Blog

14. jul 2026.

Životne faze na dunjaluku

Hfz. Hamdo Solo

“Znajte da je život na ovom svijetu samo igra, zabava, ukras, međusobno hvalisanje i nadmetanje u imetku i djeci…” (El-Hadid, 20) Allah, džellešanuhu, u ovom ajetu ne govori samo o dunjaluku općenito. On Uzvišeni kao da nam daje mapu života. Kao da pred nas stavlja faze kroz koje u životu prolazimo. Pogledajmo redom: Le’ib (igra) To je djetinjstvo. Period kada se igramo, trčimo, smijemo. Nema briga, nema velikih odgovornosti. Sve je igra. I to je prirodno. Islam ne zabranjuje igru. Naprotiv, ona može biti dio zdrave i lijepe svakodnevice. Prenosi se da se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, takmičio u trčanju sa svojom suprugom Aišom, radijallahu anha. To nam pokazuje da je dozvoljena igra koja zbližava, raduje i ne odvraća od Allaha. Ali nas Allah uči da igra nije svrha života, nego samo jedna njegova faza. Lehv (zabava) Dolazi period osnovne i srednje škole. Društvo, izlasci, pažnja, razonoda… Čovjek se lahko izgubi u onome što ga zaokuplja i odvraća od suštine. Lehv je ono što te zabavi, ali i udalji od suštine ako nema mjere. Međutim, i ovdje islam ne zabranjuje radost i veselje. Dozvoljeno je veseliti se, posebno u halal prilikama poput svadbi, okupljanja i lijepih događaja. Vjera ne zabranjuje radost, već je usmjerava i čisti od pretjerivanja i nemara. Zinet (ukras) To je mladost. Srednja škola, fakultet, izgled, odjeća, imidž. Kako izgledam? Šta drugi misle o meni? Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Allah je lijep i voli ljepotu.” Kur’an nas također podučava: “O sinovi Ademovi lijepo se obucite kad molitvu obaviti hoćete.” Dakle, lijep izgled je pohvalan. Ali problem nastaje kada to postane jedina mjera vrijednosti. Prava vrijednost nije u onome što se vidi, nego u onome što je u srcu. Tefahur bejnekum (međusobno hvalisanje) To je faza u kojoj čovjek počinje isticati sebe pred drugima, ponositi se svojim uspjesima, položajem i onim što posjeduje. Rađa se potreba za poređenjem: ko ima bolji posao, veću platu, bolju poziciju… Ali islam i ovdje daje ispravan pravac. Takmičenje nije zabranjeno, naprotiv, ono je pohvalno ako je u dobru. Da jedni druge podstičemo na ibadet, znanje, dobročinstvo. Tada takmičenje ne ruši, nego uzdiže i nas i druge. Tekasur fil emvali vel evlad (nadmetanje u imetku i djeci) Kada se ostvari posao i status, dolazi nova utrka: više novca, više imovine, više svega. Islam ne zabranjuje imetak. Dozvoljeno je imati i uvećavati imovinu, ali pod uslovom da ona ne posjeduje nas, nego mi nju. Zanimljivo je da su od deset ashaba kojima je obećan Džennet, četverica bili izuzetno bogati čak i po današnjim mjerilima. To pokazuje da bogatstvo samo po sebi nije problem već odnos prema njemu. Isto tako, Poslanik, a.s., rekao je: “Ženite se i množite, jer ću se ja ponositi vašim brojem na Sudnjem danu.” Dakle, i djeca su blagodat. Podstaknuti smo da ih imamo. Ali problem nastaje kada i djeca i imetak postanu cilj sami po sebi, a ne sredstvo približavanja Allahu. Neko, nažalost, cijeli život ostane zarobljen u jednoj od ovih faza. Neko nikada ne izađe iz igre, neko iz zabave, neko iz želje za pokazivanjem, neko iz utrke za dunjalukom. Zato nam je vjera data da nas odgaja, da nas podiže i vodi kroz ove faze, da ih prerastemo i stavimo na pravo mjesto. Na kraju ajeta, Allah nam slikovito pokazuje prolaznost svega: kao kiša koja obraduje zemlju, pa iz nje niknu biljke, zatim požute i na kraju nestanu. Tako je i sa dunjalukom, kratko očara, a brzo prođe. Ali ono što se radi radi Allaha, to ne prolazi, to ostaje. Zato se iskreno zapitaj: U kojoj sam ja fazi… i gdje je Allah u toj fazi mog života? Ako je Allah u središtu, svaka od tih faza postaje ibadet i ima smisao. A ako nije, sve se pretvara u prolaznu iluziju bez trajne vrijednosti. Molimo Allaha da nam podari da živimo na dunjaluku, ali da naša srca ostanu vezana za Ahiret.

8. jul 2026.

Vrijednost donošenja salavata na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem

Hamdo Solo

Hvala Allahu, Gospodaru svjetova. Njega hvalimo, od Njega pomoć i oprost tražimo. Njemu se kajemo i u Njega se uzdamo. Svjedočimo da nema boga osim Allaha, Jedinog, Koji druga nema, i svjedočimo da je Muhammed Njegov rob i Poslanik. Neka su Allahov salavat i selam na njega, njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe i sve one koji ga slijede do Sudnjega dana. Draga braćo, u ajetu kojem smo citirali na samom početku hutbe Uzvišeni Allah kaže: إِنَّ اللَّهَ وَمَلَائِكَتَهُ يُصَلُّونَ عَلَى النَّبِيِّ ۚ يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا صَلُّوا عَلَيْهِ وَسَلِّمُوا تَسْلِيمًا „Allah i meleki Njegovi donose salavat na Vjerovjesnika. O vjernici, i vi na njega salavat donosite i selam mu šaljite.“ (El-Ahzab, 56) Poznati mufessir Sehl ibn Abdullah et-Tusteri u komentaru ovog ajeta kaže: „Donošenje salavata na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jedan je od najboljih ibadeta, jer to djelo prvo čini Uzvišeni Allah, zatim Njegovi meleki, a potom je naredio i vjernicima da ga čine. S drugim ibadetima nije takav slučaj.“ Posebno je zanimljivo da je u ajetu upotrijebljen glagol „jusallune“, koji je u sadašnjem vremenu i ukazuje na neprekidnost. Kao što mi neprestano dišemo, radimo i živimo svoje živote, tako meleki neprestano izvršavaju svoje dužnosti: veličaju Allaha, slave Ga i donose salavate na Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, mogli bismo kazati kao što nas ljude disanje ne odvraća od drugih poslova, tako i meleki izvršavaju svoje obaveze ali istovremeno i donose salavat na Poslanika, a.s. Imam Kurtubi kaže da je Allah ovim ajetom ukazao posebnu čast Muhammedu, a.s., za vrijeme njegovog života, ali i nakon njegove smrti. Ukazao je na njegov položaj kod Sebe i udaljio od njega i njegove časne porodice svaku ružnu pomisao. Šta znači riječ “salavat“? Salavat od Allaha znači Njegovu milost, zadovoljstvo i hvaljenje Svoga roba pred melekima. Zamislite kakva je to počast da Allah spominje Svoga roba među stanovnicima nebesa! Salavat od meleka jeste dova i traženje oprosta, a salavat od vjernika jeste dova, iskazivanje poštovanja, ljubavi i zahvalnosti Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Kada je objavljen ovaj ajet, Abdullah ibn Abbas, r.a.,, prenosi da su muhadžiri i ensarije upitali: „Allahov Poslaniče, ovo je posebna počast tebi, a šta pripada nama?“ Tada je Allah objavio: „On vas blagosilja, a i meleki Njegovi, da bi vas iz tmina na svjetlo izveo. On je prema vjernicima Milostiv.“ (El-Ahzab, 43) Dakle, onaj ko donosi salavat na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i sam biva obasut Allahovim salavatom i dovom meleka. Allah mu daje u životu nur – svjetlo koje ga vodi ka dobru, svjetlo koje unosi smiraj i zadovoljstvo u njegovo srce, svjetlo koje čini sretnim i zahvalnim i daje mu unutrašnju i vanjsku ljepotu koju osjete oni koji se druže sa tim insanom. Jednog dana Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, osvanuo je posebno vedra i nasmijana lica. Ashabi su primijetili radost na njegovom licu pa ga upitaše zbog čega je tako raspoložen. A Poslanik im odgovara: „Došao mi je izaslanik od mog Gospodara i rekao: 'Ko na tebe od tvoga ummeta donese jedan salavat, Allah će mu upisati deset dobrih djela, obrisati deset grijeha, uzdići ga za deset deredža i uzvratiti mu desetostrukom nagradom.'“ Braćo, gdje ćemo danas pronaći djelo čije činjenje pribavlja deset sevapa, briše deset grijeha i uzdiže čovjeka za deset stepeni kod Allaha? Zato vjernik treba voditi računa kako donosi salavat. Ne samo jezikom, nego prije svega srcem. Salavat ne smije biti puko izgovaranje riječi dok su misli negdje drugo. On treba biti izraz iskrene ljubavi prema Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: „Na Sudnjem danu najpreči ljudi meni bit će oni koji su najviše donosili salavate na mene.“ Kolika je to počast! Najbliži Poslaniku neće biti oni koji su samo govorili da ga vole, nego oni koji su svoju ljubav potvrđivali čestim donošenjem salavata. Ako iskreno volimo nekoga, prirodno je da ga često spominjemo. Zato salavat nije samo ibadet jezika, nego i ibadet srca. Što više donosimo salavate na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, to više raste naša ljubav prema njemu. Ta ljubav nije samo osjećaj. Ona čovjeka podstiče da se stalno pita: Kako bi Allahov Poslanik postupio u ovoj situaciji? Šta bi rekao? Kako bi se ponio? Zato su veliku učitelji kazali: Ako želimo da ostvarimo prvi dio šehadeta – La ilahe illallah – onda moramo živjeti i drugi dio – Muhammedun resulullah. Ljubav prema Allahu ne može biti potpuna bez slijeđenja Njegovog Poslanika. Uzvišeni kaže: „Reci: Ako Allaha volite, mene slijedite, pa će i Allah vas voljeti i grijehe vam oprostiti.“ Salavat upravo omekšava srce da u njemu izraste ta ljubav. Kada je srce ispunjeno ljubavlju prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, tada je i iman sigurniji. Zato je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Škrt je onaj pred kojim se spomenem, a on ne donese salavat na mene.“ Koliko je salavat važan govori i činjenica da ga je Allah propisao u samom namazu. Ne možemo završiti namaz a da prije selama ne donesemo salavat na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.Ako je salavat sastavni dio našeg namaza, kako onda da ga zaboravimo u ostatku dana? Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: „Petak je jedan od vaših najboljih dana, pa u njemu što više donosite salavate na mene, jer mi se vaši salavati predočavaju.“ Ashabi su upitali: „Allahov Poslaniče, kako će ti se naši salavati predočavati kada tvoje tijelo bude u zemlji?“ On odgovori: „Allah je zabranio zemlji da jede tijela vjerovjesnika.“ Salavat nije samo iskazivanje poštovanje prema Poslaniku. On je i dokaz naše privrženosti njemu. Mi učimo salavat i molimo Allaha da nagradi Svoga Poslanika za svako dobro koje nam je ostavio. Razmislimo samo... Kada neko od nas učini neko dobro djelo pa nas drugi ljudi slijede u tome, i mi imamo nagradu za njihova djela. To može biti slučaj i sa našom djecom, svaki harf, slovo i lijep postupak koji su od nas naučili sve dok to budu činili i mi za to imamo nagradu. Pa zamislite onda Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Svaki namaz koji se klanja na Zemlji... Svaki proučeni harf Kur'ana... Svaki obavljeni hadždž... Svaki zikr... Svako dijete koje poljubi svog roditelja... Svaki muž koji lijepo postupi prema svojoj supruzi... Svaka supruga koja iskaže poštovanje svome mužu... Svaki osmijeh muslimana... Svako dobro djelo koje je ummet naučio od Poslanika... Za sve to Allahov Poslanik ima nagradu, jer je upravo on podučio čovječanstvo tom dobru. Pa kako onda da ga ne volimo? Kako da ne donosimo salavat na njega? Abdullah ibn Mes'ud, radijallahu anhu, govorio je: „Kada donosite salavat na Allahovog Poslanika, činite to lijepo, jer vi ne znate – možda će mu baš taj vaš salavat biti izložen.“ Zato salavat nemojmo učiti mehanički. Učimo ga svjesno, srcem, ljubavlju, sa zahvalnošću i sa željom da budemo od onih koje će Allahov Poslanik prepoznati na Sudnjem danu kao svoj ummet. Braćo, Salavat je i ključ dove. Prenosi se od Omera ibn Hattaba, radijallahu anhu, da je rekao: „Dova ostaje između nebesa i Zemlje i ne uzdiže se dok se ne donese salavat na Allahovog Poslanika.“ Zato su naši učenjaci govorili da vjernik svoju dovu započinje zahvalom Allahu i salavatom na Poslanika, u toku dove donosi salavat, a završava je salavatom. Kao što je abdest ključ namaza, tako je salavat ključ dove. On briše grijehe, povećava dobra djela, uzdiže stepene kod Allaha, približava čovjeka Allahovom Poslaniku na Sudnjem danu i biva razlog njegovog šefata. Salavat je uzrok da Allah spominje Svoga roba među melekima, da meleki za njega mole oprost, da dova bude primljena, da se čovjeku podari bereket u životu i da mu se olakša put prema Džennetu. On ulijeva smirenost u srce, olakšava ispunjenje potreba i osvjetljava put preko Sirat-ćuprije. Stoga i nije čudno što su naši prethodnici toliko pazili da im dan ne prođe bez mnogo salavata. Majka vjernika Aiša, radijallahu anha, rekla je: „Ukrasite svoja sijela donošenjem salavata na Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem.“ Ja bih tome dodao: ako želimo ukrasiti ne samo svoja sijela nego i svoje živote, svoje porodice, svoje kuće i svoja srca, onda ih ukrasimo donošenjem salavata na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Salavat je poput univerzalnog ključa. Njime se otvaraju vrata Allahove milosti, vrata oprosta, vrata bereketa i vrata Njegove ljubavi. Koliko god čovjek tražio načina da se približi Allahu, salavat je jedno od najlakših, a istovremeno i jedno od najvrjednijih djela. Zato neka nam jezici budu vlažni od salavata. Neka naša djeca odrastaju slušajući salavate. Neka se u našim kućama često spominje Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Neka nam salavat bude navika kada ustanemo, kada krenemo na posao, kada putujemo, kada završimo namaz, kada učimo dovu i posebno petkom. Molimo Uzvišenog Allaha da omekša naša srca ljubavlju prema Svome Poslaniku i da nam podari iskrenost u našim postupcima. Allahu naš, učini da nam ljubav prema Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, bude draža od ljubavi prema nama samima, našim porodicama i cijelom svijetu. Učini nas od onih koji ga iskreno slijede, koji često donose salavate na njega i koji će na Sudnjem danu biti među onima kojima će se najviše obradovati. اللهم صل وسلم وبارك على سيدنا محمد وعلى آله وصحبه أجمعين. Amin, ja Rabbel-'alemin.

