Jedno smo

Draga braćo, proteklih dana do nas je došla lijepa i značajna vijest. Nakon dugogodišnje podijeljenosti, Islamske zajednice koje su djelovale paralelno u Srbiji napravile su korak prema pomirenju i ponovnom jedinstvu, te su ponovo pod okriljem jedne Islamske zajednice. Zbog poruke koju ova vijest nosi, ona je velika ne samo za muslimane i Bošnjake u Srbiji, nego i za našu Zajednicu i svaki naš džemat. A ta poruka glasi: podjele je moguće prevazići.

Za podjelu je nekada dovoljna jedna riječ, jedna uvreda, jedna nepravda, jedan trenutak oholosti. Ali za pomirenje često treba mnogo više: treba snage, treba sabura, treba priznati grešku, treba oprostiti, a ponekad treba biti spreman odreći se čak i nečega što nam pripada.

Jedan momenat iz ovog procesa je na mene ostavio poseban utjecaj. Ono što me jako pogodilo jeste žrtva koju su ti ljudi bili spremni učiniti samo da muslimani budu ponovo ujedinjeni. Kada su jednog od lidera koji je vodio proces pomirenja upitali o tome da li su oni spremni odreći se svojih funkcija ako je to cijena pomirenja. On je na to odgovorio: “Nije upitno naše povlačenje sa funkcija i nije upitno naše žrtvovanje tih položaja, koji ne čine čovjeka čovjekom niti čine čovjeka kod Allaha priznatim i prihvaćenim, već je naše ponašanje to koje nas čini ljudima i daje nam određenu vrijednost ili bezvrijednost… Ta žrtva koju trebamo dati da dođe do jedinstva to je nešto najslađe što možemo uraditi na putu Allahovog zadovoljstva. Ako je problem naša funkcija, odricanje od tih funkcija to je nešto najmanje što možemo ponuditi.”

Braćo, posljednje dvije hutbe govorili smo o borbi protiv nefsa, o borbi protiv našeg “ja”. Danas pred sobom imamo jedan konkretan primjer kako ta borba izgleda u životu. Čovjek pobjeđuje svoj nefs onda kada je spreman odreći se nečega što želi on, radi nečega što je važnije od njega.

Draga braćo, muslimanima je zabranjeno razjedinjavanje. Uzvišeni Allah je rekao: „I svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte!“ (Ali Imran, 103) Kada je u pitanju jedinstvo Bošnjaka, dovoljno je pogledati naše društvo u vrijeme predizbornih kampanja. Danas umjesto da slušamo ko će ponuditi bolji program, ko ima bolju ideju i ko može učiniti više za naš narod, mi često slušamo ko je gori, ko je lopov, ko je izdajnik, ko je nesposoban. Kao da je cilj poraz drugog, a ne bolje društvo.

Braćo, kada god bi se našao pred velikom krizom, kada bi bilo najteže, naš narod je znao stati u jedan saf. Kada je bilo potrebno, Bošnjaci su znali biti kao jedan, okupljeni oko jednog cilja. I upravo tada, kada su mnogi mislili da smo otpisani, kada su nam davali rokove i predviđali naš kraj, mi smo pokazivali da nas ne mogu tako lahko poraziti.

Ali čini mi se, braćo, da imamo jednu slabost: često tek u krizi shvatimo koliko jedni drugima trebamo. Kada opasnost prođe, kada dođe sigurnost i blagostanje, umjesto da tada još više gradimo zajedništvo, mi se ponovo počnemo udaljavati jedni od drugih. Kao da čekamo da ponovo dođe nevolja pa da se sjetimo koliko smo jaki kada smo zajedno. Zar zaista moramo svaki put čekati da bude pet do dvanaest da bismo shvatili da smo jedni drugima potrebni?

I nemojmo misliti, braćo, da je ovo pitanje samo institucija. Jedinstvo počinje od svakoga od nas. Počinje u našoj kući, među supružnicima i djecom, počinje među braćom, komšijama i u našem džematu. Počinje onda kada budemo spremni priznati svoju grešku, kada budemo spremni oprostiti onome ko je pogriješio prema nama i kada budemo spremni pomiriti dvojicu zavađenih. Ako želimo više jedinstva među muslimanima, moramo ga prvo graditi među sobom. Jer jedinstvo velikih zajednica počinje malim koracima svakoga od nas.

Braćo, prirodno je da imamo drugačije mišljenje. Prirodno je da neke stvari drugačije vidimo. Možemo se ne slagati oko nekih pitanja, ali moramo poštovati tuđe mišljenje. Možemo pogriješiti, ali moramo pobijediti svoj nefs i priznati grešku. Možemo imati svoje interese, ali naš interes ne smije biti na štetu zajednice. Jedinstvo ne znači da ćemo se u svemu slagati, nego da se radi naših razlika nećemo sukobljavati. Onoga trenutka kada stavimo zajedničko dobro iznad svoga ega, svoga interesa i svoga 'ja', napravili smo korak prema uspjehu.

Molimo Allaha Uzvišenog da ujedini naša srca i da nas sačuva podjela. Da sačuva naše porodice, naše džemate, našu Zajednicu i naš narod. I učini nas od onih s kojima je On zadovoljan. Amin.