Sura El-‘Adijāt – čovjek između blagodati i nezahvalnosti

Draga braćo, sura El-‘Adijāt jedna je od najkraćih sura u Kur’anu, ali je njena poruka izuzetno duboka i snažna. U samo jedanaest ajeta Allah, džellešanuhu, vodi nas kroz tri velike cjeline: od prizora snažnog pokreta i potpune odanosti, preko čovjekove unutrašnjosti i njegovog odnosa prema Gospodaru, pa sve do Sudnjega dana, kada će biti otkriveno sve ono što je bilo skriveno u prsima i srcima ljudi.

Sura počinje zakletvom: „Tako mi onih koji dahću dok jure.“ Kada Allah započne suru zakletvom, time nam želi skrenuti pažnju na važnost onoga što slijedi. Mi se, kao vjernici, smijemo zaklinjati samo Allahom, dok Allah, kao Gospodar svega, može zaklinjati čime želi od Svojih stvorenja. Ovdje se zaklinje konjima koji jure u borbi, i već na samom početku možemo postaviti pitanje: zašto baš konji?

Odgovor je veoma zanimljiv. Konji su Arapima, posebno Kurejšijama kojima je Kur’an objavljen, bili ono što su danas tenkovi, avioni ili dronovi. Bili su simbol snage, časti, bogatstva i opstanka. Voljeli su ih toliko da su im posvećivali poeziju, govorili o njima s ponosom i često ih hranili vlastitim rukama, a ne preko svojih robova. Kao što danas ljudi na gotovo svakom sijelu pričaju o svom autu, motoru, kući ili vikendici, tako su tada Arapi pričali o svojim konjima. Allah koristi upravo ono što je njima bilo najbliže i najvrijednije kako bi privukao njihovu pažnju. Kur’an često odgaja čovjeka na taj način: polazi od onoga što poznajemo, da bi nas doveo do onoga što zaboravljamo.

Allah zatim opisuje konja koji nije obična životinja. To je konj koji dahće od napora, iz čijih kopita sijevaju iskre, koji u zoru juri prema neprijatelju, podiže oblake prašine i probija se u samu sredinu bojnog polja. Pred nama je slika ogromne brzine, snage i odlučnosti. Posebno je zanimljivo da je to životinja koja je spremna žrtvovati vlastiti život za svoga gospodara. Svaka životinja ima prirodni instinkt da bježi od opasnosti, ali konj kojeg Allah opisuje ide upravo prema opasnosti. Ide prema mjestu gdje može izgubiti život, ali ostaje odan svome gospodaru.

I upravo tada dolazi jedan od najsnažnijih prijelaza u cijelom Kur’anu. Nakon pet ajeta punih pokreta, jurnjave i odanosti, Allah odjednom kaže: „Zaista je čovjek svome Gospodaru veliki nezahvalnik.“ Kao da Allah kaže: pogledajte konja. On nema razum kao čovjek, nema Objavu, nema Kur’an, nema svijest o Ahiretu, pa ipak je spreman dati život za svoga gospodara. A čovjek, kojem je Allah dao razum, iman, zdravlje, porodicu, vrijeme, sposobnosti i nebrojene blagodati, često je nezahvalan Svome Gospodaru.

Koliko je samo blagodati koje svakodnevno uzimamo zdravo za gotovo. Oči kojima gledamo, uši kojima čujemo, srce koje kuca bez naše kontrole, zrak koji udišemo, voda koju pijemo, ljudi koje volimo i iman koji nosimo u srcu. Pa ipak, čovjek često razmišlja o onome što nema, što ne posjeduje a zaboravlja ono što ima. Pamti jednu nevolju, a zaboravlja deset blagodati. Pamti ko ga je uvrijedio, a zaboravlja ko mu je pomogao. Pamti ono što mu je uskraćeno, a ne vidi ono što mu je dato. To je značenje riječi kenūd – krajnje nezahvalan.

Allah zatim kaže: „I on je sam tome svjedok.“ Čovjek može sakriti mnogo toga od ljudi. Može pred ljudima izgledati pobožno, govoriti lijepe riječi i ostavljati dobar utisak, ali on sam zna šta je u njegovom srcu. Zna koliko zahvaljuje, a koliko se žali, koliko voli dunjaluk, koliko je vezan za imetak i koliko vremena provodi u onome što ga približava Allahu.

Nakon toga Allah kaže: „I zaista je silno privržen ljubavi prema imetku.“ Islam ne osuđuje imetak. Problem nije u tome da čovjek nešto posjeduje, nego kada ono što posjeduje počne posjedovati njega. Kada mu je teško dati sadaku, kada zbog novca prekine rodbinske odnose, kada se braća posvađaju oko nasljedstva ili kada komšije godinama ne razgovaraju zbog međe. Tada više nije čovjek gospodar imetka, nego postaje njegov rob.

Sufijski mufessiri ovdje idu još dublje i kažu da čovjek može biti nezahvalan zato što nije preko blagodati došao do Onoga koji Mu daje blagodati. Allah ti je dao imetak, ali pitanje nije samo koliko imaš, nego šta je taj imetak učinio tvome srcu. Allah ti je dao znanje, ali pitanje nije samo koliko znaš, nego da li te znanje učinilo poniznijim. Allah ti je dao ugled, ali pitanje nije koliko ljudi te poštuje, nego da li si zbog toga postao korisniji ljudima. Blagodat postaje istinska blagodat tek onda kada te približava Allahu i kada kroz tebe koristi drugim ljudima.

Na kraju sure Allah naš pogled usmjerava prema Ahiretu: „Pa zar on ne zna da će, kada bude izneseno ono što je u kaburovima i kada bude razotkriveno ono što je u grudima, zaista njihov Gospodar toga Dana o njima sve znati?“ Koliko je lijepa veza između riječi kubūr i sudūr – grobovi i prsa. Prvo će biti otvoreni grobovi, a zatim će biti otvorena srca. Neće biti razotkriveno samo ono što smo radili, nego i zašto smo to radili. Naše namjere, naša ljubav, naša mržnja, naša iskrenost, naša oholost, naša zavist i djela koja niko nije vidio. I dobra i loša.

Zato je najveća poruka ove sure da čovjek radi na svom srcu prije nego što dođe dan kada će sve biti potpuno otkriveno. Budimo zahvalni Allahu na blagodatima. Koristimo ono što nam je Allah dao na način kojim je On zadovoljan. Ako nam je dao znanje, budimo blagi prema neznalici; ako nam je dao imetak, pomažimo onome ko nema; ako nam je dao položaj ili ugled, koristimo ga da olakšamo ljudima, a ne da njima vladamo. Zahvalnost nije samo izgovoriti „Elhamdulillah“. Zahvalnost je da blagodat upotrijebimo na način kojim nas ona približava Onome koji nam ju je dao.

Konj iz ove sure bio bi spreman dati život za svoga gospodara, a mi, kojima je Allah dao sve, često Mu ne damo ni nekoliko minuta iskrenog namaza, nekoliko trenutaka zahvalnosti ili malo truda na Njegovom putu. Zato se zapitajmo: za čim danas jurimo, na šta trošimo svoju snagu i šta je cilj našega života? Da li nas naše blagodati približavaju Allahu ili nas od Njega udaljavaju? Jer najveća blagodat nije samo da nešto posjedujemo. Najveća blagodat je da nas ono što posjedujemo vodi Onome koji nam je sve dao. Neka nas Allah učini od zahvalnih robova, od onih čija su srca čista i Njega Uzvišenog svjesna.