29. jun 2026.

Hutba o abdestu

Hamdo Solo

Jedne prilike dok je sjedio sa svojim ashabima Poslanik a.s. reče: ”Poželio sam vidjeti svoje ahbabe.“ Ashabi ga upitaše: „Zar ti mi nismo ahbabi?“ On im odgovori: „Ne vi ste moji ashabi, a moji ahbabi doći će poslije vas. Neće me vidjeti, a vjerovat će u mene. Svako od njih dao bi sve na dunjaluku što ima samo da me vidi. Kako ćeš ih prepoznati?“, upitaše ga ashabi. Poslanik im odgovori: „Prepoznat ću ih po tragovima abdesta na njihovom tijelu“. Abdest je svjetlost na dunjaluku i ahiretu. Na ovom svijetu ostavlja trag u vidu svjetlosti na licima i smirenosti u srcima, a na budućem svijetu ta će svjetlost krasiti one dijelove tijela koje je čovjek kvasio prilikom uzimanja abdesta. Poslanik a.s je jednom upitao Bilala: „Bilale šta to ti radiš, pa si sinoć prije mene unišao u Džennet? Ništa posebno, Božiji poslaniče, osim što uvijek klanjam dva rekata kad proučim ezan i uvijek obnovim abdest kad ga pokvarim“. Abdest je ključ dženneta prema riječima Allahovog Poslanika: “Ko od vas upotpuni abdest i po završetku kaže: 'Svjedočim da nema Boga osim Allaha i da je Muhammed Božiji rob i poslanik, bit će mu otvorena osmera vrata dženneta da uđe na koja hoće.'” (Ahmed i Muslim) Abdest je riječ perzijskog porijekla, nastala od riječi ab (voda) i dest (ruka). U arapskom jeziku koristi se izraz wudu, koji ne označava samo obredno pranje, već nosi i značenja čistoće, blještavila, ljepote i sjaja. Takvom duhovnom i tjelesnom čistoćom čovjek se ukrašava prije nego što stane pred svoga Gospodara, pripremajući se da kroz namaz stupi u uzvišenu i iskrenu komunikaciju sa svojim Stvoriteljem. U hadisi kudsiji je zabilježeno da je Gospodar svega stvorenog kazao: “Ko izgubi abdest, a ne uzme ga ponovo – taj me je zapostavio. Ko izgubi abdest pa uzme abdest, ali ne klanja dva rekata – taj me je zapostavio. A ko izgubi abdest, uzme abdest, klanja dva rekata i zatim Me zamoli, pa mu Ja ne uslišam ono što Me moli u vezi njegove vjere ili dunjaluka – taj bi bio zapostavljen od Mene. A Ja nisam Gospodar koji zapostavlja.” Kako ispravno uzeti abdest i pripremiti se za susret sa Uzvišenim? Prije ulaska u abdesthanu proučiti bismilu i nijjet. Dok uzimamo abdest, mi peremo ruke od vidljive prljavštine, a ujedno se obvezujemo Dragom Bogu da nećemo njima činiti ništa od onoga što je On zabranio. Zavjet dajemo da ćemo zarađivati halal opskrbu i učimo dovu da primimo kitab na Sudnjem danu u desnu ruku i ispred sebe a ne u lijevu ruku i iza sebe. Kada oči peremo od nečistoće, mi ujedno obećajemo da nećemo gledati ono što je haram, nećemo gledati nedostatke i mahane drugih i učimo dovu da našim očima gledamo Allahovo lice na Sudnjem danu, a na ovom svijetu da vidimo dobro u svemu i dobrotu u svakome insanu. Kada usta peremo od neugodnog zadaha, ujedno dajemo riječ da nećemo jesti ni piti, ono što je haram i da ne ćemo govoriti ružne riječi, nećemo ogovarati, nećemo nikoga napadati, kritikovati, nipodaštavati, ponižavati, vrijeđati... Nos peremo od nečistoće i obećanje dajemo da ga nećemo stavljati tamo gdje mu nije mjesto. Kaže poslanik, a.s.: „Od ljepote čovjekovog islama je da ostavi ono što ga se ne tiče.“ A u drugom hadisu, Poslanik kaže: „Dovoljno je čovjeku grijeha da samo prenosi riječi od drugog čovjeka.“ Zato insan prije nego što progovori, treba sebi postaviti pitanje: imam li ja neke koristi od toga što želim reći, ima li taj čovjek kome se obraćam koristi od mojih riječi i je li sa njima Uzvišeni Allah zadovoljan!? Kada kosu peremo tražimo od Allaha da milost Svoju spusti na nas. Uši peremo od nečistoće, i zavjetujemo se da nećemo slušati ružan govor, nećemo slušati potvaranje ili ogovaranje nekoga i dovimo da Kur'an od Njega Uzvišenog na Sudnjem danu slušamo. Noge peremo od nečistoće, a ujedno Bogu obećajemo da nećemo ići na ona mjesta ne bismo voljeli dušu svoji isputiti i dovimo Uzvišenom da svojim nogama džennetskim stazama hodimo. Ljudi, koji ovako abdest uzmu, ne mogu ružno misliti ni o kom, ne mogu zla činiti nikom. Ovakvi ljudi bježe od svega što je zlo. Zato je definicija muslimana u hadisu – „musliman je onaj od čijeg jezika i ruku su sigurni drugi ljudi.“ Zamislimo samo, draga braćo, kakav bi naš namaz bio nakon ovako uzetog abdesta. Učenjaci nas često podsjećaju da će naš namaz biti onakav kakav nam je i abdest bio, ako smo sa njim požurili požurit ćemo i sa namazom a ako smo njega upotpunili i namaz će nam biti upotpunjen. U jednom kur'anskom ajetu iz sure en-Nisa' Uzvišeni Allah kaže: يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا لَا تَقْرَبُوا الصَّلَاةَ وَأَنتُمْ سُكَارَىٰ "O vjernici, pijani nikako molitvu ne obavljajte..." (prijevod: Besim Korkut) Neki učenjaci sufijske tradicije u ovom ajetu vide i dublju duhovnu poruku. Pored doslovne zabrane obavljanja namaza u pijanom stanju, ističu da vjernik treba prekinuti svaku zaokupljenost dunjalukom kada stane pred svog Gospodara. Koliko se često dogodi da čovjek klanja, a misli su mu zaokupljene poslom, imetkom, porodicom ili svakodnevnim brigama? Srce tada biva opijeno stvorenjima, umjesto da bude ispunjeno sviješću o Stvoritelju. Zato, kao što tijelo čistimo abdestom prije namaza, potrebno je uzeti i abdest srca – očistiti ga od ružnih misli, zavisti, oholosti, pretjerane vezanosti za prolazni svijet i potcjenjivanja drugih. Tek kada se srce oslobodi svega što ga odvlači od Allaha, čovjek može istinski uspostaviti prisnu i skrušenu vezu sa svojim Gospodarom u namazu. Vrijednosti stalnog uzimanja abdesta između ostalih su: 1. Da meleki traže da budu u društvu takvog čovjeka – odnosno traže da budu njegovi zaštitnici 2. Kalem, pero, neprestaje sa pisanjem dobrih dijela čovjeku 3. Kad god insan opere jedan organ tako i iz tog organa izlaze grijesi koje je s njim počinio: „Kada neko upotpuni svoj abdest, njegovi grijesi izlaze iz tijela, čak i oni koji se nalaze pod noktima .“ 5. Kad zaspi, čuvaju ga meleki od zla oba svijeta: „Ko zanoći pod abdestom, tj. ko legne spavati, a ima abdest, u njegovoj unutarnjoj odjeći zanoći melek, i kad god se taj čovjek probudi ili okrene u krevetu, melek zamoli: ‘Gospodaru, oprosti ovom robu jer je legao pod abdestom.“ 6. Bit ćemu olakšano preseljenje na ahiret 7. Sve dok je pod abdestom vjernik je pod stalnom zaštitom Uzvišenog Allaha dž.š. Muhammed a.s. je također rekao: “Onaj ko legne pod abdestom, spominjući Allaha dok ne zaspi, bude li se probudio u toku noći, pa od Allaha zatraži neko dobro, dunjalučko ili ahiretsko, Allah će mu uslišati”. Kako sačuvati vrijednost abdesta? Ne samo da se čuvamo velike i male nužde i svega onoga što fizički kvari abdest, već trebamo čuvati i svoje srce od svega onoga što će nas udaljiti od Allaha. Zato je Poslanik kazao da je najjače vjernikovo oružje abdest. Šejtan ne prilazi lahko čovjeku koji hodi pod abdestom. Većina ljudi danas ima duhovnih problema upravo zato što nemaju tu duhovnu zaštitu. Zamislite samo kako je proći Baščaršijom, gdje svakodnevno prođu stotine ljudi – nečistih i prljavih od grijeha. Kada bismo mogli osjetiti taj ružni miris duše koja je stalno u grijesima, ili miris džunup (nečistog) insana, ne bismo mogli prići toj osobi. Obraćajući se Musa, a.s., Uzvišeni Allahu mu je rekao: Ako te zadesi kakav belaj ili nesreća, a bio si bez abdesta, nemoj kriviti nikoga osim sebe. Praktični savjeti: Nastojmo biti pod abdestom što je više moguće – jesti pod abdestom, raditi pod abdestom i učiti pod abdestom. Čak i nokte obrezivati i šišati se pod abdestom. Sve ono što se od nas odvoji dok smo pod abdestom bit će, ako Bog da, svjedok u našu korist na Sudnjem danu. Osim što uzimanjem abdest vjernik čisti svoje tijelo i svoje srce, Poslanik nas uči da dobra djela poništavaju loša djela. Kad uradimo loše djelo pojavi se crna tačkica na našem srcu, pa onaj ko nastavi sa tim djelima njegovo srce upotpunosti pocrni i ode u zabludu, ali onaj insan koji kad pogriješi sjeti se svog Gospodara i učini dobro djelo, ON TIM DOBRIM DJELOM BRIŠE TU TAČKICU. Stoga, Posvetimo pažnju ahiretskom izgledu, više nego dunjalučkom jer od njega ovise naša vječna sreća ili patnja. Ovosvjetski izgled mi ne biramo, to nam je Allah podario, ali onosvjetski mi kreiramo. Ahiretski izgled mi dizajniramo svojim ponašanjem i djelovanjem. Stoga će vjernici biti najljepšeg izgleda (ahsenu takvim), a oni nepokorni ce biti ružnog pa čak i strašnog izgleda (esfelu safilin). Jedan od komentatora Kur'ana kaže da će se vjernicima lica ozariti kada budu čitali svoju knjigu djela. Njihova lica bit će svijetla zbog dobročinstva koje su činili na ovom svijetu. Kao što danas, kada čovjek kupi novo auto, napravi kuću, oženi se ili dobije dijete, na njegovom licu možemo vidjeti sreću i zadovoljstvo, tako će se i na licima vjernika vidjeti radost i ozarenost. S druge strane, nevjernika će obuzeti bijeda i tuga. Dok bude čitao svoju knjigu djela, lice će mu tamniti zbog grijeha koje je činio na ovom svijetu. To će biti vanjski pokazatelj njihovog statusa kod Allaha. Također, neki kažu da će se, kada se djela budu vagala, vjernicima, čija dobra djela budu pretegnula, lica ozariti i postati svijetla, dok će lica nevjernika potamnjeti i pocrnjeti od tegobe, straha i onoga što ih tada bude snašlo. Allah će na Sudnjem danu reći da svako stane uz svoga boga. Tako će jedni stati uz svoj imetak, drugi uz novac, neko uz svoju fotelju, neko uz svoj ego, autoritet ili rejting. Samo će iskreni vjernici ostati sami. Tada će ih Allah upitati: "Zašto vi niste stali ni uz koga?" Oni će odgovoriti: "Samo je Allah naš Bog." Zatim će ih Uzvišeni upitati: "Kada bih vam se otkrio, da li biste Me mogli prepoznati?" Vjernici će odgovoriti da bi prepoznali svoga Gospodara. Tada će im se Gospodar otkriti, pa će Mu oni pasti na sedždu, dok će nevjernici i munafici pokušavati učiniti sedždu Allahu, ali to neće moći. Draga braćo, Mi ćemo biti proživljeni na Sudnjem danu, a naša lica bit će odraz onoga što su bila naša srca. Onaj ko na dunjaluku očisti svoje srce od robovanja bilo kome osim Allahu, od strahovanja od bilo koga osim Allaha i od očekivanja od bilo koga osim Allaha, na Sudnjem danu njegovo lice bit će svijetlo, blistavo i ozareno. Allahu naš, učini nas od onih koji čuvaju svoju vanjsku i unutrašnju čistoću. Podari nam da budemo od onih koji su stalno pod abdestom, čija su srca čista od oholosti, zavisti, mržnje i pretjerane ljubavi prema dunjaluku. Allahu, očisti naša srca od robovanja bilo kome osim Tebi, od straha od bilo koga osim Tebe i od očekivanja od bilo koga osim Tebe. Gospodaru naš, primi od nas naša dobra djela, oprosti nam naše grijehe, učvrsti nas na Pravom putu i uvedi nas Svojom milošću u Džennet u društvu vjerovjesnika, iskrenih, šehida i dobrih robova. Amin, ja Rabbel-'alemin.

20. jun 2026.

