Blog

30. aug 2026.

Znanje je put izlaza iz krize

Muhamed ef. Tutnić

Allah Uzvišeni kaže: “…Allah neće izmijeniti stanje jednog naroda dok oni sami sebe ne izmijene…” (Er-Ra'd, 11) Braćo, ovaj ajet smo mnogo puta čuli i često ga ponavljamo. Ali jedno je znati ovaj ajet, a sasvim drugo je prihvatiti njegovu poruku i primijeniti je na sebe. Kada pogledamo stanje muslimana u svijetu, jasno nam je da se nalazimo u ozbiljnoj krizi. I sasvim je prirodno da zbog svega toga osjećamo zabrinutost. Ali postavlja se pitanje: šta mi radimo da se to stanje promijeni? Često učimo dove i molimo Allaha da popravi naše stanje – i to trebamo činiti. Ali problem nastaje onda kada počnemo očekivati da će se naše stanje promijeniti bez našeg vlastitog truda. Kao da čekamo da neko drugi dođe i riješi naše probleme, da neko drugi izgradi naše društvo, odgoji našu djecu, obrazuje naš narod i popravi ono što smo mi zapostavili. A Allah nas ovim ajetom podsjeća da promjena počinje od nas. Ne treba nam neko ko će doći i čudesno riješiti sve naše probleme. Potrebni smo mi, ali promijenjeni, obrazovani, organizovani i spremni da radimo za opće dobro. Promjena društva počinje promjenom pojedinca. Kada svaki čovjek počne raditi na sebi, kada postane odgovorniji, obrazovaniji, korisniji svojoj porodici, džematu i društvu, tada se počinje mijenjati i zajednica. A jedan od najvažnijih puteva te promjene jeste znanje. Znanje čovjeku daje sposobnost da razlikuje istinu od zablude, korisno od štetnog i ispravan put od pogrešnog. Znanje ne mijenja samo ono što čovjek zna – ono mijenja način na koji čovjek razmišlja, odlučuje i djeluje. Braćo, nije slučajno što je prva riječ objave koja je došla Muhammedu, s.a.v.s., bila: “Čitaj!” – “Ikre’!” To je bila poruka muslimanima da njihova vjera nije vjera neznanja i pasivnosti, nego vjera koja čovjeka podstiče da uči, razmišlja, istražuje i upoznaje svijet u kojem živi. Prve generacije muslimana su tu poruku ozbiljno shvatile. Ubrzo su muslimani postali predvodnici u mnogim oblastima znanja i nauke. Gradili su biblioteke i škole. Prevodili su knjige, istraživali, pisali i prenosili znanje drugima. Zato nam danas treba povratak kulturi čitanja i učenja. To bi trebao biti jedan od naših najvažnijih zajedničkih projekata, ali taj projekat ne možemo započeti od drugih. Moramo ga započeti od sebe. Neka svako od nas iskreno pogleda svoj dan i upita se: Koliko vremena provodim na društvenim mrežama, a koliko vremena provodim čitajući? Ako možemo provesti nekoliko sati gledajući sadržaje na telefonu, a ne možemo pronaći deset ili petnaest minuta da pročitamo nekoliko stranica korisne knjige, onda se moramo zapitati šta to govori o našim prioritetima. Ne traži se od nas da preko noći postanemo veliki učenjaci. Pročitajmo bar nekoliko stranica svaki dan. Naučimo nešto novo. Nakon mjesec dana bit će to stotine stranica, a nakon godinu dana bit će to knjige i znanje koje danas nemamo. Zato, braćo, ako želimo izaći iz krize, moramo se vratiti učenju. Uskoro kreće nova školska godina. Moramo odgajati generacije koje neće samo znati šta je naš problem, nego će imati znanje, sposobnost i karakter da ga rješavaju. Gospodaru naš, daj da se okoristimo onim što naučimo i znanje nam povećaj. Amin.

24. aug 2026.

Emanet koji nosimo

Senad ef. Bešić

Sva hvala i zahvala pripada Uzvišenom Allahu, Koji je čovjeku podario počasti koje drugim stvorenjima nije dao. Posebna Mu hvala na blagodati islama koju nam je podario i uputi koju nam je poslao. Salavat i selam posljednjem poslaniku Muhammedu koji je kao milost svjetovima poslan. Salavat i selam na njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe, sve one koji su život dali za islam, a posebno na naše bosanske šehide i na sve one koji njih slijede u dobru do Sudnjega dana. Draga i cijenjena braćo, U suri el-Ahzab Uzvišeni Allah kaže: Mi smo nebesima, Zemlji i planinama ponudili emanet, pa su se ustegli i pobojali da ga ponesu, ali ga je preuzeo čovjek – a on je prema sebi baš zulum učinio i neznalica je bio. U drugom ajetu Uzvišeni Allah kaže: Mi smo sinovima Ademovim počast ukazali(...). Ne kaže se da je počast ukazana nebesima i zemlji već čovjeku jer on obavlja posao koji ni nebesa ni Zemlja ne obavljaju niti ga planine izvršavaju. Koja je čovjekova svrha u životu na ovome svijetu i koji je to emanet on ponio a da druga stvorenja nisu? Uzvišeni Allah nam odgovara na to pitanje i kaže da je čovjeka stvorio da bude Njegov namjesnik na Zemlji, da naređuje dobro i odvraća od zla, te da robuje Uzvišenom Allahu što i jeste naša najvažnija zadaća. Mufesiri kažu da emanet označava ispunjavanje vadžiba, njihovih osnova i grana, te da emanet predstavlja tevhid kao uvjerenje i čuvanje granica kao trud. Dunjalučke obaveze i brige, te želje za stjecanjem raznih dobara navedu čovjeka da zaboravi radi čega je stvoren. Problem nastaje kada nam ovaj svijet postane preokupacija te nam zamagli svrhu našeg života. U jednoj predaji od hazreti Alije, r.a., se prenosi sljedeće: Ovaj se svijet počeo udaljavati, a ahiret približavati, a svaki od njih ima svoju djecu. Budite djeca ahireta, a ne budite djeca ovoga svijeta, jer danas su samo djela i nema polaganja računa, a sutra se polaže račun i nema djela. Kada čovjek radi ono zbog čega je stvoren, on se na taj način priprema za budući svijet i susret sa Allahom. Hasan el-Basri u vezi toga kaže: Vidjeli smo ljude koji su radeći za onaj svijet imali i ovaj, ali nikada nismo vidjeli one koji su radili za ovaj svijet da su imali onaj. Sve ono što radimo u našim životima i čemu težimo trebamo uskladiti sa tim da nam glavni cilj bude Božije zadovoljstvo. Svaki posao koji obavljamo možemo učiniti ibadetom pomoću naših iskrenih namjera. Nekada kada se bavimo poslovima od kojih nemamo koristi ni na ovom ni na budućem svijetu, trebamo dobro razmisliti zbog čega to radimo. Prenosi se da su ljudi rekli Uvejsu Karaniju: Ovdje u blizini živi čovjek koji je iskopao sebi kabur, odjenuo ćefine i već trideset godina sjedi nad svojim kaburom i plače. Uvejs ode tamo, nađe tog čovjeka i reče mu: Hej ti, već je trideset godina kako te kabur i ćefini odvraćaju od Svevišnjeg! Ovo dvoje postali su tvoji kumiri! Ovom čovjeku je smrt, odnosno ono što je istinito skrenulo pažnju sa njegove misije za koju je stvoren, a koliko je tek zastora koje dunjaluk postavlja pred čovjeka. Mnogo je tih zastora koje nas odvraćaju od prvotnog zadatka, te nam je potrebna pomoć da bi izvršavali emanet koji smo preuzeli, radi kojeg nas je Allah odlikovao nad drugim stvorenjima. Sjetimo se dove koju je Poslanik, a.s., oporučio Muazu i potrudimo se da je svakodnevno učimu: Allahu moj, pomozi mi da Te slavim i veličam, da se Tebi zahvaljujem i da Ti na najljepši način robujem. Kada nas pritisnu razne brige i poslovi, sjetimo se zbog čega smo stvoreni. Ne smijemo dozvoliti da nam bilo šta drugo bude prioritetnije od robovanja Allahu, niti se trebamo zadovoljavati minimalnim niti formalnim vidovima robovanja, već težiti da to činimo na najljepši mogući način uz svjesnost da je naš glavni zadatak na ovome svijetu robovanje Svevišnjem Allahu. Molim Allaha da nas učini od onih koji su iskreni u robovanju i da budemo svjesni emaneta kojeg smo ponijeli!

