Uspio je onaj ko je očisti

Prošle sedmice govorili smo o tome kako svaki čovjek vodi svoju posebnu borbu sa nefsom. Govorili smo da trebamo zastati i iskreno pogledati u sebe: koje su naše slabosti, kojim nas grijesima naš nefs najviše poziva i gdje se vodi naša najveća unutrašnja borba. Hutbu smo završili riječima Uzvišenog Allaha: “Uspio je onaj ko svoj nefs očisti, a izgubio je onaj ko ga zapostavi.” (Eš-Šems, 9-10) Ali, braćo, nakon što čovjek prepozna stanje svoga nefsa, postavlja se novo pitanje: Kako ga očistiti? Kako ga odgajati?

Odgoj nefsa ima dva aspekta: Čovjek se prvo nastoji osloboditi bolesti srca i ružnih osobina, a zatim to mjesto ispunjava lijepim osobinama i dobrim djelima.

Draga braćo, zamislimo da je srce svakoga od nas poput jedne bašte.

Kod nekoga je ta bašta lijepa, uređena i puna cvijeća. U njoj ima iskrenosti, pravednosti, sabura, milosti, skromnosti i spremnosti da se učini dobro. To je bašta čovjeka koji se trudi da odgaja svoj nefs.

S druge strane, postoje ljudi čija je bašta zapuštena. U njoj nema mnogo cvijeća, nego je prekrivena korovom. Taj korov predstavljaju zavist, mržnja, oholost, zloba, nepravda i želja da drugome bude loše.

A većina nas je, braćo, negdje između. U našoj bašti ima i cvijeća i korova. Imamo lijepe osobine, ali imamo i svoje slabosti. Nekada smo iskreni, a nekada nas savlada želja za pohvalom. Nekada oprostimo, a nekada teško prelazimo preko tuđih grešaka. Nekada se radujemo tuđem uspjehu, a nekada u nama progovori zavist.

Ali problem je u tome što korov ne treba mnogo da bi počeo rasti. Ako ga čovjek ne čupa, on će se širiti. I što ga duže ostavimo, bit će ga sve više, a cvijeću će biti sve manje mjesta.

Zato, braćo, naš nefs zahtijeva stalnu brigu. Nije dovoljno jednom pobijediti svoju oholost, svoju zavist ili svoju srdžbu. Čovjek se protiv svojih slabosti mora boriti sve dok ne preseli s ovoga svijeta.

A koji su to, braćo, praktični koraci u odgoju našeg nefsa?

Postoji mnogo načina na koje čovjek može odgajati svoj nefs, ali ćemo danas spomenuti samo nekoliko najvažnijih.

Prvi korak jeste da čovjek upozna svoju baštu i da iskreno pogleda stanje svoga nefsa. Da svakodnevno čini samoobračun. Kada prepozna svoju slabost, ne treba je opravdavati niti se s njom pomiriti. Treba se iskreno pokajati Allahu Uzvišenom, zatražiti Njegov oprost i zamoliti Ga da mu pomogne da tu slabost savlada. U toj borbi čovjeku je potrebna stalna veza s Allahom – kroz namaz, zikr, učenje Kur’ana i dovu.

Nakon toga dolazi ono što možemo nazvati svakodnevnom borbom sa samim sobom. Kada nefs čovjeka pozove na nešto loše, čovjek treba svjesno izabrati ono što je dobro. Ako se, naprimjer, u čovjeku pojavi zavist zato što njegov brat ima veću kuću, bolji automobil ili više imetka, neka se ne prepusti toj zavisti. Neka odmah prouči dovu: „Allahu moj, sačuvaj moga brata od svakog zla i podari mu još više dobra i bereketa.“ Neka se prvo obrati Allahu dovom, a zatim neka učini nešto što će tu zavist pretvoriti u dobro – neka čestita bratu, obraduje se njegovom uspjehu ili mu učini nešto korisno. Na ovakav način vadimo korov iz naše bašte.

Zatim na red dolazi odgajanje i njegovanje dobrih osobina. Neke lijepe osobine čovjek razvije prirodno i bez velikog truda, ali za mnoge od njih potrebno je svjesno ulagati trud i navikavati se na dobro. Ako čovjek želi biti zahvalan, treba razvijati naviku da se svakoga dana podsjeća na Allahove blagodati koje uživa i da Mu na njima zahvaljuje. Ako želi biti skroman, treba se čuvati pretjeranog isticanja sebe, svojih uspjeha i onoga što posjeduje. Tako je i sa ostalim lijepim osobinama. Svaka lijepa osobina koju razvijemo je ustvari cvijet više u našoj bašti.

Čovjek treba stalno moliti Allaha Uzvišenog da očisti njegov nefs i pomogne mu da savlada svoje slabosti. A važno je uvijek naglasiti da vjernik čini ono što je do njega, a zatim se oslanja na Allaha. Zato, braćo, nemojmo samo govoriti: „Allahu moj, popravi me.“ Nego nakon te dove napravimo i jedan korak prema popravljanju sebe.

Kao što baštovan svakoga dana obilazi svoju baštu, zalijeva cvijeće i čupa korov, tako i vjernik treba svakoga dana pogledati u svoje srce i zapitati se: Šta danas u meni raste? Koje sam osobine njegovao, a koje sam zanemario?

Molimo Uzvišenog Allaha da nam se smiluje, da nam pomogne na putu odgoja našeg nefsa i da nas učini od onih s kojima je On zadovoljan. Amin.