Hutba o porukama Hidžre

Eldar Šabić

و َ ٱللَّ َّ ُ غَفُور ٌ ر َّ ح ِ يمٌ إِنَّ ٱلَّذِينَ ءَامَنُوا۟ و َ ٱلَّذِينَ هَاجَر ُ وا۟ و َ جََٰ هَدُوا۟ فِى سَبِيلِ ٱللَّ َّ ِ أُو ۟ لَََٰٰٓئِكَ يَر ْ جُونَ ر َ حْمَتَ ٱللَّ َّ ِ ۚ Oni koji vjeruju i koji se isele i bore na Allahovom putu, oni se mogu nadati Allahovoj milosti. – A Allah prašta i samilostan je. (El-Bekara, 218. ajet, Korkutov prijevod)1 Zaista, oni koji su uzvjerovali, i oni koji su napustili domenu zla²⁰³ i koji se trude na Božijem putu – oni su ti koji se mogu nadati Božijoj milosti; jer Bog mnogo prašta i daruje milost. “Rekao je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Musliman je onaj od čijeg su jezika i ruku sigurni drugi muslimani, a muhadžir je onaj koji ostavi ono što je Allah zabranio.’” Draga braćo i cijenjeni džemate, u ponedjeljak navečer, nakon akšam-namaza, zvanično smo ušli u novu, 1448. hidžretsku godinu. Svaka nova hidžretska godina podsjeti nas na žrtvovanje i odricanje prvih muslimana u borbi za uzvišene ideale i vrijednosti vjere u dragog Allaha, dž.š.. Allah dragi nas u Kur'anu uči da, ko pomogne Njegovu vjeru, On će pomoći njega. Upravo događaj Hidžre, jedan od najvažnijih događaja u povijesti muslimanske zajednice, po svome značaju toliko velik da je hazreti Omer po njemu uveo računanje vremena, podsjeti nas na to: budi na hizmetu vjeri, Allah dragi će te čuvati i pomoći te, a On je dovoljan robu svome i On je najbolji pomagač. Hidžra nas uči vrijednostima istrajnosti, žrtve, vjere, nade i spremnosti na promjene zarad viših ciljeva. Hidžra nas, ustvari, uči porukama života. Ona je univerzalni put svakog muslimana i način njegovog svakodnevnog života. Čemu nas to uči Hidžra danas? Uzvišeni Allah u Kur'anu riječ hidžra i ono što je iz ove riječi izvedeno spominje na više od trideset mjesta. Jedan ajet u Kur'anu govori na jedan sveobuhvatan način o hidžri i njezinoj neraskidivoj povezanosti sa drugim vrijednostima. To je 218. ajet sure Bekare u kojemu dragi Allah kaže: Oni koji vjeruju i koji se isele i bore na Allahovome Putu, oni se mogu nadati Allahovoj milosti. A Allah prašta i samilostan je. Jedan komentator Kur'ana Časnog (Muhamed Asad) ovako prevodi ovaj ajet: Zaista, oni koji su uzvjerovali, i oni koji su napustili domenu zla i koji se trude na Božijem putu – oni su ti koji se mogu nadati Božijoj milosti: jer Bog mnogo prašta i daruje milost. On ovu sintagmu alladhina hajaru (doslovno: „oni koji su napustili svoje domovine“), koja prvenstveno označava mekkanske muslimane koji su napustili svoje domove u Mekki, prevodi šire i daje nam uvid u nova značenja. Naime, riječ hidžra, prema njemu, ima i duhovnu konotaciju – „napuštanje domene zla“ i okretanje prema dragom Bogu. Stoga, na osnovu njegovog komentara, shvatamo da hidžra nije samo iseljenje prvih muslimana i nisu samo oni muhadžiri. Muhadžir je svako onaj koji napušta sve što je griješno i „seli se Bogu dragom“. Upravo tome uči nas i naš hazreti Pejgamber, a.s., kada u jednom hadisu kaže: „Musliman je onaj od čijeg su jezika i ruku sigurni drugi muslimani, a muhadžir je onaj koji ostavi ono što je Allah zabranio.“ Dakle, draga braćo, svako od nas može i treba biti muhadžir, tako što će napuštati grijehe i ono što je ružno, u zamjenu za dobro i putovanje ka Allahovoj, dž.š., blizini. Hidžra od svega što je zabranjeno obaveza je svakoga muslimana. Razmislite, sa svakim učinjenim grijehom, mi se udaljavamo od Allaha, a sa svakim napuštanjem grijeha i činjenjem dobrih djela, mi se približavamo Allahu Uzvišenom, mi smo muhadžiri ka Allahu. I to je prva poruka koju ove godine ističemo na početku nove Hidžretske godine: Hidžra svakoga od nas je preseljenje iz stanja grijeha u stanje pokornosti dragom Allahu, iz stanja nemara u stanje bogobojaznosti, iz stanja slabosti u stanje snage i odlučnosti. Draga moja braćo, svako od nas vodi u sebi bitku između dobra i zla, između duše koja nas poziva na pokornost dragom Allahu i duše koja nas vuče prema dnu, prema grijesima. Hidžra svakoga od nas jeste pobjeda nad grijesima i vlastitim slabostima. Zato, draga braćo, s novom hidžretskom godinom dolazi i prilika za novu hidžru u našim životima. Učinimo hidžru od grijeha, loših navika, beznađa, ljenosti i nemara prema vjeri. Okrenimo se prema iskrenosti, prema ibadetu dragom Allahu, prema činjenju dobra. Budimo muhadžiri od vlastitih grijeha, kako nas je to hazreti Pejgamber, a.s., i naučio. A naučio nas je, u istom ovom hadisu, da je pravi musliman onaj od čijeg su jezika i ruku drugi muslimani sigurni. Šta to znači, draga braćo? Znači da pravi musliman ne psuje druge, ne proklinje ih, ne ogovara i ne širi među njima bilo kakvu vrstu štete svojim jezikom, a dobro svi znate kakvu sve štetu može jezik proizvesti. Jedan komentator ovog hadisa veli nam da je Poslanik, a.s., ovdje spomenuo jezik prije ruke jer ruka može dohvatiti samo onoga ko je fizički blizu, dok jezikom možeš povrijediti čovjeka koji je na drugom kraju svijeta, pa čak i onoga ko je umro prije stotinu godina. I zaista, draga braćo, kad pogledate stanje u našemu društvu, u javnom mnijenju, na našim društvenim mrežama, televizijama, novinskim člancima itd., vidjet ćete kako ljudi bez ikakva srama i stida blate čak i one koji su preselili i koji više nemaju mogućnosti da se „odbrane“ od takvih napada. Ima ljudi kojima ništa nije sveto, pa ni činjenica smrti. Da nas Bog dragi sačuva takve gruboće srca. Jezik nema granica ni u prostoru ni u vremenu, i zato je njegova opasnost daleko otrovnija za društvo. Zato, da bismo bili istinski muslimani, obuzdajmo svoj jezik, draga braćo, a to je ustinu jedna od najtežih stvari za čovjeka i nešto što mu teško pada, dok mu se s druge strane može činiti lahkim da ga pusti na volju. Dakle, musliman je onaj od čijeg je jezika okolina sigurna; on ih se prođe, spominje ih samo po dobru, ne psuje, ne ogovara, ne spletkari i ne zavađa ljude. On je miroljubiv čovjek. Kada čuje nešto loše, on sačuva svoj jezik. On ne postupa onako kako rade neki ljudi – utječemo se Allahu od toga – koji, kada čuju nešto loše o svome bratu muslimanu, polete od radosti i požure da to prošire po čitavoj zemlji. Takav čovjek (u potpunom smislu) nije musliman. Da nas Bog dragi sačuva. A nakon jezika, spomenuta je ruka. To znači musliman druge ne napada udaranjem, ranjavanjem, bespravnim uzimanjem imetka ili slično. On je povukao svoju ruku i ne uzima ništa osim onoga što mu po Šerijatu pripada, niti ikoga napada. Pa kada čovjek u sebi objedini to dvoje – da su ljudi mirni i sigurni od njegove ruke i njegovog jezika – to je onda (pravi) musliman. Druga poruka koju s Hidžrom učimo jeste to da nas naša vjera mora podstaknuti na djelovanje. Vratimo se na poredak iz predmetnog ajeta: iman-hidžra-džihad/ nada-milost- oprost. Dakle, prvo ide iman, odnosno vjerovanje. To je ono vjerovanje u temeljne istine koje još u mektebu naučimo: vjerovanje u dragog Boga, Njegove meleke, Knjige, poslanike, Dan Sudnji i Njegovo određenje. No, nije dovoljno reći vjerujem. Treba to i djelima potvrditi i na tome ustrajati. Treba se to vjerovanje i u čovjekovom djelovanju pokazati. Zato, iz ovog ajeta, u kojemu dragi Bog povezuje džihad sa vjerovanjem i hidžrom, vidimo da vjerovanje ne poznaje malodušnost i pasivnost, već borbu, ljudsku aktivnost, planiranje. Važno je ovdje kazati kako ustvari, kako to čuveni rahmetli Mevdudi ističe, riječ džihad znači uložiti svoj krajni napor za postizanje nekog cilja. Mudžahid je onaj koji stalno teži ostvarenju svog ideala, planira ga, širi ga svojim jezikom i perom i bori se za njega svim svojim srcem i tijelom. Ukratko, on ulaže sve svoje napore i resurse za njegovo postizanje i bori se protiv svih sila koje mu se suporotstavljaju. Pogledajte u primjer hidžre, draga braćo: poslanik Muhammed, a.s., osmišljava je do u najsitnije detalje. Ide na put sa svojim najboljim drugom hazreti Ebu Bekrom, r.a., i uzima vodiča za to, ostavlja hazreti Aliju, r.a., u postelji kao varku, angažira Esmu da im donosi hranu u pećini, pastira Amira da zatire njihov trag i zavara mušrike... Sve nas ovo uči: nema uspjeha i ne možemo očekivati Allahovu pomoć bez naše borbe, našeg zalaganja i truda. Hidžra nas, ustvari, uči savršenom balansu između tevekkula i ljudskog truda: iako je Poslanik, a.s., imao apsolutno povjerenje u Božiju zaštitu, on je uložio maksimalan ljudski napor i oprez. Dakle, druga poruka je jasna: uspjeh se postiže potpunim pouzdanjem u dragog Boga, ali tek nakon što sami poduzmemo sve razumne i praktične korake. Radi i pripremaj se tako pedantno kao da sve zavisi od tvog ruda, a moli se i oslanjaj na dragog Allaha kao da tvoj trud ne znači ništa. To je formula kojoj nas Hidžra uči. I na kraju, draga braćo, nakon imana, hidžre i džihada slijedi nada (redža) u Allahovu milost. Redža je, ustvari, utemeljena, stvarna nada, ona koja ima pokriće. Tako, nakon što steknemo i očuvamo ispravno vjerovanje kojeg popratimo izbjegavanjem svega što je zabranjeno te se istinski borimo protiv svojih strasti i svih negativnosti, onda smo zaslužili da se nadamo (redža') Allahovoj pomoći i milosti (rahmet). Time, imamo formulu uspjeha i na ovom, i na Budućem svijetu. Kako to lijepo primjećuje rahmetli Sejjid Kutb, niko sa istinskom vjerom ne može nikada očajavati u pogledu Božjije milosti. Sve dok se vjernik uzda u Božiju blagodat, nikada neće biti razočaran. Ti rani muslimani iz Mekke, koji su se odrekli svega zarad vjere, živjeli su u skladu sa svojim vjerovanjem, ulagali ogroman trud i primili odgovarajuće nagrade. Oni su zasluženo dobili Allahov oprost i milost, pokazujući put onima koji će doći poslije njih. Da nas Allah dragi pomogne da budemo muhadžiri tako što ćemo napuštati sve što je loše, mudžahidi tako što ćemo se boriti protiv vlastitih slabosti, i istinski muslimani od čijih su jezika i ruku sigurni oni oko njih. Molimo Ga da zaslužimo Njegov oprost i Njegovu milost.

19. jun 2026.

Hutba o imetku i djeci

Eldar Šabić

ٱلْمَالُ وَٱلْبَنُونَ زِينَةُ ٱلْحَيَوٰةِ ٱلدُّنْيَا ۖ وَٱلْبَٰقِيَٰتُ ٱلصَّٰلِحَٰتُ خَيْرٌ عِندَ رَبِّكَ ثَوَابًا وَخَيْرٌ أَمَلًا Imetak i sinovi ukras su u životu na Ovom svijetu, a dobra djela koja ostaju, bolja su kod Gospodara tvoga po nagradi i bolja po nadi. (Sura Kehf, 46. ajet, prijevod je Mehanovićev) Draga braćo i cijenjeni džemate, Prošlu hutbu govorili smo o smrti i nužnosti prisjećanja na smrt i pripremanja za istu. Dotakli smo se toga koliko je ovaj svijet sa svim svojim ukrasima i ljepotama varljiv i prolazan, te koliko nas sve što je na njemu odvlači od sjećanja na Uzvišenog Allaha i susret s Njim. Hutbu smo završili sa jednim hadisom voljenog Resulullaha, s.a.v.s, u kojemu on kaže: يَتْبَعُ الْمَيِّتَ ثَلاَثَةٌ، فَيَرْجِعُ اثْنَانِ وَيَبْقَى مَعَهُ وَاحِدٌ، يَتْبَعُهُ أَهْلُهُ وَمَالُهُ وَعَمَلُهُ، فَيَرْجِعُ أَهْلُهُ وَمَالُهُ، وَيَبْقَى عَمَلُهُ​ Enes, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: „Umrloga prati troje: porodica, imetak i djela. Dvoje se vraća, a jedno ostaje: vraćaju se njegova porodica i imetak, a ostaju njegova djela.“ Prošli puta smo kazali da je jedan od uzroka zaborava smrti i prevelikog vezanja za dunjaluk činjenica da su nam ogrubjela srca, a zanimljivo je da imam Buharija ovaj hadis navodi u poglavlju o omekšavanju srca, odnosno onome što raznježuje srca. Dakle, čovjek će biti svjesniji smrti kada shvati da ono što ga odvlači od prisjećanja na smrt, a između ostaloga su to i djeca i imetak, neće biti s njim nakon smrti. Draga braćo, u ajetu kojega sam citirao u arapskom dijelu hutbe, u tefsirskom prijevodu prof. hfz. Halilovića, kaže se: Bogatstvo i djeca su su ukras u životu na ovom prolaznom svijetu, a dobra djela koja vječno ostaju bit će kod Gospodara tvoga najbolje nagrađena i ono u šta se čovjek može sigurno pouzdati. Sviđa mi se kako je profesor ovdje ubacio riječ sigurno, jer, draga braćo, šta je to što je sigurno s nama i kada umremo i kada dođemo pred Gospodara? To su naša djela. Allah dragi nam u ovom ajetu poručuje da su imetak i djeca ukrasi na ovome svijetu, a u nekoliko ajeta nam poručuje da su imetak i djeca fitna, odnosno iskušenje. Čovjek na ovome svijetu mora imati porodicu s kojom će živjeti, mora imati imetak pomoću kojega će osiguravati svoju svakodnevnicu. Nama je usađena ljubav prema porodici i potreba za istom, kao i potreba za imetkom. No, koliko god mi voljeli i našu djecu i porodice, i koliko god se vezali za naše imetke, bolna istina je da će nas svi oni napustiti, te da će s nama ostati samo naša djela. Zato, Allah dragi nam poručuje: dobra djela vječno ostaju i za njih će Bog sigurno nagraditi. On nas u Kur'anu poziva i kaže Radite, Allah će vaš rad vidjeti! Kada nam govori o dobrim djelima, poziva nas da se utrkujemo u činjenju dobrih djela: Festebiku-l-hajrat. Natječimo se u tome ko će više dobra uraditi. Zatim, kada nam govori o džennetskim ljepotama koje su, koliko god bile privlačne našim očima i ušima kada čitamo i slušamo o njima, još ljepše od toga jer ih ne možemo zamisliti svojim ograničenim čulima, On, Uzvišeni, poručuje nam: ve tilke-l-džennetu uristumuha bima kuntum tea'melun. To je Džennet kojega ste naslijedili zbog onoga što ste činili! Zato, neka prva poruka koju ćemo sa ove hutbe ponijeti bude: činimo što više dobrih djela. Ispunite vaše kuće namazima, učenjem Kur'ana, učenjem zikra, donošenjem salavata. Dajite sadaku gdje god stignete, pomažite vaše prijatelje i komšije, izmirujte zavađene, posjećujte bolesne, pustite čovjeka u saobraćaju da se uključi, osmijehnite se, nazovite selam. Mnogo je dobrih djela koja možemo svakodnevno činiti, pa ih ne propuštajmo. Oni koji nisu više na ovom svijetu dali bi sve da se mogu samo jedan dan vratiti da dobro čine. Inače, u nekim hadisima Poslanik, a.s., u vezi s pomenutim ajetom, kaže da su dobra djela koja vječno ostaju riječi: Subhanallahi, ve-l-hamdu lillahi, ve la ilahe illellahu, vallahu ekber. Ovo ukazuje na posebnu vrijednost pomenutog zikra, no svako dobro djelo učinjeno s iskrenim nijjetom i u skladu sa šerijatskim propisima može se tretirati kao djelo koje trajno ostaje. Govoreći o djeci i imetku i tome da su ukras na ovome svijetu, zaista, ako čovjek postupa sa djecom i imetkom na ispravan način – pazi svoju djecu, stiče imetak na halal način, troši ga u halal svrhe, oni će mu biti užitak na ovome svijetu, i ukras na budućem. S druge strane, ako čovjek stiče imetak na haram način, troši ga na haram način, ne vodi računa o svojoj djeci, njihovom odgoju, njihovom usmjerenju, bojati se za tog čovjeka da su mu djeca na ovom svijetu kazna, te da će biti kažnjen za njih i na budućem. Da nas Allah sačuva toga. Poslanik, a.s., nam poručuje da smo svi mi pastiri i da smo odgovorni za svoja stada, a Allah nas u Kur'anu poziva – kuu enfusekum ve ehlikum nara – čuvajte sebe i svoje porodice od Vatre! Vjerovjesnici su stalno vodili računa o svojim porodicama i molili Allaha za njihov selamet, pa čak su molili Allaha za svoj zurrijet, svoje potomstvo, i prije negoli su im žene bile noseće. O tome nam Kur'an govori. Pazite tog odnosa! Zato, draga braćo, za djecu stalno činite dove – da ih Allah dragi uputi, da im omili iman i uljepša ga u njihovim srcima, a da im učini ružnim nevjerovanje i griješenje, da im podari lijep odgoj, lijepe supružnike, obrazovanje itd. Molite Allaha za potomstvo koje će biti smiraj našim očima. I ne samo za vaše, molite i za djecu drugih – djecu svoje rodbine, svojih komšija. Sjetite se da, kada brat dovi za brata muslimana u odsustvu, meleci govore i njemu amin! Samo nemojte proklinjati! Čuvajte se kletve, pa čak i u šali. Nažalost, u našem narodu ima prisutan ružan običaj kada se vlastita djeca, usljed srdžbe i ljutnje, kletu pa im se kaže: ne dao ti Bog ovo, dao ti Bog ono, itd. Draga braćo, Poslanik, a.s., je kazao da će dova roditelja sigurno, bez sumnje, kod Allaha biti uslišana. Koliko je samo primjera roditelja koji su kleli svoju djecu pa su ih pogađale strašne nesreće i musibeti zbog tih kletvi. Kasno je kad šta bude, pa se čuvajte toga! I na kraju, draga braćo, hutbu ćemo završiti sa ajetom koji se nalazi ispred ovoga koji govori o imetku i djeci, u kojemu Uzvišeni Allah kaže, opet u tefsirskom prijevodu prof. hfz. Halilovića: Allahov Poslaniče, navedi ljudima primjer ovog svijeta čijom ljepotom se obmanjuju, da je život na ovome svijetu kao bilje, koje i poslije natapanja vodom koju Allah spušta s neba, ipak postane suho i vjetrovi ga raznesu na sve strane. A Allah nad svime ima moć, On je kadar učiniti sve! Kaže Ibn Kesir u komentaru ovog ajeta, život je, po svom nestanku, prolaznosti i prestanku kao bilje. Sve sjemenke što poniknu i pokažu ljepotu pa ih ukrasi sjaj i svježina, na kraju se ipak sasuše. Vjetrovi bilje raznesu, rasture ga tamo i ovamo. Ja tako je i sa životom i svemu što je na njemu, koliko god lijepo i privlačno bilo, proći će. Ostaje samo Allah Uzvišeni. Draga braćo, imetak i djeca su ukrasi i ljepote, ali kao i svaka ljepota, oni su iskušenje. Nemojmo dozvoliti da nam naša djeca i imeci budu preći od sjećanja na Allaha Uzvišenog. Nemojmo dozvoliti da nas ljubav prema djeci odvrati od ljubavi prema Allahu. Nemojmo dozvoliti da nas ljubav i borba za imetak odvrate od Allaha. Ko to uradi, istinski je gubitnik. I djeca i imetak Allahovi su darovi, darovi na kojima valja biti zahvalan, a zahvalnost ćemo postići tako što ćemo djecu u Allahovom zadovoljstvu odgajati i saburiti na njima, a imetak trošiti onako kako je On zadovoljan.

