejtanskog zavođenja U djelu Ākāmu-l-Merdžān navodi se da šejtan čovjeka nastoji zavesti kroz šest stepena: 1. Nevjerstvo, širk i neprijateljstvo prema Allahu i Njegovom Poslaniku: Ako u tome uspije, postiže svoj najveći cilj i prestaje se truditi oko tog čovjeka. 2. Novotarija (bid'at): To je Iblisu draže od običnog grijeha, jer se čovjek za grijeh može pokajati, dok onaj koji je u novotariji često misli da je na Istini pa se ne kaje. 3. Veliki grijesi: Ako ne uspije navesti čovjeka na nevjerstvo ili novotariju, pokušava ga odvesti u velike grijehe. 4. Mali grijesi: Ako ne uspije ni u tome, navodi ga na mnoštvo malih grijeha, jer oni, kada se nagomilaju, mogu upropastiti čovjeka, kao što se velika vatra rasplamsa od mnoštva sitnih grančica. 5. Zaokupljenost dopuštenim stvarima koje ne donose nagradu: Ako ni to ne uspije, zaokuplja čovjeka onim što je dozvoljeno (mubah), ali mu oduzima vrijeme za djela koja donose nagradu na ahiretu. 6. Zaokupljenost manje vrijednim dobrim djela: Ako ni prethodno ne uspije, navodi čovjeka da radi dobro djelo koje je manje vrijedno, kako bi propustio ono koje je bolje i za koje bi dobio veću nagradu. Duhovne tajne Prenosi se da je jedan od Allahovih dobrih robova zamolio Allaha da mu pokaže kako šejtan dolazi čovjeku i kako mu došaptava. Pa mu je Allah pokazao čovjekovo tijelo kao da je od prozirnog kristala, a između njegovih lopatica bilo je crno mjesto nalik gnijezdu. Tada je došao Hannas u liku svinje sa surlom poput slonove. Obišao je čovjeka sa svih strana, zatim je prišao između lopatica i svojom surlom dopro do srca te mu počeo došaptavati. Kada je čovjek spomenuo Allaha, šejtan se odmah povukao. Zato je nazvan Hannas – onaj koji se neprestano povlači, jer uzmiče čim se u srcu pojavi svjetlo Allahovog zikra. Zbog ove duhovne tajne, navodi Ismail Hakki, Poslanik, a.s., puštao je krv (hidžamu) između lopatica i preporučivao da se to mjesto tretira, jer se vjerovalo da se time slabi mjesto šejtanovog djelovanja. Naime, u hadisu se navodi da šejtan čovjekom kola poput krvi kroz njegove vene. Također, Poslanikov Pečat poslanstva, koji se nalazio između njegovih lopatica, autor tumači kao znak njegove potpune zaštite od šejtanovog utjecaja. Na to povezuje Poslanikove riječi: "Allah mi je pomogao protiv mog pratioca (šejtana), pa je postao pokoran." Također, Vesvas označava došaptavanja koja dolaze putem čovjekovih osjetila i mašte, dok Hannas simbolizira moć uobrazilje (vehm), koja se povlači kada razum dođe do ispravnog zaključka, ali zatim ponovno pokušava unijeti sumnju. Primjer za to jeste čovjekov strah od mrtvaca: Razum zna da je mrtvo tijelo samo neživa materija i da ne može nauditi. Međutim, uobrazilja ipak izaziva strah. Tako razum i uobrazilja zajedno dolaze do zaključka da se mrtvaca ne treba bojati, ali se uobrazilja zatim povlači od tog zaključka i ponovo ubacuje sumnju i neutemeljen strah. Prsa (Sadr) kao predvorje i dvorište srca (Kalb) U ajetu stoji fi sudurin-nas – u prsa ljudi, a ne u njihova srca. Srce je dvorac, a prsa su zapravo dvorište u kojem se šejtan nalazi. Ali ključ od dvorca našeg srca je kod nas! Šejtan gleda, vreba i napada, ali mi smo ti koji odlučujemo hoćemo li šejtana pustiti unutra u naše srce ili ne. Hakki u svome tefsiru navodi da grudi (sadr) predstavljaju prostor i predvorje srca, njegovu neposrednu okolinu. Kroz njih ulaze misli i utisci koji se zatim skupljaju u grudima, a tek potom prodiru u srce. Grudi su poput predsoblja ili hodnika ispred kuće. S druge strane, iz srca izlaze čovjekove odluke, namjere i zapovijedi koje se zatim prenose u grudi, a odatle se raspoređuju prema ostalim dijelovima čovjekovog bića. Šejtan, dakle, najprije dolazi do "predvorja" srca i tu ubacuje ono što želi. Zato je rečeno da došaptava u grudi, dok je krajnji cilj njegove vesvese da dopre do samog srca. Mjesto imana je srce. Allah dž.