24. aug 2026.

Savjeti

Ibn Arebi

Zun-Nun je rekao: „Nije pametan onaj ko je vješt u dunjalučkim stvraima a glup je u ahiretskim stvarima, ko je drzak napusti heva na mjestima gdje je tražena, niti onaj ko se ljuti na gdje treba blagost, a ohol gdje treba biti ponizan, ni onaj koga hakk, ako mu se na njega ukaže, niti onaj ko se susteže od onoga čemu pametan teži, niti onaj ko teži onome gdje se razboriti sustežu, niti onaj ko drži malenim brojnost izobilja svoga Stvoritelja Uzvišenog i smatra svoje neznatno zahvaljivanje brojnim, niti onaj ko traži od drugog umjerenost za sebe a od sebe ne daje nepristrasnost za drugog, nit onaj ko zaboravlja Allaha na mjestima pokornosti, a sjeća se Allaha samo onda kada ima kakvu potrebu, niti onaj ko sakuplja znanje pa se potom pročuje, a heva njime dominira kada podučava, niti onaj ko se malo stidi Allaha dž.š. iako ga On lijepo pokriva, niti onaj ko je nezahvalan na pojavi blagodati niti ko odustane od borbe sa svojim neprijateljem da bi se spasio, obzirom da je njegov neprijatelj strpljiv u borbi protiv njega, ni onaj ko pokazuje svoje čojstvo kroz odjeću a nije učinio svoj odgoj, bogobojaznost i opreznost svojom odjećom, ni onaj ko se svojim znanjem i spoznajom ukrašava i ističe duhovitost na sijelu". Zatim je rekao: „Estagfirullah, zaista je govora puno, pa ako ga ne prekineš, neće ni završiti". Ustao je zatim govoreći: „Ne ostavljajte troje: promatranje svoga dina kroz iman, opskrbljivanje ahireta dunjalukom i traženje pomoći od svoga Gospodara u svemu što vam je naredio i što vam je zabranio."

24. aug 2026.

Dobrom pobriši zlo: Prekrij grijeh ibadetom

Hamdo Solo

Svakom od nas se desi da pogriješi ili posustane na nekom mjestu. Međutim, velika mudrost vjere ne leži u tome da odustanemo ili pobjegnemo, već u načinu kako reagujemo nakon greške. Veliki učenjak Ibn Arebi, ostavio nam je dragocjen savjet: >Ako na nekom mjestu uradiš nešto čime nisi zadovoljan i učiniš neposlušnost Allahu, nemoj napuštati to mjesto dok na njemu ne uradiš neko dobro djelo ili obaviš ibadet! Zašto je ovo važno? Svjedočanstvo prostora i stvari: Sve oko nas, mjesto na kojem stojimo, odjeća koju nosimo, pa i sve ono što se odvaja od našeg tijela, svjedočit će u našu korist ili protiv nas. Ako si na nekom mjestu pogriješio, nemoj otići dok to isto mjesto ne posvjedoči da si se na njemu pokajao i spomenuo Allaha! Dobro briše loše: Kao što Gospodar u Kur'anu poručuje da dobra djela poništavaju loša, tako i tvoj ibadet na istom mjestu neutrališe trag greške. Šta učiniti u svakoj situaciji? Najmanji i najlakši ibadet koji možeš obaviti, bez obzira gdje se nalaziš, jeste istigfar, traženje oprosta. Uzvišeni Allah kaže: „Zovite Me, Ja ću vam se odazvati!“(Gafir, 60) Učiniti dovu i zamoliti za oprost na mjestu gdje se desila greška jeste izraz poniznosti i priznavanja vlastite slabosti pred Gospodarom. Kada ponizno okrenemo srce Njemu, On naše loše postupke zamjenjuje Svojom milošću. Gdje god te zadesi slabost, nemoj ostaviti to mjesto prazno i ukaljano. Ostavite trag zikra, dove ili istigfara. Neka svaki prostor na kojem si boravio ostane kao tvoj svjedok pokornosti, a ne neposlušnosti.

24. aug 2026.

Snaga je u zajedništvu

Mudrac je, na samrti, pozvao svoju djecu i rekao im: „Donesite mi štapove.“ Kada su ih donijeli, sve ih je zajedno povezao i rekao: „Slomite ih.“ Pokušavali su, ali nisu uspjeli. Tada je razvezao snop, dao svakome po jedan štap i rekao: „Sada ih slomite.“ Jedan po jedan štap lahko su polomili. Mudrac im tada reče: „Dok budete zajedno, bit ćete snažni. Kada se razdvojite, postat ćete slabi.“ Ova jednostavna priča nosi veliku istinu. Čovjek sam može mnogo, ali zajedno s drugima može mnogo više. Jedno srce može posustati, ali kada se srca vjernika ujedine u dobru, jedno drugome postaju oslonac. Jedan čovjek može pasti, ali džemat pruža ruku da ga podigne. Zato džemat nije samo skup ljudi koji se okupljaju na istom mjestu. Džemat je kada se srca okupe oko istog cilja. Kada radost dijelimo jedni s drugima, kada tuđu bol osjećamo kao svoju, kada se savjetujemo, pomažemo i čuvamo jedni druge. Ne moramo svi biti isti da bismo bili zajedno. Ne moramo se u svemu slagati da bismo se voljeli. Ne moramo biti bez mahana da bismo jedni drugima bili oslonac. Ali moramo znati da ono što nas povezuje vrijedi više od onoga što nas razdvaja. Jedinstvo ne znači da nema razlika. Jedinstvo znači da su nam ljubav prema Allahu, vjera i dobro važniji od naših razlika. Kada se vjernici drže zajedno, čuvaju jedni druge. Kada jedni druge podržavaju, postaju snažniji. Kada se raduju tuđem dobru, džemat postaje porodica. A kada se svako zatvori u sebe, kada prevladaju zavist, podjele i „ja“, tada se lome i najjači. Zato čuvajmo džemat. Čuvajmo jedni druge. Budimo jedni drugima oslonac. Jer štap je lahko slomiti sam, ali snop je teško slomiti. „I svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte!“ (Ali ’Imran, 103)

22. aug 2026.