19. jun 2026.

Hutba o smrti

Eldar Šabić

كُلُّ نَفْسٍ ذَآئِقَةُ ٱلْمَوْتِ ۗ وَإِنَّمَا تُوَفَّوْنَ أُجُورَكُمْ يَوْمَ ٱلْقِيَٰمَةِ ۖ فَمَن زُحْزِحَ عَنِ ٱلنَّارِ وَأُدْخِلَ ٱلْجَنَّةَ فَقَدْ فَازَ ۗ وَمَا ٱلْحَيَوٰةُ ٱلدُّنْيَآ إِلَّا مَتَٰعُ ٱلْغُرُورِ ​ Svako živo biće će smrt okusiti! I samo na Sudnjem danu dobićete u potpunosti plaće svoje, i ko bude od vatre udaljen i u Džennet uveden – taj je postigao šta je želio; a život na ovome svijetu je samo varljivo naslađivanje. (Ali Imran, 185. ajet.) Draga braćo i cijenjeni džemate, Uzvišeni Allah nam u ovom, kao i u još nekoliko ajeta u Kur'anu časnom, govori o jednoj od najvećih istina s kojom se čovjek mora suočiti u svome životu. Istini o kojoj bi trebao stalno promišljati i imati je na umu – a to je istina o smrti. Istina o tome da će jednoga dana čovjeku isteći nafaka na ovome svijetu, te da će se vratiti Gospodaru Uzvišenom. Poslanik Muhammed, a.s., u jednom hadisu kojega navodi imam Tirmizija u svojoj zbirci, savjetuje nas da se često sjećamo onoga što presijeca užitke, a to je smrt. Uz to, on nam je preporučio da posjećujemo kaburove, odnosno mezarja, te da tako probudimo naša srca iz drijemeža i spasimo ih od nemarnosti i zaborava. Draga braćo, smrt je neminovnost koju niko nema pravo da poriče ili odgodi. Smrt je kap koju će svako ljudsko biće ispiti, i onda kada dođe njezin trenutak, čovjek je neće moći niti ubrzati niti usporiti. Čak i neko ko ne vjeruje u Allaha, Njegove knjige ili Njegove poslanike, mora vjerovati u smrt, jer joj sam svjedoči i stoga ne može poricati ono što golim okom vidi. Danas ljudi svjedoče smrti svaki dan, da li uživo ili putem ekrana. Svako jutro kada otvorimo naše društvene mreže sretnemo se sa makar jednom posmrtnicom nekoga iz našega okruženja. Svakim danom, nažalost, svjedočimo vijestima o iznenadnim smrtima, o pogibijama, tragedijama i sl. Isto tako, ne prođe dan a da ne svjedočimo vijesti o ubijenima usred ratova i agresija. Postala nam je to svakodnevnica, i koliko smo se naviknuli na to, govori vam to da ćemo vijest o, naprimjer, 30 ubijenih u Gazi danas, možda pogledati minutu-dvije, ili je čak odmah preskočiti, a onda nastaviti sa pregledanjem drugog sadržaja tipa reklame sa Temua, ili, pak, isječka iz nekog dokumentarca, gola sa neke fudbalske utakmice, intervjua sa nekom poznatom ličnosti i sl. Šokirat će nas na prvu vijest o pogibiji mlade osobe na cesti, ali, nakon čitanja vijesti i eventualno par komentara na istu, nastavit ćemo sa pregledanjem reelsova, bez da na trenutak zastanemo i upitamo sami sebe: gdje sam tu ja? Draga braćo, u prijašnjim vremenima, zbog primitivnih medija i sredstava komunikacije, osim u izuzetnim okolnostima poput ratova i agresija, ljudi nisu bili izloženi vijestima o smrti toliko često poput nas danas. Zato, njihova srca su bila smekšana kada bi svjedočili vijesti o nečijoj smrti. Njihove su oči plakale i težina smrti je uticala na njih, bila je prisutna u njihovim mislima. Mijenjali bi se zbog toga, njihovi apetiti su postajali lošiji i nisu željeli jesti, san bi poremetili pa ne bi mogli spavati prestrašeni mislima o smrti i viđenjem umrloga. Sjećali bi se onoga čemu su svjedočili na dženazi, i mislili su o tome kako će se dženaza jednoga dana i njima klanjati. Zbog toga, njihova srca su bila budna, barem neko izvjesno vrijeme. Sjetite se samo naših starijih, a lično poznajem takve osobe, koji su prije, kada bi neko preselio u selu ili mahali, stavljali čaršafe i deke na televizore i radio prijemnike dok ne bi prošlo 40 dana od preseljenja. Činili su to iz poštovanja i saosjećanja prema umrlom i njegovoj porodici, ali i zbog toga što su time priznavali ozbiljnost fenomena smrti. A onda pogledamo naše stanje danas. Kako se to mi ponašamo na dženazama i kako činjenica smrti utječe na nas? Danas vidite ljude koji na dženazama i u mezarjima, bez ikakvog stida i osjećaja da rade nešto što je pogrešno, svo vrijeme govore o dunjalučkim stvarima, bez ikakva poštovanja prema činu ibadeta, što u svojoj osnovi dženaza i jeste, a ibadet je čin pokornosti Bogu, ono čime se čovjek Bogu dragom približava. Ni poštovanja prema ibadetu, ni prema umrlom niti onima koji žale za umrlim. Vidjet ćete ljude kako noseći tabut sasvim nonšalantno koriste svoje mobitele, smiju se i pričaju stvari koje ne prigode dženazi – kao da nose vreću brašna, a ne čovjeka koji upravo ide u susret Gospodaru svjetova. Nažalost, stanje je, uglavnom, takvo – bezosjećajnost i nemar obuzeli su naša srca i sprječavaju ih da se prisjećaju smrti. Naša srca su ogrubjela. Neka žena se žalila hazreti Aiši, r.a., kako joj je srce ogrubjelo, pa joj je ona rekla: „Često se prisjećaj smrti pa će ti srce omekšati.“ Zaboravljanje smrti uzrok je ljudske nemarnosti i popustljivosti na ovom svijetu, a prisjećanje na smrt uzrok je da se čovjek posveti ahiretu i čini djela koja će mu koristiti na oba svijeta. Upravo zbog toga, Poslanik, a.s., nas je savjetovao da se sjećamo smrti. Kaže se u jednoj izreci da je čovjek pogođen zaboravom. Znate, mi zaboravljamo da je ovaj svijet prolazan i da mi na njemu ne ostajemo vječno. Nekada se ponašamo kao da nikada nećemo napustiti ovaj svijet. Takav odnos dovodi do toga da zanemarimo ahiret i prepustimo se u potpunosti dunjaluku. Jedan halifa je upitao jednog učenjaka: „Zašto mrzimo smrt?“, a ovaj mu je odgovorio: „Zato što ste sagradili svoj dunjaučki život, a uništili onaj budući. Zato mrzite da se preselite iz izgrađenog u razoreno.“ Upitajmo sami sebe: Koliko često o smrti mislimo? Koliko nas je dunjaluk obuzeo, i je li nas u toj mjeri obuzeo da na ahiret gotovo i ne pomislimo osim formalno, jezikom ili mislima koje ne dotiču naša srca? Koliko ima djece koja su smrt dočekala? Koliko je mladića koji su preselili? Koliko je onih koji starost nisu dočelai a umrli su? Svako od nas stoji u redu pred smrtnim vratima, a niko od nas ne zna kada će doći na taj red. Zato, budimo pametni, kako nas je to Poslanik, a.s., naučio, da je pametan onaj koji vrši obračun sam sa sobom i radi za ono što dolazi poslije smrti. Mislimo o smrti i budimo svjesni da je ona blizu i da samo Allah zna vakat kada će doći. Mnogi kažu da će se pokajati i popraviti kada im se smrt približi, kada zađu u godine, pa tako preseliti čisti, bez grijeha. Koliko ste puta nekoga čuli kako će klanjati kada dođe u penziju i ostari? Koliko puta ste čuli nekoga kako će ostaviti alkohol pod stare dane, pa će i na hadž otići da se očisti? Lijepe su to želje, ali trenutak smrti čovjeku nije poznat. Njegova nada ga obmanjuje i šejtan ga obuzima govoreći mu da ima vremena za pokajanje pa mu uljepšava grijehe da bi griješio. Šta je ovakvih koji su govorili da će se popraviti otišlo svome Gospodaru prije nego li su se popravili? Da nas Allah sačuva toga! Vjernik je pametniji od ovoga. On uzima pouku iz svega što vidi oko sebe. Svaki rob kada ugleda dženazu, obavezno treba zamisliti kako njega nose na tabutu, jer, uistinu, ubrzo će i njega nositi. Kazao je jedan rob Božiji: „Ko prođe pored mezarja i ne razmisli o sebi niti Allahu uputi dovu za umrle iznevjerio je i sebe i njih.“ Zapitajmo se, braćo, koliko puta prođemo pored mezajra, a koliko puta promislimo o smrti? Kaže imam Gazali u svome djelu Ihya kako je pametan onaj koji posmatra tuđe mezare i među njima vidi svoje mjesto, pa se priprema da im se pridruži i svjestan je da oni nigdje neće otići dok im se i on ne pridruži. On mora biti uvjeren da, kada bi umrlima bio ponuđen samo jedan dan koji on tako bezbrižno provede, taj dan bio bi im draži od cijeloga dunjaluka, jer oni su shvatili vrijednost ljudskih života i njima se otkrila suština stvari. Umrli su shvatili vrijednost života nakon što je on okončan i sada oplakuju svaki trenutak svog života, a taj trenutak tebi još uvijek stoji na raspolaganju i možda i više, a ti ih tako tratiš. Zato, draga braćo, naš spas je u tome da se čvrsto prihvatimo imana i takvaluka, da budemo od onih koji su nepokolebljivi, stameni i istrajni na Putu pravome. Takve osobe se pridržavaju propisa vjere, izbjegavaju sve sumnjivo i čvrsto se drže onoga što je Resulullah, a.s., preporučivao i onoga što su radili oni koji su došli poslije njega. Naša poruka nije da odustajemo od ovoga, dunjalučkog života. Mi se moramo truditi na njemu, graditi ga, stjecati zaradu koliko možemo, ali uz dva uslova: da to činimo na halal način, i da dajemo Allahu ono što Njemu pripada. Poruka islama nije to da čovjek ništa ne posjeduje, naprotiv, nego, kako je to govorio rahmetli Đozo govoreći o zuhdu, zuhd nije da ne posjeduješ ništa, nego da tebe ništa ne posjeduje. Odnosno, draga braćo, da imetak koji imamo držimo u našim rukama, a ne u našim srcima. Nemojmo da nas zavara dunjaluk pa da puno sijemo za njega, a zaboravimo na sljedeći život. Sjetimo se da tri stvari prate umrlu osobu: njegov imetak, njegova porodica i njegova djela. Njegov imetak i njegova porodica će se vratiti i ostaviti ga, a njegova djela ostaju s njim. Zato, vjerujmo i požurimo ka činjenju dobrih djela! Poslanik, a.s., nas je podučio da molimo Allaha: „Allahu moj, olakšaj mi smrt i sačuvaj me smrtnih muka.“ Allah nam je naredio da Ga se bojimo i da umiremo kao muslimani. Molimo Allaha da budemo od onih s kojima je On zadovoljan i koji će umrijeti kao istinski vjernici.

