Srebrenica - opomena

Na samom smo početku mjeseca jula. Ovaj mjesec kod nas, Bošnjaka, nosi posebnu težinu. Za nas Bošnjake to je mjesec u kojem se vraćamo svojoj biološkoj egzistenciji, svojoj historiji, svome sjećanju, svome preispitivanju i svojoj odgovornosti prema Uzvišenom Allahu, prema sebi i prema generacijama koje dolaze. Naša vjera nas uči da je sjećanje važan dio čovjekove svijesti:

„Ve zekkir, fe inne-z-zikrā tenfe’u-l-mu’minīn“ – „I opominji, jer opomena koristi vjernicima.“

Sljedeće sedmice obilježavamo 31. godišnjicu zločina genocida nad nevinim ljudima srednjeg Podrinja, koje su zločinci iscrpili do granica izdržljivosti, a potom ih, nemoćne, satjerali u majušni prostor Srebrenice. Također, 20. jula prisjetit ćemo se i godišnjice teških zločina s elementima genocida na području općine Prijedor i doline Sane.

Jedanaesti juli je za sve nas, a posebno za porodice koje će u mezare spustiti svoje najmilije, bolan trenutak i jasan pokazatelj da zlo nema mjeru. Deset tabuta, deset nevinih žrtava koje će tog dana naći smiraj među hiljadama nišana najvećeg zločina genocida, ostaju opomena do Sudnjega dana. Najstariji šehid je Ramo Dautović, koji je imao 56 godina, a najmlađi Senad Jusić, koji je imao samo 20 godina.

Genocid se nikada ne desi tek tako. Uvijek postoji splet okolnosti koje nastaju ili se stvaraju kako bi se izgradila klima u kojoj je genocid moguć. Nije mala stvar ubiti 8.372 nedužna Bošnjaka i Bošnjakinje, potom ih bagerima zatrpati na više lokacija, premještati njihove posmrtne ostatke u sekundarne masovne grobnice, godinama prešućivati njihove lokacije i uporno negirati genocid. Oni koji se ne mogu suočiti s vlastitim zlom lakše ga ignoriraju i obmanjuju sami sebe živeći u laži.

Oni koji su preživjeli genocid jesu čista voda sa izvora Srebrenice – svjedoci života, snage i nepokornosti. Danas možemo gledati i naše reprezentativce kako ponosno predstavljaju svoju domovinu na svjetskoj sceni, a među njima su i oni čije porodice nose teške priče progona i stradanja. Neki su morali napustiti svoje domove i svoja ognjišta. Njihove priče podsjećaju da iz boli i gubitka može izrasti snaga, dostojanstvo i uspjeh.

Mjesec juli kod nas, Bošnjaka, nosi brojne poruke. Prva poruka jeste da nikada ne smijemo zaboraviti vrijednost mira. Mir nije samo odsustvo rata. Mir je kada čovjek može živjeti bez straha, kada se poštuje komšija, kada se čuva tuđe pravo i kada se ne dopušta da mržnja upravlja srcima.

Druga poruka jeste važnost jedinstva i sloge. Naš narod je kroz historiju opstajao onda kada je bio zajedno, kada je čuvao vjeru, porodicu i zajednicu, a slabio onda kada su nas dijelile sitnice i interesi i kada smo zaboravljali ono što nas povezuje.

Sjetimo se rahmetli Izeta Nanića i njegovih riječi:

„Tražim od vas da se, kada se rasformira ova brigada, kada električar bude električar, a ne obavještajac, kada svi vi borci budete na svojim radnim mjestima, i dalje ovako družite, poštujete i uvažavate. Samo tako ćemo biti zajedno.“

I treće: sjećanje na Srebrenicu ne treba da nas odvede u očaj i malodušnost. Allah nas ne sklanja od patnji i iskušenja, nego nam daje snagu da ih savladamo kako bismo postali jači i otporniji. Ne poginjite glavu pred zlom i nasiljem, jer zločinci i zulumćari ne zaslužuju da im se klanjamo, da pred njima poginjemo glavu niti da prema njima osjećamo strah i strahopoštovanje.

Sjetimo se rahmetli Avde Palića i njegove veličine u najtežim trenucima. Govorio je svome narodu:

„Narode, ne bojte se! Svi ćete biti spašeni! Ja ću biti posljednji koji će izaći iz Žepe. Nijedno dijete neće ostati siroče prije moga.“

A kada je stao pred one koji su ga tražili, pokazao je svoju hrabrost i dostojanstvo riječima:

„Dobar dan. Ja sam taj Avdo kojeg tražite.“

Poštovana braćo!

Zapamtimo tužnu priču Džemile Delalić iz sela Dobrak kod Srebrenice:

„Sjedim ja među onim narodom u Potočarima, kad vidim mladu ženicu, stisla se, znoj joj teče, grč na licu. Priđem, pitam je šta joj je. Kaže: ‘Rađam.’ ‘De, sine’, velim ja njoj, ‘uhvati se jednom rukom za mene, a drugom za svoju svekrvu.’

Tako i bi. Oduprije se žena na nas, muško dijete zaplaka. Zgrabih ja dijete, hoću da mu svežem pupak, kad četnik preda me: ‘Spusti to dijete dolje!’ Ja ga spustih na dimije. Fino dijete, duge kosice, kao da je okupano. Četnik priđe, nogom stade djetetu na vrat, crijeva izletiše.“

Druga ispovijest jedne majke iz Srebrenice: imala je tada 22 godine i kćerku od dvije godine. Bile su u autobusu za deportaciju, a dijete je dugo plakalo, vjerovatno od gladi. Srpski vojnik dođe do nje; činio se ljubaznim. Pitao ju je zašto dijete plače, a ona mu odgovori da je vjerovatno gladno. Uzeo je dijete i rekao da će ga nahraniti. Bila je sretna jer je pomislila da među vojnicima ipak ima dobrih ljudi. Kada se vratio, dijete je bilo mirno, nije plakalo. Dao joj je zaklano dijete, puno krvi, i rekao: „Eto, sada više neće plakati.“

Neka je Allahovo prokletstvo na izvršioce ovih zločina, na sve one koji su na bilo koji način učestvovali u genocidu i na one koji su ga mogli spriječiti, a nisu.

Ne zaboravi, Bošnjače. Pamti i ne halali, Bošnjače – znali su šta rade.

Budimo od onih koji će čuvati svoju vjeru, porodicu, domovinu i međusobno poštovanje. Neka nas sjećanje vodi jačanju dobra. Neka nas uči da budemo ljudi koji će iza sebe ostaviti trag čestitosti. Svi naši šehidi zadužili su nas da ih se sjećamo, da čuvamo vrijednosti za koje su se borili i da njihova imena i njihova djela nikada ne prepustimo zaboravu.

Molimo Allaha, dž.š., da svim našim šehidima podari najljepše mjesto u Džennetu, da njihovim porodicama podari sabur i snagu, da naš narod sačuva od iskušenja podjela i mržnje, da nas osnaži i sačuva od neprijatelja, da nam podari mudrost da iz prošlosti uzmemo pouku, podari nam dobro na ovom i na onom svijetu, smiluje nam se, oprosti naše grijehe i sačuva nas džehennemske patnje. Amin.