Promišljanje o suri el-Fil

Hamdo Solo

Kako prebaciti fokus sa problema, na rješenje tog problema? Kada učitelj u razredu primijeti da učenicima popušta pažnja, da su umorni i da im misli lutaju, on ne nastavlja predavanje istim tonom. On postavi pitanje. Pitanje ima snagu da zaustavi čovjeka, premjesti fokus i natjera srce i razum da potraže odgovor. Upravo tako započinje jedna od najupečatljivijih kur'anskih sura: „Zar nisi vidio šta je tvoj Gospodar s vlasnicima slona uradio?“ (El-Fīl, 1) Ovo pitanje nije upućeno samo Poslaniku, s.a.v.s., koji u vrijeme Događaja sa slonom nije ni bio rođen, niti je ostalo u prošlosti. Arapi riječ „vidjeti“ koriste i za potpuno, nepokolebljivo znanje — znanje toliko jasno kao da se odvija pred našim očima. To je poziv svakom od nas: Zastani! Pogledaj! Razmisli! Gledaj u Gospodara, a ne u veličinu problema U trenutku objave ove sure, Poslanik, s.a.v.s., i mala grupa vjernika u Mekki nalazili su se pod strahovitim pritiskom. Bili su bez dunjalučke moći i zaštite. Allah, dž.š., objavljuje suru El-Fīl kao direktnu podršku i garanciju pobjede. Poruka je jasna: ako je Allah odbranio Svoju Kuću od Ebrehine vojske, zar neće zaštititi Svog Poslanika i vjernike od spletki mสัมekanskih mušrika? Zanimljivo je kako Allah gradi kur'anski fokus. On u centar pažnje ne stavlja Ebrehu, njegovih 60 hiljada vojnika, niti silu slonova kakvu Arapi do tada nisu vidjeli. U sam centar stavlja riječ: RABBUKA – Tvoj Gospodar. Riječ je o jeziku duboke bliskosti i ljubavi. Allah ne kaže „Zar nisi vidio šta je Allah uradio“, već priključivanjem zamjenice „tvoj“ poručuje Poslaniku, ali i svakom vjerniku: Onaj Koji vlada univerzumom nije neki daleki Bog. On je tvoj Gospodar — Onaj Koji te odgaja, čuva, brine o tebi i vodi te. Kada te pritisnu životne brige, nepravda ili bolesti, ne dopusti da ti srce ispuni veličina tvog iskušenja. Ne mjeri snagu problema prema svojim slabim mogućnostima, već gledaj u Onoga Koji je iznad svakog problema. Zašto je Ebreha krenuo na Mekku? Historija bilježi da je Ebreha u Jemenu sagradio grandioznu crkvu s namjerom da preusmjeri arapske trgovačke i hodočasničke rute prema Jemenu i tako oslabi Mekku. Međutim, kada je pripadnik plemena Kinana iz prkosa onečistio tu građevinu, Ebreha je u srdžbi odlučio potpuno srušiti Kabu. Pouka o dunjalučkoj moći i lekcija od životinje Allah u suri ovu vojsku naziva Ashābul-fīl — „Vlasnici slona“. Kur'an ne spominje njihova imena, porijeklo niti titule. Htjeli su da ih historija pamti po moći, a ostali su zapamćeni samo po neuspjehu. Porediti ljude sa slonom nosi i duboku mudrost dublje lingvistike. Glavni slon u Ebrehinoj vojsci, po imenu Mahmud, odbio je krenuti na Kabu — kad god bi ga usmjerili prema Mekki, on bi sjeo, a kada bi ga usmjerili prema bilo kojoj drugoj strani, počeo bi trčati. Ebreha i njegova vojska, iako su imali razum, dopustili su da ih vode niske strasti i oholost. Zato su ispali gori od životinja — pripisani su slonu jer je slon u tom trenutku pokazao više pokornosti od njih i nije želio srušiti Božiju kuću. Također, u suri El-'Ādiyāt Allah opisuje konja koji je spreman žrtvovati svoj život i jurišati u borbu za svog gospodara koji ga hrani i o njemu brigu vodi. A odmah nakon toga, Kur'an pravi paralelu s čovjekom: čovjeku njegov Gospodar daje sve; život, zdravlje, opskrbu, a čovjek je Njemu opet nezahvalan i neposlušan. Kako Allah ruši veliku silu? Da bi uništio najveću vojsku tog doba, Allah nije poslao veću vojsku. Poslao je ptice (tajjran ebābīl) koje su ih gađale kamenčićima od pečene gline (siddžīl). Arapski mufessiri navode da je svaki kamenčić imao zapisano ime vojnika kojeg je trebao pogoditi — nijedan nije promašio. Kada bi pogodio čovjeka, tijelo bi mu se raspadalo poput lišća koje je stoka pojela i nagrizla (ke'asfin me'kūl). Mi često u životu čekamo spektakularna rješenja, moćne ljude ili velike prilike. A Allah izlaz često pošalje kroz nešto naizgled sasvim sitno: kroz jedan neočekivan poziv, slučajni susret ili malu odluku. Nemoj potjenjivati male stvari koje ti Allah šalje, u njima je često skriven tvoj izlaz. Cijela sura El-Fīl ispričana je u prošlom vremenu, osim dva glagola: tera (vidiš/gledaš) i jedž'al (čini/pretvara). Ova gramatička nijansa poručuje: ko god u budućnosti, do Sudnjeg dana, bude planirao spletku protiv Allahove vjere, protiv istine, njegov trud će biti tadlīl — uzaludan, promašen i bezvrijedan. Duhovno značenjel Čuveni učenjak Imam el-Gazali prenosi od pobožnih ljudi da onaj ko na dva rekata sabahskih sunneta u prvom rekatu nakon Fatihe prouči suru El-Inširāh (Zaštita i prostranstvo prsa), a na drugom El-Fīl, Allah će od njega odvratiti spletke neprijatelja i sačuvati ga od zla. U duhovnom tumačenju, srce čovjeka koji je spoznao Allaha jeste Kaba postojanja. Unutrašnje vojske loših misli, sumnji, vesvesa i strasti često žele srušiti tu vjeru u nama. Te loše misli su naši „vlasnici slona“. Ali ako se čovjek osloni na Allaha, On protiv tih unutarnjih neprijatelja šalje ptice Božanskih nadahnuća i gađa ih kamenjem zikra, svjetlom razmišljanja i spoznaje, čuvajući vjeru u našim prsima. Zato, kada te obuzmu životne brige i nedaće i kada ti se učini da je pred tobom nesreća veličine Ebrehine vojske, sjeti se prve riječi ove sure. Zastani, pogledaj i zapitaj se: Ko je tvoj Gospodar? Onaj Koji je sačuvao Kabu i Svog Poslanika, sačuvat će i tebe, samo Mu prepusti svoje brige i čvrsto se osloni na Njega.

21. aug 2026.