19. jun 2026.

Hutba o zahvalnosti

Eldar Šabić

وَلَقَدْ آتَيْنَا لُقْمَانَ الْحِكْمَةَ أَنِ اشْكُرْ لِلَّهِ ۚ وَمَنْ يَشْكُرْ فَإِنَّمَا يَشْكُرُ لِنَفْسِهِ ۖ وَمَنْ كَفَرَ فَإِنَّ اللَّهَ غَنِيٌّ حَمِيدٌ A Mi smo Lukmanu mudrost darovali: "Budi zahvalan Allahu! Ko je zahvalan, čini to u svoju korist, a ko je nezahvalan – pa, Allah je, zaista, neovisan i hvale dostojan." (Lukman, 12. Ajet.) Hvala Uzvišenom Allahu, dž.š., Koji nas obasipa blagodatima koje izbrojati ne možemo, a kamoli nazahvaljivati na njima. Neka je salavat i selam našem hazreti Pejgamberu, a.s., koji je jedne prilike na noćnom namazu stajao toliko dugo da su mu pete ispucale, pa kada ga hazreti Aiša, r.a., upita zašto to radi ako su mu oprošteni grijesi, i prethodni i budući, on reče: „Zar da ne budem zahvalan rob Božiji?“ Salavat i selam časnim ashabima i odabranim generacijama nakon njih, ehli bejtu, i svim čestitim, zahvalnim Božijim robovima do Dana Sudnjeg. Draga braćo, Poslanik, a.s., nam u jednom hadisu govori o trojici ljudi iz Benu Israila koje je Uzvišeni Allah htio iskušati. Jedan je bio gubavac, drugi ćelavac, a treći slijepac, pa im je Allah poslao jednog meleka. Melek je došao gubavcu i upitao ga: „Šta bi ti najviše želio?“. Gubavac reče: „Lijepu boju kože i da se otkloni od mene ono što kod ljudi izaziva odvratnost kada me pogledaju.“ Melek pređe rukom preko njegovog tijela i njegova bolest nestade, i bi mu data lijepa boja kože. Zatim ga melek upita: „Koji ti je imetak najdraži“, a ovaj reče da su mu najdraže deve (ili krave), pa mu bi data steona deva i melek mu reče: „Neka ti Allah u njoj dadne blagoslov.“ Zatim je melek došao ćelavcu i upitao ga: „Šta bi ti najviše volio?“ Ćelavac reče: „Lijepu kosu i da se oslobodim ovoga zbog čega kod ljudi izazivam odbojnost.“ Melek ga pomilova po glavi, te bolest prođe i dobi lijepu kosu. Zatim ga melek upita: „Koji ti je imetak najdraži?“, a on reče da su mu najdraže krave. Data mu je steona krava, pa mu melek reče: „Neka ti Allah u njoj dadne blagoslov.“ Zatim je melek došao slijepcu i upitao ga: „Šta bi ti najviše volio?“. Slijepac reče: „Da mi Allah vrati vid, kako bih mogao gledati ljude.“ Melek pređe rukama preko njegovih očiju, pa mu Allah vrati vid. Potom ga melek upita: „Koji ti je imetak najdraži?, a on reče: „Ovce.“ Data mu je sjajna ovca. U sve trojice se imetak množio i povećavao, pa je tako bivši gubavac imao puno dolinu deva, bivši ćelavac punu dolinu krava, a bivši slijepac punu dolinu ovaca. Onda melek dolazi gubavcu u njegovom bivšem liku i izgledu, i govori mu: „Ja sam čovjek nevoljnik, ostao sam bez opskrbe na putovanju, i niko mi, poslije Allaha, danas ne može pomoći osim tebe, zato te molim, tako ti Onoga Koji ti je dao lijepu boju kože i bogastvo, da mi daš jednu devu kako bih mogao nastaviti put!“ On mu na to reče: „Imam velike izdatke!“ Melek reče: „Kao da te ja odnekund znam? Da ti nisi onaj gubavac kojeg su ljudi smatrali odvratnim, i siromah, pa ti je Allah podario izlječenje i imetak?“ On mu odgovori: „Ovaj sam imetak naslijedio od svojih predaka.“ Melek reče: „Ako si slagao, neka te Allah vrati u ono stanje u kojem si bio.“ Zatim je melek došao ćelavcu u njegovom prijašnjem liku i rekao mu ono što je rekao i gubavcu, a ovaj mu je odgovorio isto kao i prvi, a zatim melek i njemu reče: „Ako si slagao, neka te Allah vrati u ono stanje u kojem si bio.“ Potom je melek došao slijepcu u njegovom prijašnjem liku, pa je rekao: „Ja sam siromašni čovjek, putnik koji je na putovanju ostao bez opskrbe, i niko mi, poslije Allaha, danas ne može pomoći osim tebe, zato te molim, tako ti Onoga koji ti je povratio vid, da mi daš jednu ovcu kako bih se njome pomogao na putu.“ On mu odgovori: „Ja sam bio slijep, pa mi je Allah vratio vid. Uzmi koliko hoćeš, a ostavi koliko hoćeš. Tako mi Allaha, što god danas uzmeš, neću te opterećavati da mi to vratiš, radi Uzvišenog Allaha.“ Melek mu tada reče: „Zadrži svoj imetak, vi ste samo iskušavani. Allah je zadovoljan tobom, a rasrdio se na tvoja dva prijatelja.“ Draga braćo, ovaj hadis bilježe imam Buharija i imam Muslim. Zanimljivo je: dvojica od trojice bili su nezahvalni. U Kur'anu nam dragi Bog govori da je malo njegovih robova zahvalno. Šta je s nama, draga braćo? Jesmo li mi zahvalni Uzvišenom Allahu, dž.š.? Kažu da je biti zahvalan pola vjerovanja. Druga polovina je biti strpljiv. Braćo, gdje smo mi u ovom kazivanju o ovoj trojici? Poričemo li mi blagodati Božije, ili smo zahvalni na njima? Znajte, draga braćo, da svaki put kada ono što nam je dragi Allah dao iskoristimo da učinimo ono čime On nije zadovoljan, da time pokazujemo nezahvalnost. Božije su blagodati neizbrojive, i zadovoljit ćemo se pominjanjem nekih od najočitijih: blagodat vida, sluha, ruke, noge, funkcionalno tijelo. Blagodat zdravlja. Vremena. Slobode. Svaki put kada odemo našim nogama tamo gdje Bog dragi nije zadovoljan – u disko, u kladionicu, u zinaluk – mi poričemo Njegovu blagodat. Svaki put kada vrijeme traćimo u onome što nam ne koristi ni na ovom ni na Budućem svijetu – mi smo nezahvalni na toj blagodati. Svaki put, kada nas mujezin pozove i kaže „Dođite na spas“, a mi nađemo izgovor da mu se ne odazovemo, a čovjek je majstor u iznalaženju izgovora, mi poričemo Allahovu blagodat islama. I tako dalje, i tako dalje. S druge strane, kad god jedemo, napijemo se vode i kažemo: elhamdulillah, mi smo od Božijih zahvalnih robova. Kad uzmemo abdest, stanemo na namaz i kažemo: Elhamdulillahi rabbi-l-'alemin, mi smo od Božijih zahvalnih robova. Kad god od imetka kojega dobijemo, izdvojimo dio i onima koji su u potrebi, svjesni da je to što smo dobili jedino i isključivo od Allaha, dž.š., mi smo od zahvalnih Allahovih robova. Hvala Allahu, dž.š., pa smo došli na Džumu namaz i time pokazali da smo svjesni blagodati Džuma-namaza, blagodati džamije i blagodati slobodnog ispovijedanja vjere u svojoj domovini. Nisu svi počašćeni ovim blagodatima. A Bog dragi nas uči: budemo li zahvalni, povećat će nam blagodati. Budemo li nezahvalni, mi Bogu dragom ne trebamo, jer On ni kome nije ovisan i On je jedini hvale dostojan. Tom nezahvalnošću samo sebi štetimo i gubitak uvećavamo. Na početku hutbe citirali smo ajet, i s njime ćemo i završiti. Ne zna se sigurno ko je, odakle i šta je bio Lukman – da li vjerovjesnik, poslanik ili jedan od dobrih Božijih robova. Ono što znamo jeste da mu je Bog dragi darovao mudrost. A ta mudrost sažeta je u sljedećim riječima: eniškur lillahi – budi zahvalan Allahu. Ko je zahvalan, čini to u svoju korist, a ko je nezahvalan – pa, Allah je, zaista, neovisan i hvale dostojan. Na kraju, molimo Uzvišenog Allaha, dž.š., riječima hazreti Sulejmana, a.s.: رَبِّ أَوْزِعْنِي أَنْ أَشْكُرَ نِعْمَتَكَ الَّتِي أَنْعَمْتَ عَلَيَّ وَعَلَىٰ وَالِدَيَّ وَأَنْ أَعْمَلَ صَالِحًا تَرْضَاهُ وَأَدْخِلْنِي بِرَحْمَتِكَ فِي عِبَادِكَ الصَّالِحِينَ Gospodaru moj, nadahni me da budem zahvalan na blagodati Tvojoj, koju si ukazao meni i roditeljima mojim, i da činim dobra djela na zadovoljstvo Tvoje, i uvedi me, milošću Svojom, među dobre robove Svoje! (Sura Neml, 19. ajet)

19. jun 2026.

Hutba o svođenju računa sa samim sobom (muhasebi)

Eldar Šabić

يَٰٓأَيُّهَا ٱلَّذِينَ ءَامَنُوا۟ ٱتَّقُوا۟ ٱللَّهَ وَلْتَنظُرْ نَفْسٌ مَّا قَدَّمَتْ لِغَدٍ ۖ وَٱتَّقُوا۟ ٱللَّهَ ۚ إِنَّ ٱللَّهَ خَبِيرُۢ بِمَا تَعْمَلُونَ O vjernici, Allaha se bojte, i neka svaki čovjek gleda šta je za sutra pripremio i Allaha se bojte jer On dobro zna šta radite. (Sura El-Hašr, 18. ajet, Korkutov prijevod) الْكَيِّسُ مَنْ دَانَ نَفْسَهُ وَعَمِلَ لِمَا بَعْدَ الْمَوْتِ وَالْعَاجِزُ مَنْ أَتْبَعَ نَفْسَهُ هَوَاهَا وَتَمَنَّى عَلَى اللَّهِ Sva hvala i zahvala pripadaju Uzvišenom Allahu, dž.š., Gospodaru svjetova, koji se u Kur'anu zakleo dušom koja samu sebe kori, i kazao kako će uspjeti onaj koji dušu svoju očisti. Neka je salavat i selam pečatu svih poslanika, voljenom Pejgamberu, a.s., koji nas je naučio kako je „Pametan onaj ko stalno vrši obračun sa samim sobom i svoj trud i rad usmjerava ka Ahiretu, a malouman je onaj ko se preda svojim strastima i pritom se nada da će mu Allah uslišati njegove molbe.“ Salavati i selam njegovoj časnoj porodici, plemenitim ashabima i svim vjernicima do Dana Sudnjeg. Draga braćo i cijenjeni džemate, nalazimo se u drugoj džumi u 2026. godini po hazreti Isau, a.s. Nova godina, nove odluke, nove promjene – kazat će neki. Kako god drugi iskorištavaju novu kalendarsku godinu da propitaju svoju prethodnu i svedu račun za nju, te donesu odluke i planove za ovu, novu - vjernik musliman trebao bi iskoristi novu kalendarsku godinu da zapita sebe samoga kako je to njegov život protekao prethodne godine – koliko je napredovao na putu prema Allahu Uzvišenom, koliko je postao bolji čovjek, koliko je dobra uradio? Ipak, vjernik se ne pita to samo svake nove godine – za vjernika je svaki dan blagodat i prilika da vrši obračun sam sa sobom, odnosno svojom dušom. Da pogleda u svoju dušu i zapita se: šta sam to dobra danas uradio, i koliko sam iskren prema dragom Bogu u tome bio? Šta sam dobra propustio uraditi? Šta sam to lošega danas uradio, i kako sam uopće upao u to loše, u grijeh? Koje dobro ću sutra uraditi, odnosno, kako ću se kloniti onoga grijeha u koji sam danas upao, i tako dalje?... Draga braćo, u svima nama poznatom ajetu iz sure Hašr kojega sam citirao u arapskom djelu hutbe, Uzvišeni Allah naređuje nam da Ga budemo svjesni i da se grijeha čuvamo, i u javnosti, i u tajnosti. Nakon te naredbe, naređuje nam da svako od nas pogleda šta je to za sutra njegova duša pripremila. Kaže nam dragi Bog da pogledamo šta smo pripremili za gad – sutra, govoreći ovdje o Sudnjem danu, jer sve što dolazi blizu je, iako se nama nerijetko čini kako je to daleko, jer zaboravljamo da je Sudnji dan svakoga od nas naša smrt, koju nećemo moći niti odgoditi niti ubrzati kada nam dođe. Nakon te naredbe, ponovo nas poziva: vettequllah - i Allaha budite svjesni! Dakle, i prije, i poslije obračuna sa samim sobom, poručuje nam dragi Bog, bojte se Boga, o vi koji govorite da vjerujete! Možemo iz ovoga zaključiti i sljedeće: i prije, i poslije svakog djela – neka vam je Allah dragi na umu, o vi koji vjerujete! Zapitajmo sami sebe, draga braćo, mi koji govorimo da vjerujemo, jesmo li svjesni Boga dragog, i pripremamo li sebe za susret s Njim? Imamo li trenutak u danu koji izdvojimo samo za to da promislimo o svojim djelima? Da promislimo o tome zašto radimo to što radimo? Da upitamo sami sebe, svak od nas ponaosob: koliko sam iskren u ovome što radim? Koliko je uistinu znanje koje stičem iskreno, u ime Boga dragog, kako bih se Njemu približio, i bio od koristi zajednici, ili je, pak, ono motivirano niskim željama i prohtjevima – za ugledom, slavom, čašću, novcem? Budimo iskreni prema samima sebi, i korimo svoju dušu, jer, kako je to kazao jedan učenjak: „Vjernik drži svoj nefs, tj. dušu na ispitu i svjestan je da će sutra morati stati pred Allaha. Licemjer, s druge strane, je nemaran prema njoj, tj. duši. Neka se Allah smiluje robu koji se pobrine za svoj nefs prije nego što mu melek smrti dođe da ga uzme.“ Zapitajmo se: Kakav je moj odnos spram Boga dragog? Koliko sam Mu zahvalan na blagodatima? Koliko koristim svoj potencijal kojeg mi je On podario? Koliko sam mu iskren u ibadetu kojeg činim? Pa kada vidimo gdje manjkamo, pokajmo se Bogu dragom i zamolimo Ga da nas pomogne da budemo bolji. Samo tako čistit ćemo svoju dušu i voditi je ka uspjehu. Govoreći o potrebi muhasebe, imam Gazali govorio je kako bi vjernik nakon što klanja sabah-namaz i prije nego što započne sa dnevnim obavezama, trebao ostati nasamo sa svojim nefsom i dogovoriti se s njim o određenim uslovima, poput trgovca koji je primoran ostaviti blago svome ortaku pa mu dadne određena upozorenja, tako i vjernik treba svoga nefsa upozoravati i kazati mu kako je novi dan prilika da se što više dobrih djela i različitih dobročinstvava učini. On kaže da bi vjernik trebao s nefsom govoriti: „O nefsu moj! Sada zamisli da si preselio i da si ponovo vraćen na dunjaluk. Zato se danas nikako ne približavaj grijehu i nepokornosti! Ni slučajno, niti jedan trenutak ovog dana ne provedi isprazno! Znaj da je svaki dah blagodat neprocjenjive vrijednosti!“ Onda se zapitajmo kakav je naš odnos spram drugih ljudi: spram naših najvoljenijih: koliko im vremena posvećujemo? Dajemo li im haqq koji im pripada? Kako se ponašamo prema njima? Da li smo, ne dao Bog, bolji u javnosti negoli u četiri zida naših kuća? Kako se odnosimo spram naših emaneta – obavljamo li posao za koji smo plaćeni korektno? Ako smo profesori, dajemo li haqq svojim studentima? Ako smo studenti, poštujemo li ulemu onako kako bi se ulema poštivati trebala? Jesmo li zahvalni našim roditeljima koji su nas poslali da studiramo? Kako se odnosimo prema ljudima od kojih nikakve koristi ne možemo imati – prema siromasima, siročadi? Znajmo da se naša vjera i karakter ogledaju upravo u odnosu spram takvih kategorija. Tu dokazujemo svoju privrženost Kur'anskim principima i primjeru hazreti Pejgambera, a,s., koji nas je svojim životom naučio da je pravi vjernik upravo onaj koji vodi brige o drugima: o komšiji, rođaku, putniku, siromahu, jetimu. Kaže dragi Bog u 215. ajetu sure Bekara: يَسْـَٔلُونَكَ مَاذَا يُنفِقُونَ ۖ قُلْ مَآ أَنفَقْتُم مِّنْ خَيْرٍ فَلِلْوَٰلِدَيْنِ وَٱلْأَقْرَبِينَ وَٱلْيَتَٰمَىٰ وَٱلْمَسَٰكِينِ وَٱبْنِ ٱلسَّبِيلِ ۗ وَمَا تَفْعَلُوا۟ مِنْ خَيْرٍ فَإِنَّ ٱللَّهَ بِهِۦ عَلِيمٌ Pitaju te kome će dijeliti; Ti reci: To što od dobra dijelite pripada roditeljima, i rodbini, i siročadi, i siromasima, i putnicima. Što god vi učinili dobra, Allah to, zbilja, zna! Sve su ovo pitanja na koja svako od nas treba sebi odgovor davati, svaki dan. Bez korenja duše na ovaj način i propitivanja samih sebe, prijeti nam opasnost licemjerja, rutiniziranog ibadeta, formalizma, itd. Rečeno je da je nefs poput nepouzdanog poslovnog partnera: ako ga ne pozoveš na odgovornost, pobjeći će s tvojim novcem. Isto tako, ako svoj nefs ne pozivamo na odgovornost, on će nam oteti uspjeh i odvesti nas u ponor propasti. Nefs je prljav i valja ga čistiti, a iz Kur'ana znamo da će uspjeti samo onaj koji nefsa očisti. A nema čišćenja bez samoobračuna. Molimo dragog Allaha da nas pomogne da budemo od onih koji svaki dan svode račune sa samim sobom i čiste svoje duše, svjesni da ih Bog dragi u svakom trenutku motri!