š. u Kur'anu kaže da je vjernicima omilio iman i uljepšao ga u njihovim srcima, pa se zato kada ibadetimo i uradimo dobro djelo lijepo osjećamo. A s druge strane kaži i: "...kerrehe ilejkumul-kufre vel-fusūka vel-'isjān" – omrznuo je vjernicima nevjerstvo, razvrat i neposlušnost. Evo prilike svakome od nas da se izvaga: ako se ti i ja osjećamo ponosnim kad učinimo grijeh, ako neki grijeh smatramo normalnim i ako prihvatamo da budemo nepravedni prema ljudima oko sebe, to znači da nam je šejtan ipak ušao u srce i osvojio naš dvorac. Trebamo se promijeniti, pokajati, učiniti iskrenu tevbu i tako zamijeniti bravu da šejtan više ne može ući. Minel-džinneti ven-nas – Od džina i od ljudi Izuzetno zanimljivo zašto se spominju zajedno džinni i ljudi. Neki mufessiri navode da je razlog njihova spomena podsjećanje da su to sredstva, putevi i načini pomoću kojih šejtan djeluje. Nekada nas šejtan nagovara na grijeh preko našeg prijatelja ("Hajde zapali", "Hajde da jednu popijemo", "Hajde nularica", "Hajmo makar jednom izaći u klub", "Osami se nakratko sa djevojkom" itd.). Nekada nas napada preko roditelja, nekada preko djece, a nekada preko supružnika. Prisjetimo se samo primjera Ebu Džehla i njegovog prijatelja koji je htio prihvatiti islam, pa na kraju nije učinio to samo zbog svog prijateljstva s Ebu Džehlom. Zbog njega je Allah dž.š. u suri El-Furkan objavio ajete koji opisuju žaljenje takvih ljudi na Sudnjem danu: "Teško meni! Kamo sreće da tog i tog za prijatelja nisam uzeo! On me je od Kur'ana odvratio nakon što mi je došao..." (El-Furkan, 28–29) Iz sure En-Nas vidimo posebnu počast: čovjek je istaknut kao biće kojem se Allah obraća, koje Allah štiti i kojem daje mogućnost da Mu se vrati. U isto vrijeme, sura podsjeća i na čovjekovu potrebu: iako je počašćen, čovjek je slab i izložen šejtanskim došaptavanjima. Zato se ne traži zaštita bilo od koga, nego od Onoga Koji je apsolutni Gospodar, Vladar i Bog. Zašto je Kur'an završen sa dvije sure zaštite (El-Mu'avvizetejn)? Ibn Džuzej kaže: Ako neko pita zašto je Kur'an završen sa dvije sure zaštite (El-Felek i En-Nas) i koja je mudrost toga, odgovor je u tri aspekta: 1. Prvi razlog: Pošto je Kur'an jedna od najvećih Allahovih blagodati Njegovim robovima, a blagodat često postaje predmet zavisti, Allah je završio Kur'an onim što odbija zavist – traženjem zaštite kod Njega. 2. Drugi razlog: Meni se čini da su dvije zaštitne sure stavljene na kraj zato što je Poslanik, a.s., za njih rekao: "Objavljeni su mi ajeti kakvi nikada prije nisu viđeni." Slično je rekao i za Fatihu: "Nije objavljena ni u Tevratu, ni u Indžilu, ni u Furkanu sura poput nje." Dakle, Kur'an je otvoren surom kakva nema sebi ravne, a završen je dvjema surama kojima nema sličnih, kako bi se spojila ljepota početka i završetka. Zar ne vidiš da se kod govora, pisama, hutbi, pjesama i drugih oblika izražavanja posebna pažnja posvećuje lijepom početku i lijepom završetku? 3. Treći razlog: Kada je učaču naređeno da svoje učenje započne traženjem zaštite od prokletog šejtana (E'ūzu billāhi minješ-šejtānir-radžīm), Kur'an je završen sa dvije sure zaštite kako bi se traženje utočišta kod Allaha ostvarilo i na početku i na kraju učenja. Tako je čovjek od samog početka do završetka svoga učenja obuhvaćen Allahovom zaštitom – zaštitom Onoga Kome se utjecao.