Jedno smo

Muhamed ef. Tutnić

Draga braćo, proteklih dana do nas je došla lijepa i značajna vijest. Nakon dugogodišnje podijeljenosti, Islamske zajednice koje su djelovale paralelno u Srbiji napravile su korak prema pomirenju i ponovnom jedinstvu, te su ponovo pod okriljem jedne Islamske zajednice. Zbog poruke koju ova vijest nosi, ona je velika ne samo za muslimane i Bošnjake u Srbiji, nego i za našu Zajednicu i svaki naš džemat. A ta poruka glasi: podjele je moguće prevazići. Za podjelu je nekada dovoljna jedna riječ, jedna uvreda, jedna nepravda, jedan trenutak oholosti. Ali za pomirenje često treba mnogo više: treba snage, treba sabura, treba priznati grešku, treba oprostiti, a ponekad treba biti spreman odreći se čak i nečega što nam pripada. Jedan momenat iz ovog procesa je na mene ostavio poseban utjecaj. Ono što me jako pogodilo jeste žrtva koju su ti ljudi bili spremni učiniti samo da muslimani budu ponovo ujedinjeni. Kada su jednog od lidera koji je vodio proces pomirenja upitali o tome da li su oni spremni odreći se svojih funkcija ako je to cijena pomirenja. On je na to odgovorio: “Nije upitno naše povlačenje sa funkcija i nije upitno naše žrtvovanje tih položaja, koji ne čine čovjeka čovjekom niti čine čovjeka kod Allaha priznatim i prihvaćenim, već je naše ponašanje to koje nas čini ljudima i daje nam određenu vrijednost ili bezvrijednost… Ta žrtva koju trebamo dati da dođe do jedinstva to je nešto najslađe što možemo uraditi na putu Allahovog zadovoljstva. Ako je problem naša funkcija, odricanje od tih funkcija to je nešto najmanje što možemo ponuditi.” Braćo, posljednje dvije hutbe govorili smo o borbi protiv nefsa, o borbi protiv našeg “ja”. Danas pred sobom imamo jedan konkretan primjer kako ta borba izgleda u životu. Čovjek pobjeđuje svoj nefs onda kada je spreman odreći se nečega što želi on, radi nečega što je važnije od njega. Draga braćo, muslimanima je zabranjeno razjedinjavanje. Uzvišeni Allah je rekao: „I svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte!“ (Ali Imran, 103) Kada je u pitanju jedinstvo Bošnjaka, dovoljno je pogledati naše društvo u vrijeme predizbornih kampanja. Danas umjesto da slušamo ko će ponuditi bolji program, ko ima bolju ideju i ko može učiniti više za naš narod, mi često slušamo ko je gori, ko je lopov, ko je izdajnik, ko je nesposoban. Kao da je cilj poraz drugog, a ne bolje društvo. Braćo, kada god bi se našao pred velikom krizom, kada bi bilo najteže, naš narod je znao stati u jedan saf. Kada je bilo potrebno, Bošnjaci su znali biti kao jedan, okupljeni oko jednog cilja. I upravo tada, kada su mnogi mislili da smo otpisani, kada su nam davali rokove i predviđali naš kraj, mi smo pokazivali da nas ne mogu tako lahko poraziti. Ali čini mi se, braćo, da imamo jednu slabost: često tek u krizi shvatimo koliko jedni drugima trebamo. Kada opasnost prođe, kada dođe sigurnost i blagostanje, umjesto da tada još više gradimo zajedništvo, mi se ponovo počnemo udaljavati jedni od drugih. Kao da čekamo da ponovo dođe nevolja pa da se sjetimo koliko smo jaki kada smo zajedno. Zar zaista moramo svaki put čekati da bude pet do dvanaest da bismo shvatili da smo jedni drugima potrebni? I nemojmo misliti, braćo, da je ovo pitanje samo institucija. Jedinstvo počinje od svakoga od nas. Počinje u našoj kući, među supružnicima i djecom, počinje među braćom, komšijama i u našem džematu. Počinje onda kada budemo spremni priznati svoju grešku, kada budemo spremni oprostiti onome ko je pogriješio prema nama i kada budemo spremni pomiriti dvojicu zavađenih. Ako želimo više jedinstva među muslimanima, moramo ga prvo graditi među sobom. Jer jedinstvo velikih zajednica počinje malim koracima svakoga od nas. Braćo, prirodno je da imamo drugačije mišljenje. Prirodno je da neke stvari drugačije vidimo. Možemo se ne slagati oko nekih pitanja, ali moramo poštovati tuđe mišljenje. Možemo pogriješiti, ali moramo pobijediti svoj nefs i priznati grešku. Možemo imati svoje interese, ali naš interes ne smije biti na štetu zajednice. Jedinstvo ne znači da ćemo se u svemu slagati, nego da se radi naših razlika nećemo sukobljavati. Onoga trenutka kada stavimo zajedničko dobro iznad svoga ega, svoga interesa i svoga 'ja', napravili smo korak prema uspjehu. Molimo Allaha Uzvišenog da ujedini naša srca i da nas sačuva podjela. Da sačuva naše porodice, naše džemate, našu Zajednicu i naš narod. I učini nas od onih s kojima je On zadovoljan. Amin.

15. aug 2026.