19. jun 2026.

Hutba o namazu

Eldar Šabić

ٱتْلُ مَآ أُوحِىَ إِلَيْكَ مِنَ ٱلْكِتَٰبِ وَأَقِمِ ٱلصَّلَوٰةَ ۖإِنَّ ٱلصَّلَوٰةَ تَنْهَىٰ عَنِ ٱلْفَحْشَآءِ وَٱلْمُنكَرِ ۗ وَلَذِكْرُ ٱللَّهِ أَكْبَرُ ۗوَٱللَّهُ يَعْلَمُ مَا تَصْنَعُونَ Allahov Poslaniče, kazuj to što ti je iz Kur'ana objavljeno i po njemu postupaj! I obavljaj namaz onako kako je propisano! Namaz, zaista, odvraća od razvrata i svega što je ružno, obavljanje namaza je najveće sjećanje na Allaha! A Allah zna šta vi radite. (el-Ankebut, 45., tefsirski prevod hfz. Safveta Halilovića) „Između čovjeka i nevjerstva (kufra) nalazi se ostavljanje namaza.“ (Muslim, Salat, 134) Draga braćo i cijenjeni džemate, prošloga petka govorili smo o ibadetu sadake i njegovom uticaju na čovjekov ovozemaljski i ahiretski život. Kazali smo kako sadaka utječe na čovjekov bereket odnosno daje mu blagoslov u njegovom imetku i njegovim poslovima, kako sadaka čisti čovjekovo srce, čuva ga od nesreća, liječi ga od bolesti itd. Kazali smo i kako će sadaka čovjeku na Sudnjemu danu praviti hlad onoga dana kada drugog hlada ne bude i kada se ljudi budu u svome znoju kupali. Zaključili smo da je jedan od najboljih načina da čovjek očisti svoje srce od prljavštine grijeha i približi se dragome Allahu – iskreno davanje sadake. Danas ćemo govoriti o nečemu još važnijem od sadake, o najmoćnijem sredstvu jačanja čovjekove veze s dragim Bogom. O onome što razlikuje vjernika od nevjernika. O onome što je stub vjere i garant čovjekova uspjeha i na ovom i na budućem svijetu. Šta je to? Jednom prilikom Poslanik, a.s, pita svoje drugove: „Šta mislite kada bi neko od vas ispred vrata imao rijeku u kojoj bi se kupao pet puta dnevno, da li bi na njemu ostalo imalo prljavštine? Prisutni odgovoriše: „Na njemu ne bi ostalo nimalo prljavštine.“ Tada Poslanik, a.s., reče: „To je primjer pet dnevnih namaza kojima Allah briše učinjene grijehe.“ Draga braćo, šta je to što će nama biti spas od izazova i raznoraznih zala koje vladaju u današnjemu svijetu? Šta je to što će nam pružiti utočište i utjehu, kada vidimo da ljudi, izgubljeni i zbunjeni pred raznim iskušenjima današnjice, pokušavaju pronaći lijek u jednoj od dvije stvari: 1. samozaboravu u porocima poput alkohola, droge, kocke, bluda i sl. porocima koji mu pružaju trenutačno zadovoljstvo jer usljed istih prestane biti svjestan samoga sebe i realnosti u kojoj se nalazi, a onda kada isti prestanu djelovati i shvati šta je ustvari radio, biva pogođen još većim bolom i nemogućnošću da se nosi sa stvarnošću, pa onda tone još dublje u poroke, ili 2. traženjem smisla u stvarima poput gomilanja imetka, para, skupih automobila, odjeće i stvari koji čovjeka čine robom materije i onoga što je prolazno i što će, zajedno sa čovjekovim tijelom, jednoga dana propasti i postati zemlja. Čovjek je izgubljen i traži rješenje, traži nešto ćime će postiči smiraj u duši koji neće biti kratkotrajan i koji ne prolazi, a Allah dragi, Onaj koji je čovjeka stvorio i najbolje ga poznaje, propisao mu je najbolji lijek i rješenje, a to je obavljanje namaza. Draga braćo, namaz je u islamu najmoćnije sredstvo jačanja čovjekove veze sa Bogom. Kroz namaz, spajajući se sa izvorom svega, a to je dragi Bog, čovjek se duhovno jača i osvježava. Čovjek koji je na namazu 5 puta na dan, nalazi se u Božijoj blizini i stiče takvo pouzdanje da više nema prepreka i poteškoća koje ne bi mogao savladati. A zašto? Zato što je njegov Zaštitnik i Pomagač Bog dragi, jer se upravo Njemu kroz namaz pokorava. U ajetu kojega smo citirali na početku, Uzvišeni Allah nam naređuje da obavljamo namaz i objašnjava nam odmah njegovu svrhu. Kaže nam da namaz odvraća od poročnosti, razvrata, odvratnih i besramnih djela, svega što je ružno i nevaljalo i čega se normalan čovjek stidi na ovome svijetu, a zbog čega će se kajati na Onom svijetu ukoliko ga se ne prođe. Kaže jedan tumač Kur'ana da ova riječ munker označava sve ono što čovjekov um i moralna savjest odbacuju, odnosno ono što se kosi sa ljudskim razumom i ljudskom savješću. Dakle, sve ono što čovjek, kad je trijezan i zdravog razuma, smatra pogrešnim i nečim što normalan čovjek ne bi smio raditi. Od svega toga, Allah nam kaže, namaz, ako ga obavljamo redovno i kako treba, pruža nam najbolju zaštitu. A zašto je to tako? Zato što obavljanjem namaza čovjek izgrađuje svijest o Allahu Vječnom, koji sve vidi, sve zna i Kojem će se sve vratiti. Redovno i propisno obavaljanje namaza osvjetljava srce vjernika, povećava njegovo vjerovanje, osnažuje mu želju za činjenjem dobra, a umanjuje i potire želju za zlom. Zato je namaz najveći čin pokornosti Stvoritelju, a neobavaljanje namaza se svrstava u najteže velike grijehe. Kada čovjek odbaci namaz, na ovom svijetu biva udaljen od pravoga smisla življenja, a to je obožavanje Allaha, jer Allah je kazao da nas je stvorio da bismo Ga obožavali i bili Mu pobožni, a najveća pobožnost, kako saznajemo iz nastavka ajeta kojega komentarišemo, vele zikrullahi ekber, jeste upravo obavaljanje namaza. Čovjek onda luta i traži svoj duhovni smiraj i rješenja za svoje probleme u grijesima i stvarima koje mu pružaju kratkoročno zadovoljstvo, a ni u čemu od toga ne pronalazi iskreni smiraj. I neće ga ni pronaći osim u namazu, razgovoru sa svojim Gospodarom. I to je na ovome svijetu, a na budućem, to svi dobro znamo, prva stvar za koju ćemo biti pitani jeste namaz, i ako nam namaz ne bude valjan, čemu onda da se nadamo? I kada znamo sve ovo, draga braćo, prirodno je da se zapitamo: zašto onda, pobogu, ne klanjamo? Zašto nas nema u džamiji? Zašto ne uzimamo duhovni lijek koji nam je Allah propisao 5 puta na dan da bismo bili duhovno zdravi? Ovo su pitanja sa kojima se svako od nas mora ponaosob suočiti i dati vlastiti odgovor na ista. Šta nam to može biti preče od Uzvišenog Allaha, dž.š, i Njegovoga zadovoljstva? Allah dragi nam daje 24 sata na raspolaganje, i od toga traži od nas da ukupno nekih sat vremena provedemo u namazu, što doista nije puno. I mi opet kažemo: „E, Bože, ne mogu Ti to dati jer ja sam prezauzet!“ Pa nema smisla. Provesti jedan sat u namazu, pa čak i manje od toga, posvetiti se dragom Bogu i na taj način Mu iskazati zahvalnost na svim blagodatima kojima nas je počastio, ustvari je za našu dunjalučku i ahiretsku dobrobit, a ne što to treba dragom Allahu. Allahu Uzvišenom ne treba ništa, On je neovisan od svojih robova. Namaz treba nama, jer mi smo stvorenja koja su sklona zlu i kojima treba pomoć, a gdje će nam bolja pomoć od namaza: يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا اسْتَعِينُوا بِالصَّبْرِ وَالصَّلَاةِ ۚ إِنَّ اللَّهَ مَعَ الصَّابِرِينَ – O vjernici, kaže nam dragi Allah, tražite sebi pomoći u strpljivosti i namazu! Allah je doista na strani strpljivih. Pa zašto ne poslušamo Allaha Uzvišenog, a On nam je najbolji savjetnik? Zašto ne slijedimo primjer našega Poslanika, a.s., koji je kada bi mu najteže bilo, stajao na namaz i obavljao dva rekata. On je u stanjima tuge, tegobe, uzbuđenja i umora pribjegavao namazu, pa je zato znao reći Bilalu: „O Bilale, ikameti za namaz i odmori nas njime.“ Draga braćo, vjernik nikada nije sam. Ashabi i najbolje generacije muslimana pomoć su tražile u sidru koji se zove namaz. Kada je najteže u životu, i kada se dešavaju stvari koje ne bismo voljeli da se dešavaju, trebamo samo da stanemo pred Allaha Uzvišenog. Da mu se zahvalimo na svemu što nam je dao, i vidljivom i nevidljivom, a naša zahvala je uvijek manjakva i koliko god da Mu se zahvaljujemo, nije dovoljno. Treba da zatražimo od Njega pomoći i zaštite od svega što je ružno i što nas tjera na grijeh, pa kada shvatimo da namaz treba nama, a ne dragom Allahu, nećemo više namaza propuštati. Zato, pokajmo se, zatražimo oprosta od Allaha, abdest uzmimo i počnimo klanjati svih pet propisanih namaza, jer melek koji nam dušu uzima je iza nas, a kabur nas čeka da nas proguta. Naše svjetlo koje će nam osvjetljavati kabur biće upravo naš namaz, zato ga ne propuštajmo! Da nas Allah dragi pomogne, amin!

15. jun 2026.