Sura El-‘Adijāt – čovjek između blagodati i nezahvalnosti

Hamdo ef. Solo

Draga braćo, sura El-‘Adijāt jedna je od najkraćih sura u Kur’anu, ali je njena poruka izuzetno duboka i snažna. U samo jedanaest ajeta Allah, džellešanuhu, vodi nas kroz tri velike cjeline: od prizora snažnog pokreta i potpune odanosti, preko čovjekove unutrašnjosti i njegovog odnosa prema Gospodaru, pa sve do Sudnjega dana, kada će biti otkriveno sve ono što je bilo skriveno u prsima i srcima ljudi. Sura počinje zakletvom: „Tako mi onih koji dahću dok jure.“ Kada Allah započne suru zakletvom, time nam želi skrenuti pažnju na važnost onoga što slijedi. Mi se, kao vjernici, smijemo zaklinjati samo Allahom, dok Allah, kao Gospodar svega, može zaklinjati čime želi od Svojih stvorenja. Ovdje se zaklinje konjima koji jure u borbi, i već na samom početku možemo postaviti pitanje: zašto baš konji? Odgovor je veoma zanimljiv. Konji su Arapima, posebno Kurejšijama kojima je Kur’an objavljen, bili ono što su danas tenkovi, avioni ili dronovi. Bili su simbol snage, časti, bogatstva i opstanka. Voljeli su ih toliko da su im posvećivali poeziju, govorili o njima s ponosom i često ih hranili vlastitim rukama, a ne preko svojih robova. Kao što danas ljudi na gotovo svakom sijelu pričaju o svom autu, motoru, kući ili vikendici, tako su tada Arapi pričali o svojim konjima. Allah koristi upravo ono što je njima bilo najbliže i najvrijednije kako bi privukao njihovu pažnju. Kur’an često odgaja čovjeka na taj način: polazi od onoga što poznajemo, da bi nas doveo do onoga što zaboravljamo. Allah zatim opisuje konja koji nije obična životinja. To je konj koji dahće od napora, iz čijih kopita sijevaju iskre, koji u zoru juri prema neprijatelju, podiže oblake prašine i probija se u samu sredinu bojnog polja. Pred nama je slika ogromne brzine, snage i odlučnosti. Posebno je zanimljivo da je to životinja koja je spremna žrtvovati vlastiti život za svoga gospodara. Svaka životinja ima prirodni instinkt da bježi od opasnosti, ali konj kojeg Allah opisuje ide upravo prema opasnosti. Ide prema mjestu gdje može izgubiti život, ali ostaje odan svome gospodaru. I upravo tada dolazi jedan od najsnažnijih prijelaza u cijelom Kur’anu. Nakon pet ajeta punih pokreta, jurnjave i odanosti, Allah odjednom kaže: „Zaista je čovjek svome Gospodaru veliki nezahvalnik.“ Kao da Allah kaže: pogledajte konja. On nema razum kao čovjek, nema Objavu, nema Kur’an, nema svijest o Ahiretu, pa ipak je spreman dati život za svoga gospodara. A čovjek, kojem je Allah dao razum, iman, zdravlje, porodicu, vrijeme, sposobnosti i nebrojene blagodati, često je nezahvalan Svome Gospodaru. Koliko je samo blagodati koje svakodnevno uzimamo zdravo za gotovo. Oči kojima gledamo, uši kojima čujemo, srce koje kuca bez naše kontrole, zrak koji udišemo, voda koju pijemo, ljudi koje volimo i iman koji nosimo u srcu. Pa ipak, čovjek često razmišlja o onome što nema, što ne posjeduje a zaboravlja ono što ima. Pamti jednu nevolju, a zaboravlja deset blagodati. Pamti ko ga je uvrijedio, a zaboravlja ko mu je pomogao. Pamti ono što mu je uskraćeno, a ne vidi ono što mu je dato. To je značenje riječi kenūd – krajnje nezahvalan. Allah zatim kaže: „I on je sam tome svjedok.“ Čovjek može sakriti mnogo toga od ljudi. Može pred ljudima izgledati pobožno, govoriti lijepe riječi i ostavljati dobar utisak, ali on sam zna šta je u njegovom srcu. Zna koliko zahvaljuje, a koliko se žali, koliko voli dunjaluk, koliko je vezan za imetak i koliko vremena provodi u onome što ga približava Allahu. Nakon toga Allah kaže: „I zaista je silno privržen ljubavi prema imetku.“ Islam ne osuđuje imetak. Problem nije u tome da čovjek nešto posjeduje, nego kada ono što posjeduje počne posjedovati njega. Kada mu je teško dati sadaku, kada zbog novca prekine rodbinske odnose, kada se braća posvađaju oko nasljedstva ili kada komšije godinama ne razgovaraju zbog međe. Tada više nije čovjek gospodar imetka, nego postaje njegov rob. Sufijski mufessiri ovdje idu još dublje i kažu da čovjek može biti nezahvalan zato što nije preko blagodati došao do Onoga koji Mu daje blagodati. Allah ti je dao imetak, ali pitanje nije samo koliko imaš, nego šta je taj imetak učinio tvome srcu. Allah ti je dao znanje, ali pitanje nije samo koliko znaš, nego da li te znanje učinilo poniznijim. Allah ti je dao ugled, ali pitanje nije koliko ljudi te poštuje, nego da li si zbog toga postao korisniji ljudima. Blagodat postaje istinska blagodat tek onda kada te približava Allahu i kada kroz tebe koristi drugim ljudima. Na kraju sure Allah naš pogled usmjerava prema Ahiretu: „Pa zar on ne zna da će, kada bude izneseno ono što je u kaburovima i kada bude razotkriveno ono što je u grudima, zaista njihov Gospodar toga Dana o njima sve znati?“ Koliko je lijepa veza između riječi kubūr i sudūr – grobovi i prsa. Prvo će biti otvoreni grobovi, a zatim će biti otvorena srca. Neće biti razotkriveno samo ono što smo radili, nego i zašto smo to radili. Naše namjere, naša ljubav, naša mržnja, naša iskrenost, naša oholost, naša zavist i djela koja niko nije vidio. I dobra i loša. Zato je najveća poruka ove sure da čovjek radi na svom srcu prije nego što dođe dan kada će sve biti potpuno otkriveno. Budimo zahvalni Allahu na blagodatima. Koristimo ono što nam je Allah dao na način kojim je On zadovoljan. Ako nam je dao znanje, budimo blagi prema neznalici; ako nam je dao imetak, pomažimo onome ko nema; ako nam je dao položaj ili ugled, koristimo ga da olakšamo ljudima, a ne da njima vladamo. Zahvalnost nije samo izgovoriti „Elhamdulillah“. Zahvalnost je da blagodat upotrijebimo na način kojim nas ona približava Onome koji nam ju je dao. Konj iz ove sure bio bi spreman dati život za svoga gospodara, a mi, kojima je Allah dao sve, često Mu ne damo ni nekoliko minuta iskrenog namaza, nekoliko trenutaka zahvalnosti ili malo truda na Njegovom putu. Zato se zapitajmo: za čim danas jurimo, na šta trošimo svoju snagu i šta je cilj našega života? Da li nas naše blagodati približavaju Allahu ili nas od Njega udaljavaju? Jer najveća blagodat nije samo da nešto posjedujemo. Najveća blagodat je da nas ono što posjedujemo vodi Onome koji nam je sve dao. Neka nas Allah učini od zahvalnih robova, od onih čija su srca čista i Njega Uzvišenog svjesna.

15. aug 2026.

Uspio je onaj ko je očisti

Muhamed ef. Tutnić

Prošle sedmice govorili smo o tome kako svaki čovjek vodi svoju posebnu borbu sa nefsom. Govorili smo da trebamo zastati i iskreno pogledati u sebe: koje su naše slabosti, kojim nas grijesima naš nefs najviše poziva i gdje se vodi naša najveća unutrašnja borba. Hutbu smo završili riječima Uzvišenog Allaha: “Uspio je onaj ko svoj nefs očisti, a izgubio je onaj ko ga zapostavi.” (Eš-Šems, 9-10) Ali, braćo, nakon što čovjek prepozna stanje svoga nefsa, postavlja se novo pitanje: Kako ga očistiti? Kako ga odgajati? Odgoj nefsa ima dva aspekta: Čovjek se prvo nastoji osloboditi bolesti srca i ružnih osobina, a zatim to mjesto ispunjava lijepim osobinama i dobrim djelima. Draga braćo, zamislimo da je srce svakoga od nas poput jedne bašte. Kod nekoga je ta bašta lijepa, uređena i puna cvijeća. U njoj ima iskrenosti, pravednosti, sabura, milosti, skromnosti i spremnosti da se učini dobro. To je bašta čovjeka koji se trudi da odgaja svoj nefs. S druge strane, postoje ljudi čija je bašta zapuštena. U njoj nema mnogo cvijeća, nego je prekrivena korovom. Taj korov predstavljaju zavist, mržnja, oholost, zloba, nepravda i želja da drugome bude loše. A većina nas je, braćo, negdje između. U našoj bašti ima i cvijeća i korova. Imamo lijepe osobine, ali imamo i svoje slabosti. Nekada smo iskreni, a nekada nas savlada želja za pohvalom. Nekada oprostimo, a nekada teško prelazimo preko tuđih grešaka. Nekada se radujemo tuđem uspjehu, a nekada u nama progovori zavist. Ali problem je u tome što korov ne treba mnogo da bi počeo rasti. Ako ga čovjek ne čupa, on će se širiti. I što ga duže ostavimo, bit će ga sve više, a cvijeću će biti sve manje mjesta. Zato, braćo, naš nefs zahtijeva stalnu brigu. Nije dovoljno jednom pobijediti svoju oholost, svoju zavist ili svoju srdžbu. Čovjek se protiv svojih slabosti mora boriti sve dok ne preseli s ovoga svijeta. A koji su to, braćo, praktični koraci u odgoju našeg nefsa? Postoji mnogo načina na koje čovjek može odgajati svoj nefs, ali ćemo danas spomenuti samo nekoliko najvažnijih. Prvi korak jeste da čovjek upozna svoju baštu i da iskreno pogleda stanje svoga nefsa. Da svakodnevno čini samoobračun. Kada prepozna svoju slabost, ne treba je opravdavati niti se s njom pomiriti. Treba se iskreno pokajati Allahu Uzvišenom, zatražiti Njegov oprost i zamoliti Ga da mu pomogne da tu slabost savlada. U toj borbi čovjeku je potrebna stalna veza s Allahom – kroz namaz, zikr, učenje Kur’ana i dovu. Nakon toga dolazi ono što možemo nazvati svakodnevnom borbom sa samim sobom. Kada nefs čovjeka pozove na nešto loše, čovjek treba svjesno izabrati ono što je dobro. Ako se, naprimjer, u čovjeku pojavi zavist zato što njegov brat ima veću kuću, bolji automobil ili više imetka, neka se ne prepusti toj zavisti. Neka odmah prouči dovu: „Allahu moj, sačuvaj moga brata od svakog zla i podari mu još više dobra i bereketa.“ Neka se prvo obrati Allahu dovom, a zatim neka učini nešto što će tu zavist pretvoriti u dobro – neka čestita bratu, obraduje se njegovom uspjehu ili mu učini nešto korisno. Na ovakav način vadimo korov iz naše bašte. Zatim na red dolazi odgajanje i njegovanje dobrih osobina. Neke lijepe osobine čovjek razvije prirodno i bez velikog truda, ali za mnoge od njih potrebno je svjesno ulagati trud i navikavati se na dobro. Ako čovjek želi biti zahvalan, treba razvijati naviku da se svakoga dana podsjeća na Allahove blagodati koje uživa i da Mu na njima zahvaljuje. Ako želi biti skroman, treba se čuvati pretjeranog isticanja sebe, svojih uspjeha i onoga što posjeduje. Tako je i sa ostalim lijepim osobinama. Svaka lijepa osobina koju razvijemo je ustvari cvijet više u našoj bašti. Čovjek treba stalno moliti Allaha Uzvišenog da očisti njegov nefs i pomogne mu da savlada svoje slabosti. A važno je uvijek naglasiti da vjernik čini ono što je do njega, a zatim se oslanja na Allaha. Zato, braćo, nemojmo samo govoriti: „Allahu moj, popravi me.“ Nego nakon te dove napravimo i jedan korak prema popravljanju sebe. Kao što baštovan svakoga dana obilazi svoju baštu, zalijeva cvijeće i čupa korov, tako i vjernik treba svakoga dana pogledati u svoje srce i zapitati se: Šta danas u meni raste? Koje sam osobine njegovao, a koje sam zanemario? Molimo Uzvišenog Allaha da nam se smiluje, da nam pomogne na putu odgoja našeg nefsa i da nas učini od onih s kojima je On zadovoljan. Amin.

8. aug 2026.

Koju borbu ti vodiš?

Muhamed ef. Tutnić

Jedan uspješan trgovac, kojem je Allah podario veliko bogatstvo, jednog dana je napisao svome učitelju pismo u kojem je priznao da, kada dođe vrijeme izdvajanja zekata, osjeća veliku nelagodu i teškoću. Plašio se da će davanjem zekata izgubiti dio svog imetka. Iako je svake godine uredno izdvajao propisani iznos, to je činio uz veliku unutrašnju borbu. Učitelj mu je odgovorio da će, ako Bog da, imati dvostruku nagradu u odnosu na one koji zekat daju bez ikakve unutrašnje borbe. Razlog tome jeste što on nije samo izvršavao Allahovu naredbu, nego se istovremeno borio protiv svoga nefsa. Čovjek će biti nagrađen svaki put kada se suprotstavi svom nefsu kako bi izvršio Allahovu naredbu, jer je borba protiv svog nefsa jedna od najtežih koje čovjek vodi. Muhammed, s.a.v.s., je rekao: “Borac na Allahovom putu je onaj koji se bori protiv svoga nefsa radi pokornosti Allahu.” Nefs neprestano nastoji čovjeka navesti na grijeh. Zato čovjek zaslužuje veliku nagradu kod Allaha kada obuzda zabranjene želje svoga nefsa i potčini ga Allahovim naredbama. Braćo, svaki čovjek koji odluči da se bori protiv svoga nefsa vodi drugačiju bitku. Nekome je najveće iskušenje da redovno obavlja namaz. Nekome da ostavi alkohol. Nekome da obuzda svoj jezik i prestane ogovarati. Nekome da spusti pogled. Nekome da pobijedi oholost ili zavist. Kako čovjek može prepoznati svoju najveću bitku? Neka se iskreno zapita: Šta mi je najteže izvršiti od Allahovih naredbi? I šta mi je najteže ostaviti od Allahovih zabrana? Upravo tu se najčešće nalazi njegova najveća borba sa vlastitim nefsom. Jer nije svakom čovjeku iskušenje isto. Ima ljudi koji nikada nisu okusili alkohol, ali ne zato što su izvojevali veliku pobjedu nad svojim nefsom, već zato što ih njihov nefs tome nikada nije ni pozivao. Njima nije teško ostaviti ono za čim nikada nisu osjećali želju. S druge strane, postoji čovjek koji se svakodnevno bori sa snažnom željom za alkoholom. Njegov nefs ga neprestano poziva na grijeh, a on vodi tešku unutrašnju borbu da mu se odupre. Allah zna kolika je ta borba i koliko je vrijedna kod Njega. Zbog toga nas islam uči da budemo oprezni kada sudimo ljudima. Mi vidimo njihov grijeh, ali ne vidimo njihovu borbu. Možda taj čovjek svake noći plače zbog svog grijeha, iskreno se kaje i moli Allaha da mu podari snagu da ga ostavi. Zato se svako od nas treba okrenuti sebi, a ne tuđim grijesima. Zapitajmo se: Koja je moja najveća borba? Na kojem me polju moj nefs najviše iskušava? Jer čovjek može pomisliti da je dobar vjernik zato što redovno klanja, posti, ne pije alkohol i ne kocka. Međutim, možda mu ništa od toga nije posebno teško, jer ga njegov nefs na tom polju i ne iskušava. Istovremeno, na drugom polju može doživljavati poraze, a da toga nije ni svjestan. Možda ga je savladala oholost zbog njegovih dobrih djela. Možda se počeo smatrati boljim od drugih. Možda ponižava one koji manje prakticiraju vjeru. Možda je njegovo srce ispunjeno zavišću prema onima kojima je Allah dao više. Zato je potrebno da svako od nas odvoji vrijeme za iskreno preispitivanje i postavi sebi jedno pitanje: Koja je to borba koju ja vodim sa svojim nefsom? Kada čovjek iskreno prepozna gdje ga njegov nefs najviše napada, tada zna na kojem polju treba uložiti najveći trud. Upravo tu se vodi njegova najvažnija bitka, i upravo tu, Allahovom pomoći, može ostvariti svoju najveću pobjedu. Uzvišeni Allah je rekao: “Uspio je onaj ko svoj nefs očisti, a izgubio je onaj ko ga zapostavi.” (Eš-Šems, 9-10) Molimo Uzvišenog Allaha da nam podari iskrenost u ibadetu, da očisti naša srca od oholosti, zavisti, licemjerstva i svih bolesti srca. Gospodaru naš, pomozi nam da prepoznamo slabosti svoga nefsa i podari nam snagu da ih, radi Tvoga zadovoljstva, savladamo. Amin.