Hutba o obmanama dunjaluka

Eldar Šabić

DUNJALUK I ŠEJTAN NAS ZAVARAVAJU يَٰٓأَيُّهَا ٱلنَّاسُ إِنَّ وَعْدَ ٱللَّهِ حَقٌّ ۖ فَلَا تَغُرَّنَّكُمُ ٱلْحَيَوٰةُ ٱلدُّنْيَا ۖ وَلَا يَغُرَّنَّكُم بِٱللَّهِ ٱلْغَرُورُ O ljudi, Allahova prijetnja je, zaista, istina, pa neka vas nikako život na ovome svijetu ne zaslijepi i neka vas šejtan u Allaha ne pokoleba. (Sura Fatir, 5. ajet, Korkutov prijevod) Draga braćo i cijenjeni džemate, prethodne dvije hutbe govorili smo o nužnosti čovjekovog prisjećanja smrti i činjenice da na ovom svijetu neće ostati vječno, nego da će ga jednoga dana, a samo Allah zna kada i kako, napustiti, te da će onda doći pred svoga Gospodara i polagati račun za djela koja je činio. Kazali smo kako su od ovosvjetskih blagodati, ukrasa, ali i velikih iskušenja – čovjekov imetak i čovjekova djeca, ali da će ga i imetak i djeca, koliko god ih volio i bio vezan za njih, jednoga dana, ipak, napustiti, te da će s njim ostati samo njegova djela. U ajetu kojega sam citirao u arapskom dijelu hutbe, Uzvišeni Gospodar poziva sve ljude i kaže: O ljudi, Allahova prijetnja proživljenjem i nagrađivanjem je istina, pa neka vas zato život na ovom svijetu nipošto ne zavede! I neka vas od vjerovanja u Allaha nipošto ne zavede onaj koji zavodi – to je prokleti šejtan! (Tefsirski prijevod prof. hfz. Halilovića) Allah dragi nas poziva, a kada On poziva, vjernička srca slušaju i upijaju. Konstatuje nam činjenicu kako je Njegovo obećanje o proživljenju i polaganju računa za djela istinito, tj. nema nikakve sumnje u njega. Argumenti o toj istini nalaze se i u Kur'anu i u racionalnim dokazima. Na nekoliko mjesta u Kur'anu Allah nam o tome govori: kako god nas je stvorio, tako će nas i usmrtiti, a onda i ponovo proživjeti. Za Njega je to lahko – samo kaže Kun – Budi – i mi bivamo stvoreni, i mi umiremo, i bićemo proživljeni. Vjernici su u to čvrsto uvjereni, i jekin, sjaj njihova uvjerenja biva još jači sa svakim čitanjem Kur'ana u kojem Allah navodi brojne primjere prirodnih fenomena koji su, između ostaloga, jedni od dokaza našega proživljenja. Kako god Allah oživljava mrtvu zemlju pomoću kiše, oživjet će i naša tijela. Što se racionalnoga dokazivanja tiče, zadovoljit ćemo se navođenjem toga da potpuna i apsolutna pravda na ovom svijetu ne postoji, nego da je njezino ostvarenje ostavljeno upravo za Sudnji dan. Jedan indijski filozof navodi primjer i kaže kako žeđ za vodom upućuje na postojanje vode, pa tako isto naša žeđ za pravdom upućuje na postojanje pravde. Obzirom da se apsolutna pravda ne ostvaruje na ovom svijetu, mora biti trenutak kada će se ona ostvariti, a taj trenutak je upravo trenutak Proživljenja, odnosno Sudnji dan. Pametnom je i išaret dovoljan, pa se nećemo zadržavati na daljnem elaboriranju teme proživljenja. Oni koji ne vjeruju u proživljenje slijepi su pored očiju, na njihovim srcima su katanci, i željeli bi ili da vječno žive i nikada ne umiru, ili da žive koliko trebaju živjeti, ali da rade šta im se ćejfne pa da nikada za to ne odgovaraju. Puste su njihove želje i nadanja, da ih Allah dragi uputi i skine koprenu s njihovih očiju. Šta to nas ljude zavarava pa ne vidimo da se moramo Gospodaru vratiti, pa zaboravljamo raditi i za Onaj svijet? Kazali smo prošli puta: zavaravaju nas, između ostaloga, naša djeca i imetak. U ovom ajetu Uzvišeni Allah nas uči: zavarava nas dunjaluk, i zavarava nas šejtan. I poziva nas, upozorava nas: nemojte da vas svijet sa svojim užicima, ukrasima, ljepotama, prothjevima, aspiracijama i ciljevima, toliko zavede i odvrati od činjenja dobrih djela zbog kojih ste i stvoreni da ih činite! Nemojte da vas uživanje na Dunjaluku odvrati od sjećanja na Ahiret i činjenja djela koja će vam na Ahiretu koristiti! Sve na ovoj Zemlji učinjeno je njezinim ljepotama kako bi nas Allah iskušao koji će od nas ljepše postupati, odnosno činiti ljepša djela. Velike kuće i golema imanja, skupa i brza kola, lijepe žene, ugodne fotelje odnosno položaji, slava i ugled među ljudima, moć, mnoštvo potomstva, ukusna hrana i osvježavajuća pića, i tako dalje, i tako dalje, možemo do sutra nabrajati. Sve su to, draga braćo, dunjalučke ljepote i ukrasi u kojima je dozvoljeno uživati.... Ali... S mjerom! A šta je mjera? Mjera je da nas uživanje u njima, kako nam se u ovom ajetu govori – ne zavedu pa u potpunosti zaboravimo na Uzvišenog Allaha, Ahiret i činjenje dobrih djela s kojima ćemo zaraditi ugodan Ahiret, odnosno prebivalište u Džennetu. Dakle, ljepote su nam dozvoljene, uživajmo u njima, ali u granicama. Te granice je uspostavio Uzvišeni Allah, pa otuda i postoji nešto što se naziva šerijat i šerijatski propisi. Allah ti dao hranu – stekni je na halal način, jedi je umjereno, ne jedi ono što ti je zabranio i nemoj pretjerivati. Dao ti jabuke, šljive, kruške – uberi ih, jedi, pravi sokove, pravi džem, pravi bestilj, ali nemoj ih kiselit pa u rakiju. E to je pretjerivanje, e to je draga braćo kad te dunjaluk zavede. Toliko dobra od jedne jabuke možeš vidjeti – te ogulit pa pojest onako svježu, te voćna salata, te pita od jabuka, štrudla, kolač, pekmez, marmelada i šta sve ne. I pored svega toga, tebe šejtan natjera, sve to ostaviš, a napraviš sebi jabukovaču. Da Bog sačuva! To je kad se pretjeruje i kad dunjaluk i šejtan zavedu. Allah dragi nam u ovom ajetu jasno rekao i upozorio nas: neka vas šejtan o Allahu ne prevari! A kako? Pa kaže nam odmah u sljedećem ajetu: إِنَّ ٱلشَّيْطَٰنَ لَكُمْ عَدُوٌّ فَٱتَّخِذُوهُ عَدُوًّا ۚ إِنَّمَا يَدْعُوا۟ حِزْبَهُۥ لِيَكُونُوا۟ مِنْ أَصْحَٰبِ ٱلسَّعِيرِ Šejtan je vama, uistinu, neprijatelj, pa ga takvim i smatrajte! Ne budite mu poslušni, jer on poziva pristalice svoje da budu od onih što će nastanjivati džehennemsku Vatru. (Sura Fatir, 6. ajet., tefsirski prijevod prof. hfz. Halilovića) Jedan komentator Kur'ana (Sejjid Kutb) to lijepo objašnjava: Šejtan nam je obznanio svoje neprijateljstvo i uvijek će nam biti neprijatelj. Stoga, kako nam to Allah kaže: držite ga za neprijatelja (ovako to prof. Karić prevodi). Nemojte prijateljevati s njim, nemojte slušati njegove savjete, slijediti njegove stope, jer nijedna razumna osoba ne bi slijedila stope svoga neprijatelja! Zašto? Pa šejtan nas nikada ne zove ni u šta dobro, niti želi da završimo u dobrom! On poziva pristaše svoje da budu stanovnici Vatre. (Mehanovićev prijevod) Može li iko sa zdravim razumom i jasnim rezonovanjem odazvati se pozivu koji će ga odvesti u Vatru?! Zato, ovo je poziv ljudima, poziv čovjeku da se bori protiv šejtana koristeći svu svoju snagu, štiteći sebe i vodeći računa o sigurnosti svoje vjere. Čovjek mora dati sve od sebe da ne padne pod pritiskom, mora stalno biti na oprezu, mora svaki svoj postupak vagati pomoću mjerila koja je dragi Allah postavio – a to su mjerila šerijatskih propisa. Čovjek mora biti svjestan da, čak i naizgled nedužna misao može biti mudra obmana od njegovog starog neprijatelja. Zato, vjernik stalno traži zaštitu od Uzvišenog Allaha. Uči euzu, kako nam se to u Kur'anu kaže, kada vjernik osjeti šejtanov dodir odnosno vesvesu, sjeti se dragog Allaha i zatraži utočište kod Njega. Otuda važnost konstatnog zikra, draga braćo. Ono što nas može spasiti i sačuvati od obmana dunjaluka i obmana šejtanovih, jeste konstatno sjećanje na Allaha Uzvišenog. Naše srce biva okupirano Dunjalukom i njegovim užicima, biva uprljano grijesima, i obuzima ga šejtan, a lijek za srce jeste zikr. Potrebu srca za zikrom spomenuo je rahmetli Ibn Tejmijje, kad je rekao: “Za srce je zikr ono što je za ribu voda. Pa u kakvom stanju će se riba naći ako bude izvučena iz vode?” Srce u zikru nalazi smiraj, to je duhovna hrana za srce. Zato, draga braćo, što više spominjimo Uzvišenog Allaha, a jedan od najveličanstvenijih vidova zikra jeste učenje Kur'ana. Kaže Uzvišeni Allah, i s tim ajetom završavamo današnju hutbu, ٱلَّذِينَ ءَامَنُوا۟ وَتَطْمَئِنُّ قُلُوبُهُم بِذِكْرِ ٱللَّهِ ۗ أَلَا بِذِكْرِ ٱللَّهِ تَطْمَئِنُّ ٱلْقُلُوبُ one koji vjeruju i čija se srca, kad se Allah spomene, smiruju – a srca se doista, kad se Allah spomene, smiruju! (Sura Er-Rad, 28. ajet, Korkutov prijevod)

15. jun 2026.

Hutba o Poslaniku

Eldar Šabić

ٱلنَّبِىُّ أَوْلَىٰ بِٱلْمُؤْمِنِينَ مِنْ أَنفُسِهِمْ ۖ وَأَزْوَٰجُهُۥٓ أُمَّهَٰتُهُمْ Vjerovjesnik treba biti preči vjernicima nego oni sami sebi, a žene njegove su – kao majke njihove. (Sura El-Ahzab, 6. ajet, Korkutov prijevod) Nalazimo se u mjesecu rebiu-l-evvelu, mjesecu rođenja našeg hazreti Pejgambera, a.s. Uvijek je teško govoriti o Poslaniku, a.s., obzirom da naše riječi nisu dostatne da opišu njegovu savršenu ličnost jer je on bio insan kamil – potpuni, savršeni čovjek. Nijedan Božiji poslanik nije opisan u Kur'anu onako kako je opisan naš Pejgamber, a.s., jer Allah u Kur'anu govori o njegovom saburu, noćnom namazu, skromnosti, skrušenosti, blagosti, praštanju, oslanjanju na dragog Allaha, ispunjavanju obaveza i ugovora itd... Kako kaže prof. dr. Almir Fatić u intervjuu u najnovijem Preporodu, kojeg vam srdačno preporučjem da pročitate, „samo čovjek o kome Kur'an govori na taj način mogao je i može biti univerzalni uzor, za sva vremena, sve uzraste i sve generacije.“ Za njega je, a.s., Uzvišeni Allah kazao da je rahmeten li-l-alemin – milost svjetovima. Svjetovima, draga braćo. Ne samo svijetu ljudi, nego i svijetu životinja i biljaka. I životinje i biljke radovale su se Poslaniku, a.s. Znate da je deva Halimina, žene koja je dojila hazreti Pejgambera, a.s., išla brže nego druge deve, i da je davala više mlijeka nego druge deve. Znate za panj na kojemu je Poslanik, a.s., stajao dok je držao hutbe, pa kada su mu napravili mimber, panj je plakao od tuge za Poslanikom, a.s.? O tom panju imamo i kasidu na našemu jeziku. I mnogo je lijepih kasida napisano upravo iz ljubavi prema hazreti Pejgamberu, a.s., u kojima se, ustvari, ispoljava vjerničko osjećanje prema njemu. U jednoj kasidi se kaže: „Ti si milost nam, i dar, žarko sunce Islama, da sam, Bog do', bio bar, prah pod tvojim nogama. Zbog tebe, zbog tebe, Ahmede Muhammede, moja duša tuguje, da te grli sanjuje.“ A kako i ne bi tugovala i sanjala za njim, s.a.v.s, kad je Uzvišeni Allah kazao u Kur'anu: قُلْ إِن كُنتُمْ تُحِبُّونَ ٱللَّهَ فَٱتَّبِعُونِى يُحْبِبْكُمُ ٱللَّهُ وَيَغْفِرْ لَكُمْ ذُنُوبَكُمْ ۗ وَٱللَّهُ غَفُورٌ رَّحِيمٌ Reci: "Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti!" – A Allah prašta i samilostan je. (Sura Ali Imran, 31. ajet, Korkutov prijevod). Dakle, Uzvišeni Allah ljubav prema Njemu povezuje sa ljubavlju prema Poslaniku, a.s. Ako volite Allaha, slijedite Poslanika, kaže Uzvišeni Allah, a ko ga želi slijediti, mora ga i voljeti. I to ga voljeti više nego sebe samoga, jer samo takvom ljubavlju postići ćemo potpuno vjerovanje. Spomenut ćemo ovdje slučaj hazreti Omera, r.a., koji je jednom došao kod Poslanika, a.s., i rekao mu: „Allahov Poslaniče, zaista si mi ti draži i od porodice moje i od čitavog imetka mog.“ Poslanik, a.s., tad ga upita: „A Omere, jesam li ti draži od tebe samog?“ Hazreti Omer odgovora iskreno: „Ne, Allahov Poslaniče, draži sam samome sebi.“ Tada mu Poslanik, a.s., kaže: „Tvoje vjerovanje i tvoj iman neće biti potpuni dokle god ti ne bude Poslanik od svih stvorenja na prvom mjestu bio.“ Hazreti Omer se udaljio od Poslanika i promislio. Nakon nekog vremena se vratio i rekao: „Božiji Poslaniče, tako mi Allaha draži si mi i od mene samoga.“ Tada mu je jedan od ashaba postavio pitanje zašto je razmišljao i kako. On je odgovorio: „Utonuo sam u misli i pomislio sam, sutra kada me Allah poživi, trebam li sam sebi više ili Resulullaha, s.a.v.s., i onda sam razmislio da njega trebam voljeti više nego što volim sebe.“ Draga braćo, ljubav se ne nameće. Ljubav ne ide nazor i na silu. Ljubav se ili rađa ili zaslužuje. A ljubav prema Poslaniku, a.s., rađala se i susretom s njim i boravkom s njim. On je ljude osvajao svojim postupcima, ponašanjem i djelovanjem. Zamislite samo, kakav vaš odnos i ponašanje mora biti prema ljudima da ljudi, u bitkama, a takvi su bili ashabi, bacaju svoja tijela da bi sačuvali tijelo Poslanika, a.s. Zamislite kakav je on položaj kod njih imao da pa da svoje živote rizikuju da bi spasili njegov. Sjetite se toga da prilikom Hidžre hazreti Alija, r.a., ostaje u Poslanikovom, a.s., krevetu da zavaraju neprijatelje koji su ga htjeli ubiti. Hazreti Ebu Bekr, r.a., prilikom Hidžre boji se neprijatelja ali ne radi sebe, nego radi Poslanika, a.s. Znate svi za onu epizodu u pećini kada on svojim nogama i rukama prekriva rupe da nešto ne bi ujelo Poslanika, a.s., i poremetilo njegov san, i on prima ubode zarad njega. Zamislite kolika je ta ljubav bila, draga braćo, da jedan ashab kaže da je gledao mjesec pa u Poslanika, a.s., i da mu je Poslanik, a.s., bio ljepši od mjeseca. Zamislite te ljubavi, da su se ashabi utrkivali u tome ko će uhvatiti kose Poslanikove, a.s., kada bi se šišao. Zamislite te ljubavi, jer samo ljubav može producirati to, da su ashabi u najsitnije detalje opisivali kako je Poslanik, a.s., živio: kako je pio vodu, kako je jeo, šta je jeo, koju je odjeću nosio, kako je sjedio, na koju se ruku naslanjao, kako se smijao, kakvi su mu bili zubi, i tako dalje... Samo istinska ljubav može proizvesti toliku pažnju za postupcima onoga ko se voli. Pa znate i sami, kada neko voli svoje dijete, unuče, pa priča o tome kako je prohodalo, kakvu hranu voli, čime se uspava, šta mu smeta a šta mu ne smeta itd... E ashabi su voljeli Poslanika, a.s., i više od toga. A kako i ne bi, draga braćo? Bili su u tminama neznanja, pa ga je Allah poslao da ih, Njegovom dozvolom, izvede na svjetla istine. Bili su u beznađu i bezmislu, pa ih je Poslanik, a.s., Allahovom dozvolom, nadahnuo da žive smislene živote. Golema je lista svih bedastoća i ružnih stvari koje je arapsko društvo prije njegove, a.s., poruke, radilo, pa ih je on, Allahovom dozvolom, promijenio nabolje. Bili su izgubljeni, nisu imali smisla u svojim životima, pa im je hazreti Pejgameber, a.s., Allahovom dozvolom i Njegovom uputom, dao smisao. Dao im je vrijednosti zbog kojih vrijedi živjeti i umirati, i ne žaliti dati svoje živote braneći te vrijednosti. A sve to dao je i ostavio i nama, draga braćo, koji ga nismo vidjeli i nismo živjeli s njim, ali živimo s njegovim sunnetom – njegovom riječju i djelima. Jedan književnik je kazao: „Kad bi muslimani mogli razastrijeti kože svoje po zemlji da po njima hoda vjerovjesnik Muhammed, ni tako ne bi mogli pokazati da su ispunili obavezu prema njemu. A da nije bilo strpljivosti njegove u teškoćama koje je podnosio u ime Allaha, ni mi ne bismo mogli spoznati Allaha (Ahmed Behdžet).“ Da nije Poslanika, a.s., ne bismo znali kako klanjati, kako moliti Uzvišenog Allaha, dž.š. On nas je naučio kako da postignemo uspjeh i na ovom i na Onom svijetu. On je živio među ljudima, živio je život u njegovoj punini. Naučio nas je kako da živimo jedni s drugima, kako da volimo jedni druge i budemo jedni drugima saputnici na putu ka Uzvišenom Allahu. On je bio Kur'an koji hoda, jer je svoj život proveo prenoseći Kur'an i primjenjujući ga, pokazujući da čovjek najviše stepene čojstva može doseći samo i jedino živeći prema Kur'anu, a Kur'an je huda, uputa. Za sva vremena, za sve uzraste i sve generacije. I za nas ovdje, danas, u Bosni i Hercegovini, u 2025. godini – Kur'an je Uputa, a hazreti Pejgamber, a.s., najljepši uzor – usvetun hasenetun. Na kraju navodimo ajet Uzvišenog Allaha u kojemu kaže: لَّقَدْ كَانَ لَكُمْ فِى رَسُولِ ٱللَّهِ أُسْوَةٌ حَسَنَةٌ لِّمَن كَانَ يَرْجُوا۟ ٱللَّهَ وَٱلْيَوْمَ ٱلْـَٔاخِرَ وَذَكَرَ ٱللَّهَ كَثِيرًا Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onome svijetu, i koji često Allaha spominje. (Sura El-Ahzab, 21. ajet, Korkutov prijevod) Zapitajmo se, draga braćo, koliko slijedimo Poslanika, a.s., i njegov uzor? Koliko donosimo salavata dnevno na Poslanika, a.s.? Imam Ahmed bilježi hadis u kojemu se kaže da je jednog jutra Allahov Poslanik osvanuo veseo i radost mu se vidjela na licu, ashabi su to primjetili i pitali su ga zašto je jutros takav, a on je odgovorio: „Kako ne bih bio. Kada mi je došao glasnik od mog Gospodara i rekoa mi: Ko iz tvog ummeta donese jedan salavat na tebe, Allah će mu zbog toga upisati deset sevapa, pobrisat će mu deset grijeha, uzdignut će ga za deset deredža (stepeni) i odgovorit će na njega (salavat).“ Draga braćo, donosimo salavate na Poslanika, a.s. Čitajmo o Poslaniku, a.s. Slušajmo o njemu. Kako kaže prof. Fatić: „Svako ko je došao u dodir s Božijim poslanikom Muhammedom, a.s., promijenio se nabolje. Zato se i mi kada dođemo u kontakt s njegovim sunnetom i hadisima, trebamo mijenjati nabolje.“ Molimo Uzvišenog Allaha da poveća našu ljubav prema našemu hazreti Pejgamberu, a.s., i učini nas njegovim sljedbenicima na ovom svijetu, i sabesjednicima na budućem!

15. jun 2026.

Hutba o porodici i namazu

Eldar Šabić

يَٰٓأَيُّهَا ٱلَّذِينَ ءَامَنُوا۟ قُوٓا۟ أَنفُسَكُمْ وَأَهْلِيكُمْ نَارًا وَقُودُهَا ٱلنَّاسُ وَٱلْحِجَارَةُ عَلَيْهَا مَلَٰٓئِكَةٌ غِلَاظٌ شِدَادٌ لَّا يَعْصُونَ ٱللَّهَ مَآ أَمَرَهُمْ وَيَفْعَلُونَ مَا يُؤْمَرُونَ O, vi koji vjerujete, čuvajte sebe i porodice svoje od Vatre čije će gorivo biti ljudi i kamenje, o kojoj će se brinuti meleci strogi i snažni, koji se neće opirati onome što im Allah zapovjedi, i koji će izvršavati ono što im se naredi! (Sura Et-Tahrim, 6. ajet., prevod prof. Fatića) Draga braćo i cijenjeni džemate, Današnju hutbu započet ćemo s jednim kazivanjem koje se prenosi s koljena na koljeno u arapskom svijetu. Čovjek je došao kući navečer i upitao je svoju ženu gdje su mu djeca. Ona mu je odgovorila da su djeca, usljed žestine gladi koju su osjećali, plakali cijelu noć, i da su, tako plačući i gladni, zaspali, tj. natjerala ih je da zaspu. Čovjek je upitao: „Jesu li klanjali jaciju?“, a žena je odgovorila da nisu. „Probudi ih neka klanjaju!“, kaže čovjek. Žena je bila začuđena tom naredbom i nije ju htjela izvršiti, bunila se: „Kako misliš da ih probudim? Jedva sam ih natjerala da zaspu koliko su plakali jer nemaju šta jesti, ako ustanu opet će plakati jer su gladni!“ Čovjek je bio odlučan i probudio ih je te su djeca ustala i klanjala jaciju. Žena ga je upitala zašto je tako odlučan u tome da ih probudi, kad ih je ona natjerala da spavaju zbog gladi. On je odgovorio, da je Uzvišeni Allah u Kur'anu kazao: : وَأْمُرْ أَهْلَكَ بِٱلصَّلَوٰةِ وَٱصْطَبِرْ عَلَيْهَا, u prevodu prof. Karića: Naredi porodici svojoj namaz i u tome budi ustrajan! A šta je rekao nakon toga Uzvišeni Gospodar? لَا نَسْـَٔلُكَ رِزْقًانَّحْنُ نَرْزُقُكَ, u prevodu prof. Karića: Mi od tebe opskrbu ne tražimo, Mi tebe opskrbljujemo! (u prevodu rahmetli Korkuta: i njih i vas Mi hranimo!). Dakle, Gospodar nam ovdje govori: ne tražim od tebe opskrbu, nego to da svoju porodicu podstičeš na namaz! Mi te opskrbljujemo. Allah je Er-Razik, nafaka je kod njega, a ne kod tebe niti bilo koga od stvorenja! U toku ovog razgovora čovjeka i žene, neko im pokuca na vrata. Čovjek otvori, kad ono: komšija koji je stanovao tu u istoj ulici, nekoliko kuća udaljen. U rukama je držao veliku količinu hrane. Kaže: „Komšo, uzmi ovo sebi i svojoj djeci!“ Čovjek ga upita: „Zašto nam kucaš u ovo doba i donosiš svu tu hranu?“ Ovaj mu odgovori: „Pozvao sam starješinu trgovaca, vođu trgovaca, u današnjem svijetu nešto tipa predsjednika trgovinskog udruženja ili komore, jer je ovaj i sam bio trgovac. Pozvao sam ga na večeru, pa kad smo sjeli, izbila je rasprava među nama o nekoj robi koja je dolazila iz Šama, pa se ovaj zakleo da neće jesti kod mene! Kad je otišao, žena me upitala: 'šta ćemo s ovolikom hranom?', i ja rekoh da ću je odnijeti nekome od naših komšija, pa kada sam krenuo, noge mi stadoše kod vas, isto k'o da sam zakovan ispred vaše kuće.“ I tako, djeca su jela, i zaspala sretna. A zašto? Zato što je njihov otac slijedio kur'anski imperativ: وَأْمُرْ أَهْلَكَ بِٱلصَّلَوٰةِ وَٱصْطَبِرْ عَلَيْهَا لَا نَسْـَٔلُكَ رِزْقًانَّحْنُ نَرْزُقُكَ وَٱلْعَٰقِبَةُ لِلتَّقْوَىٰ – Naredi porodici svojoj namaz i u tome budi ustrajan. Od tebe opskrbu ne tražimo, Mi tebe opskrbljujemo, a sretan kraj bogobojaznima pripada! (Sura Taha, 132. ajet, Karićev prijevod) Kažu u komentaru ovoga ajeta, kada bi naše dobre prethodnike i njihove porodice zahvatala neimaština oni bi govorili: Ustajte i klanjajte, to vam Allah naređuje, a onda bi učili ovaj ajet: Mi tebe opskrbljujemo! A lijep završetak čeka samo bogobojazne. Draga braćo, osim ove naredbe koje nam u pogledu naših porodica Uzvišeni Allah u Kur'anu upućuje, a to je da ih podstičemo na namaz, u jednom ajetu Bog dragi obraća se vjernicima i kaže: O, vi koji vjerujete, čuvajte sebe i porodice svoje od Vatre čije će gorivo biti ljudi i kamenje, o kojoj će se brinuti meleci strogi i snažni, koji se neće opirati onome što im Allah zapovjedi, i koji će izvršavati ono što im se naredi! Dakle, Allah se obraća vjernicima jer je uz vjerovanje potrebno i činjenje djela koja će spasiti njih i njihove porodice od džehennemske vatre. Allah dragi kaže da prvo moramo čuvati sebe a onda svoju porodicu, jer kako ćemo sačuvati drugoga ako nismo u stanju sačuvati sebe? Dakle, mi prvi moramo biti primjer pridržavanja Božijih propisa, odnosno činjenja svega onoga što nas čuva od džehennemske vatre, a približava džennetskim ljepotama: klanjanjem namaza, postom mjeseca Ramazana, davanjem zekjata ako smo obavezni, davanjem sadake, lijepim odnosom spram naših bližnjih i komšija, poštenim radom odnosno zarađivanjem halal opskrbe i klonjenjem od onoga što je haram imetak: mito, korupcija, uzimanje pozicija kojih nismo dostojni a na osnovu naših poznanstava s nekim utjecajnim, itd. itd... Da bi naša porodica slijedila, moramo im mi dati uzoran primjer da slijede. Zato, popravljati sebe i svoje porodice stalna je zadaća na ovome svijetu. I kakvi god bili članovi naše porodice, nikada ne smijemo odustati od njih! Oni su Allahov emanet nama, i Njegova je naredba da ih čuvamo, pa izvršavajamo Njegovu naredbu! U tom kontekstu, važno je draga braćo pogledati stanje naših porodica i našega društva danas. Naši današnji odnosi poprimili određene utjecaje raznih filozofskih naučavanja koja su u suprotnosti sa islamskim principima i naučavanjima, a koji su preko filmova, društvenih mreža i medija ušli i u naše domove. Znate, kada pogledate zapadne medije i tzv. „influensere“ vidjet ćete da mnogo potenciraju okretanje čovjeka samome sebi, vlastitome egu, i to do te mjere da čovjek postaje opsjednut samim sobom. Umjesto pažnje i dobrote spram drugoga vlada opsjednutost sobom, vlastitim izgledom, dobrom tjelesnom formom, ličnim užitkom. Nema mjesta za drugog. Zato, danas imamo ljude kojima ne smijete ništa reći – uputiti neki iskren savjet, konstruktivnu kritiku i sl. Sve to zbog toga što je neko tim mladim ljudima u glavu utuvio da je „njihov život samo njihov i da nema niko prava da im se miješa u život“. To, djelimice i jeste tačno, no, onda kada vidimo da neko nama drag srlja u propast, čini nešto što nije dobro ni za njegov dunjalučki niti ahiretski život, naša vjernička i bratska dužnost je da ga upozorimo i skrenemo mu pažnju na to, na jedan lijep način, moleći dragog Allaha da ga uputi. I ne samo direktno našem bratu muslimanu, nego i kad vidimo da npr. neko iz porodice našeg brata, sestre, rođaka, komšije, čini neprimjerene stvari, pa ga upozorimo na to, iskreno savjetujući da povede računa o njima, naići ćemo na osudu: „Ne petljaj se gdje ti nije mjesto, to je moje dijete!“ Iako želimo samo dobro tom bratu kojeg upozoravamo, dovest ćemo se u situaciju čak da se na nas naljuti zbog toga. A onda poslije, kada dijete krene krivudavim putem, pa se krene obijati o glavu sve ono za što ste ga upozoravali, čovjek zažali što nije na vakat reagovao. Kasno je kad šta bude, davno su naši stari rekli. Zato, draga braćo, vodimo računa o sebi i svojim porodicama – naređujmo im da se Boga dragog boje, da obavljaju namaz i da se klone velikih grijeha. Pa i ako ih čine, a svako je od nas iskušan nekim grijehom, neka ih ne promoviraju na društvenim mrežama. Pogriješiti može svako, ali promovirati svoj grijeh i dičiti se njime još je veće zlo od samog grijeha. Naređujmo im da zarađuju halal opskrbu i da se ne upuštaju u sumnjive zarade, i da udjeljuju na Allahovom putu pa će im Allah još više iz Svoje opskrbe dati.