31. jul 2026.

Da li ono što mi volimo, voli i Gospodar naš?

Osman Grapkić

Neizmjerna hvala pripada Uzvišenom Allahu, Gospodaru i Stvoritelju svih svjetova, Milostivom i Samilosnom. Neka je Allahov blagoslov i mir na Njegovog Poslanika i miljenika Muhammeda ﷺ, njegove ashabe, časnu porodicu Ehli-bejt i sve one koji ga budu slijedili do Sudnjega dana. Draga i poštovana braćo, Postoji jedan fenomen u našem narodu: postoje ljudi muslimani koji žive život na ovom svijetu primjenjujući vjeru selektivno, onoliko koliko njima odgovara, ukoliko se to ne sukobljava s njihovim interesima i načinom života. Ukoliko određeni propis za njih predstavlja tegobu, tada ustuknu od njegovog izvršavanja. A onda, u određenom trenutku života, kada ih zadesi neka nevolja – u porodici, kod djeteta, kod njih samih ili bilo koji drugi belaj – tada traže instant rješenje. Traže pomoć od drugih ljudi, razmišljaju da li im je neko napravio sihr, može li se to riješiti tako da im neko nešto prouči i slično. Međutim, taj problem neće riješiti niko drugi, jer vjernik treba da zna da je svaki čovjek talac svojih djela. Svaka duša je zalog onoga što je stekla, svaka osoba je vezana za svoja djela. Ne samo u smislu ahireta, da će nam se suditi prema našim djelima, nego i na ovom svijetu mi smo taoci svojih djela. Kako si posijao, tako ćeš i požnjeti. Ako želiš da ti se promijeni stanje, onda moraš razmisliti o svojim djelima i svom ponašanju. Allah, dž. š., u jednom kur’anskom ajetu daje rješenje kako da se suočavamo s iskušenjima u životu, kako da ih savladamo i kako da odgovorimo na izazove koje nam Uzvišeni šalje. U suri Et-Tegabun Uzvišeni kaže: „Ništa te neće zadesiti, a da to nije s Allahovom dozvolom.“ Neki prevodioci kažu: „Nikakva se nevolja ne dogodi bez Allahove volje.“ Međutim, drugi komentatori Kur’ana ističu da u ovom ajetu Allah, dž. š., nije odredio da li je to dobro ili loše, odnosno da sve što te zadesi u životu, bilo dobro ili loše, bilo ti drago ili ne, dolazi od Allaha i dio je Njegovog plana za tebe. Također, Božiji hikmet u ovom ajetu jeste da se ono što je loše po tebe na kraju može pokazati dobrim, a možda je najveće iskušenje upravo to da živiš u blagostanju, bez ikakvih dunjalučkih problema, ako to blagostanje ne koristiš na pravi način. Zbog toga je jedan sufijski velikan, Ibn Ataullah el-Iskenderi, rekao: „Možda ti je Allah nešto dao da bi ti uzeo, a možda ti kroz ono što ti uzima – daje. A kada te Allah počasti da razumiješ zbog čega ti je nešto uzeo, tada uzimanje postaje samo davanje.“ Dalje u suri Et-Tegabun Uzvišeni kaže: „A onoga ko vjeruje u Allaha, On će uputiti njegovo srce.“ Odnosno, pomoći će mu da pronađe izlaz iz iskušenja u kojem se našao. Šta znači onaj koji vjeruje u Allaha, dž. š.? Šta nam time Uzvišeni poručuje? O insanu, razmisli da li zaista vjeruješ. Možda ono što ti misliš da je dovoljno vjerovanje nije dovoljno kada bi te Allah stavio na veliko iskušenje da reagiraš na pravi način i izneseš sav teret. Zato razmišljaj kako da jačaš svoj iman, svoje uvjerenje da je sve u Allahovoj moći, jer prema našem vjerovanju iman se povećava i smanjuje. Zanimljivo je da Allah ne kaže: „Ko bude vjerovao u Allaha, Allah će mu otkloniti probleme.“ Ne. Allah kaže da će uputiti njegovo srce, odnosno pokazati mu kako da savlada probleme. Dakle, opet je na nama da se borimo, a da nam Allah, dž. š., pomogne na tom putu. A Allah za Sebe u Kur’anu kaže: „Divan li je On pomagač i divan li je On zaštitnik!“ Dalje u suri Et-Tegabun Uzvišeni kaže: „I pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku.“ Nije dovoljno da vjeruješ u srcu, nego je potrebno i da izvršavaš ono što od tebe traže tvoj Gospodar i Njegov Poslanik. Ovim ajetom Uzvišeni nam poručuje da, kada tražimo rješenje za belaje i iskušenja, moramo to činiti u granicama onoga što je halal. Primjera radi, ako si u finansijskim problemima, možda rješenje vidiš u nečemu što nije halal. Misliš da ćeš, ako uzmeš nešto sa strane ili nekoga zakineš, riješiti svoj problem. Zato Allah kaže: „Pokoravajte se Allahu i Poslaniku“, i svoje rješenje tražite u okviru onoga što je dozvoljeno. Završit ćemo ovu hutbu kur’anskim ajetom i izrekom Omera ibn Hattaba, r.a. „Možda nešto ne volite, a ono je dobro za vas; a možda nešto volite, a ono je zlo po vas. Allah zna, a vi ne znate.“ Omer ibn Hattab, r.a., rekao je: „Šta god ti je suđeno, stići će te, pa makar se nalazilo ispod dvije planine. A ono što ti nije suđeno neće te stići, pa makar se nalazilo između tvoje dvije usne.“ Molim Uzvišenog Allaha da nam pomogne da svoje probleme nosimo na ispravan način, da sačuvamo sebe i svoju čast, da budemo odani Njegovi robovi, da nam olakša smrtni čas, da nas proživi u društvu poslanika, šehida i odabranih robova i uvede nas u lijepi Džennetul-Firdevs. Amin.

31. jul 2026.

Srebrenica - opomena

Osman Grapkić

Na samom smo početku mjeseca jula. Ovaj mjesec kod nas, Bošnjaka, nosi posebnu težinu. Za nas Bošnjake to je mjesec u kojem se vraćamo svojoj biološkoj egzistenciji, svojoj historiji, svome sjećanju, svome preispitivanju i svojoj odgovornosti prema Uzvišenom Allahu, prema sebi i prema generacijama koje dolaze. Naša vjera nas uči da je sjećanje važan dio čovjekove svijesti: „Ve zekkir, fe inne-z-zikrā tenfe’u-l-mu’minīn“ – „I opominji, jer opomena koristi vjernicima.“ Sljedeće sedmice obilježavamo 31. godišnjicu zločina genocida nad nevinim ljudima srednjeg Podrinja, koje su zločinci iscrpili do granica izdržljivosti, a potom ih, nemoćne, satjerali u majušni prostor Srebrenice. Također, 20. jula prisjetit ćemo se i godišnjice teških zločina s elementima genocida na području općine Prijedor i doline Sane. Jedanaesti juli je za sve nas, a posebno za porodice koje će u mezare spustiti svoje najmilije, bolan trenutak i jasan pokazatelj da zlo nema mjeru. Deset tabuta, deset nevinih žrtava koje će tog dana naći smiraj među hiljadama nišana najvećeg zločina genocida, ostaju opomena do Sudnjega dana. Najstariji šehid je Ramo Dautović, koji je imao 56 godina, a najmlađi Senad Jusić, koji je imao samo 20 godina. Genocid se nikada ne desi tek tako. Uvijek postoji splet okolnosti koje nastaju ili se stvaraju kako bi se izgradila klima u kojoj je genocid moguć. Nije mala stvar ubiti 8.372 nedužna Bošnjaka i Bošnjakinje, potom ih bagerima zatrpati na više lokacija, premještati njihove posmrtne ostatke u sekundarne masovne grobnice, godinama prešućivati njihove lokacije i uporno negirati genocid. Oni koji se ne mogu suočiti s vlastitim zlom lakše ga ignoriraju i obmanjuju sami sebe živeći u laži. Oni koji su preživjeli genocid jesu čista voda sa izvora Srebrenice – svjedoci života, snage i nepokornosti. Danas možemo gledati i naše reprezentativce kako ponosno predstavljaju svoju domovinu na svjetskoj sceni, a među njima su i oni čije porodice nose teške priče progona i stradanja. Neki su morali napustiti svoje domove i svoja ognjišta. Njihove priče podsjećaju da iz boli i gubitka može izrasti snaga, dostojanstvo i uspjeh. Mjesec juli kod nas, Bošnjaka, nosi brojne poruke. Prva poruka jeste da nikada ne smijemo zaboraviti vrijednost mira. Mir nije samo odsustvo rata. Mir je kada čovjek može živjeti bez straha, kada se poštuje komšija, kada se čuva tuđe pravo i kada se ne dopušta da mržnja upravlja srcima. Druga poruka jeste važnost jedinstva i sloge. Naš narod je kroz historiju opstajao onda kada je bio zajedno, kada je čuvao vjeru, porodicu i zajednicu, a slabio onda kada su nas dijelile sitnice i interesi i kada smo zaboravljali ono što nas povezuje. Sjetimo se rahmetli Izeta Nanića i njegovih riječi: „Tražim od vas da se, kada se rasformira ova brigada, kada električar bude električar, a ne obavještajac, kada svi vi borci budete na svojim radnim mjestima, i dalje ovako družite, poštujete i uvažavate. Samo tako ćemo biti zajedno.“ I treće: sjećanje na Srebrenicu ne treba da nas odvede u očaj i malodušnost. Allah nas ne sklanja od patnji i iskušenja, nego nam daje snagu da ih savladamo kako bismo postali jači i otporniji. Ne poginjite glavu pred zlom i nasiljem, jer zločinci i zulumćari ne zaslužuju da im se klanjamo, da pred njima poginjemo glavu niti da prema njima osjećamo strah i strahopoštovanje. Sjetimo se rahmetli Avde Palića i njegove veličine u najtežim trenucima. Govorio je svome narodu: „Narode, ne bojte se! Svi ćete biti spašeni! Ja ću biti posljednji koji će izaći iz Žepe. Nijedno dijete neće ostati siroče prije moga.“ A kada je stao pred one koji su ga tražili, pokazao je svoju hrabrost i dostojanstvo riječima: „Dobar dan. Ja sam taj Avdo kojeg tražite.“ Poštovana braćo! Zapamtimo tužnu priču Džemile Delalić iz sela Dobrak kod Srebrenice: „Sjedim ja među onim narodom u Potočarima, kad vidim mladu ženicu, stisla se, znoj joj teče, grč na licu. Priđem, pitam je šta joj je. Kaže: ‘Rađam.’ ‘De, sine’, velim ja njoj, ‘uhvati se jednom rukom za mene, a drugom za svoju svekrvu.’ Tako i bi. Oduprije se žena na nas, muško dijete zaplaka. Zgrabih ja dijete, hoću da mu svežem pupak, kad četnik preda me: ‘Spusti to dijete dolje!’ Ja ga spustih na dimije. Fino dijete, duge kosice, kao da je okupano. Četnik priđe, nogom stade djetetu na vrat, crijeva izletiše.“ Druga ispovijest jedne majke iz Srebrenice: imala je tada 22 godine i kćerku od dvije godine. Bile su u autobusu za deportaciju, a dijete je dugo plakalo, vjerovatno od gladi. Srpski vojnik dođe do nje; činio se ljubaznim. Pitao ju je zašto dijete plače, a ona mu odgovori da je vjerovatno gladno. Uzeo je dijete i rekao da će ga nahraniti. Bila je sretna jer je pomislila da među vojnicima ipak ima dobrih ljudi. Kada se vratio, dijete je bilo mirno, nije plakalo. Dao joj je zaklano dijete, puno krvi, i rekao: „Eto, sada više neće plakati.“ Neka je Allahovo prokletstvo na izvršioce ovih zločina, na sve one koji su na bilo koji način učestvovali u genocidu i na one koji su ga mogli spriječiti, a nisu. Ne zaboravi, Bošnjače. Pamti i ne halali, Bošnjače – znali su šta rade. Budimo od onih koji će čuvati svoju vjeru, porodicu, domovinu i međusobno poštovanje. Neka nas sjećanje vodi jačanju dobra. Neka nas uči da budemo ljudi koji će iza sebe ostaviti trag čestitosti. Svi naši šehidi zadužili su nas da ih se sjećamo, da čuvamo vrijednosti za koje su se borili i da njihova imena i njihova djela nikada ne prepustimo zaboravu. Molimo Allaha, dž.š., da svim našim šehidima podari najljepše mjesto u Džennetu, da njihovim porodicama podari sabur i snagu, da naš narod sačuva od iskušenja podjela i mržnje, da nas osnaži i sačuva od neprijatelja, da nam podari mudrost da iz prošlosti uzmemo pouku, podari nam dobro na ovom i na onom svijetu, smiluje nam se, oprosti naše grijehe i sačuva nas džehennemske patnje. Amin.