Hutba o porukama Hidžre

و َ ٱللَّ َّ ُ غَفُور ٌ ر َّ ح ِ يمٌ إِنَّ ٱلَّذِينَ ءَامَنُوا۟ و َ ٱلَّذِينَ هَاجَر ُ وا۟ و َ جََٰ هَدُوا۟ فِى سَبِيلِ ٱللَّ َّ ِ أُو ۟ لَََٰٰٓئِكَ يَر ْ جُونَ ر َ حْمَتَ ٱللَّ َّ ِ ۚ

Oni koji vjeruju i koji se isele i bore na Allahovom putu, oni se mogu nadati Allahovoj milosti. – A Allah prašta i samilostan je. (El-Bekara, 218. ajet, Korkutov prijevod)1 Zaista, oni koji su uzvjerovali, i oni koji su napustili domenu zla²⁰³ i koji se trude na Božijem putu – oni su ti koji se mogu nadati Božijoj milosti; jer Bog mnogo prašta i daruje milost.

“Rekao je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Musliman je onaj od čijeg su jezika i ruku sigurni drugi muslimani, a muhadžir je onaj koji ostavi ono što je Allah zabranio.’”

Draga braćo i cijenjeni džemate, u ponedjeljak navečer, nakon akšam-namaza, zvanično smo ušli u novu, 1448. hidžretsku godinu. Svaka nova hidžretska godina podsjeti nas na žrtvovanje i odricanje prvih muslimana u borbi za uzvišene ideale i vrijednosti vjere u dragog Allaha, dž.š.. Allah dragi nas u Kur'anu uči da, ko pomogne Njegovu vjeru, On će pomoći njega. Upravo događaj Hidžre, jedan od

najvažnijih događaja u povijesti muslimanske zajednice, po svome značaju toliko velik da je hazreti Omer po njemu uveo računanje vremena, podsjeti nas na to: budi na hizmetu vjeri, Allah dragi će te čuvati i pomoći te, a On je dovoljan robu svome i On je najbolji pomagač. Hidžra nas uči vrijednostima istrajnosti, žrtve, vjere, nade i spremnosti na promjene zarad viših ciljeva. Hidžra nas, ustvari, uči porukama života. Ona je univerzalni put svakog muslimana i način njegovog svakodnevnog života.

Čemu nas to uči Hidžra danas?

Uzvišeni Allah u Kur'anu riječ hidžra i ono što je iz ove riječi izvedeno spominje na više od trideset mjesta. Jedan ajet u Kur'anu govori na jedan sveobuhvatan način o hidžri i njezinoj neraskidivoj povezanosti sa drugim vrijednostima. To je 218. ajet sure Bekare u kojemu dragi Allah kaže:

Oni koji vjeruju i koji se isele i bore na Allahovome Putu, oni se mogu nadati Allahovoj milosti. A Allah prašta i samilostan je.

Jedan komentator Kur'ana Časnog (Muhamed Asad) ovako prevodi ovaj ajet: Zaista, oni koji su uzvjerovali, i oni koji su napustili domenu zla i koji se trude na Božijem putu – oni su ti koji se mogu nadati Božijoj milosti: jer Bog mnogo prašta i daruje milost. On ovu sintagmu alladhina hajaru (doslovno: „oni koji su napustili svoje domovine“), koja prvenstveno označava mekkanske muslimane koji su napustili svoje domove u Mekki, prevodi šire i daje nam uvid u nova značenja. Naime, riječ hidžra, prema njemu, ima i duhovnu konotaciju – „napuštanje domene zla“ i okretanje prema dragom Bogu. Stoga, na osnovu njegovog komentara, shvatamo da hidžra nije samo iseljenje prvih muslimana i nisu samo oni muhadžiri. Muhadžir je svako onaj koji napušta sve što je griješno i „seli se Bogu dragom“. Upravo tome uči nas i naš hazreti Pejgamber, a.s., kada u jednom hadisu kaže: „Musliman je onaj od čijeg su jezika i ruku sigurni drugi muslimani, a muhadžir je onaj koji ostavi ono što je Allah zabranio.“

Dakle, draga braćo, svako od nas može i treba biti muhadžir, tako što će napuštati grijehe i ono što je ružno, u zamjenu za dobro i putovanje ka Allahovoj, dž.š., blizini. Hidžra od svega što je zabranjeno obaveza je svakoga muslimana. Razmislite, sa svakim učinjenim grijehom, mi se udaljavamo od Allaha, a sa svakim napuštanjem grijeha i činjenjem dobrih djela, mi se približavamo Allahu Uzvišenom, mi smo muhadžiri ka Allahu. I to je prva poruka koju ove godine ističemo na početku nove Hidžretske godine: Hidžra svakoga od nas je preseljenje iz stanja grijeha u stanje pokornosti dragom Allahu, iz stanja nemara u stanje bogobojaznosti, iz stanja slabosti u stanje snage i odlučnosti.

Draga moja braćo, svako od nas vodi u sebi bitku između dobra i zla, između duše koja nas poziva na pokornost dragom Allahu i duše koja nas vuče prema dnu, prema grijesima. Hidžra svakoga od nas jeste pobjeda nad grijesima i vlastitim slabostima. Zato, draga braćo, s novom hidžretskom godinom dolazi i prilika za novu hidžru u našim životima. Učinimo hidžru od grijeha, loših navika, beznađa, ljenosti i nemara prema vjeri. Okrenimo se prema iskrenosti, prema ibadetu dragom Allahu, prema činjenju dobra. Budimo muhadžiri od vlastitih grijeha,

kako nas je to hazreti Pejgamber, a.s., i naučio. A naučio nas je, u istom ovom hadisu, da je pravi musliman onaj od čijeg su jezika i ruku drugi muslimani sigurni.

Šta to znači, draga braćo? Znači da pravi musliman ne psuje druge, ne proklinje ih, ne ogovara i ne širi među njima bilo kakvu vrstu štete svojim jezikom, a dobro svi znate kakvu sve štetu može jezik proizvesti. Jedan komentator ovog hadisa veli nam da je Poslanik, a.s., ovdje spomenuo jezik prije ruke jer ruka može dohvatiti samo onoga ko je fizički blizu, dok jezikom možeš povrijediti čovjeka koji je na drugom kraju svijeta, pa čak i onoga ko je umro prije stotinu godina. I zaista, draga braćo, kad pogledate stanje u našemu društvu, u javnom mnijenju, na

našim društvenim mrežama, televizijama, novinskim člancima itd., vidjet ćete kako ljudi bez ikakva srama i stida blate čak i one koji su preselili i koji više nemaju mogućnosti da se „odbrane“ od takvih napada. Ima ljudi kojima ništa nije sveto, pa ni činjenica smrti. Da nas Bog dragi sačuva takve gruboće srca. Jezik nema granica ni u prostoru ni u vremenu, i zato je njegova opasnost daleko otrovnija za društvo. Zato, da bismo bili istinski muslimani, obuzdajmo svoj jezik, draga braćo, a to je ustinu jedna od najtežih stvari za čovjeka i nešto što mu teško pada, dok mu se s druge strane može činiti lahkim da ga pusti na volju. Dakle, musliman je onaj od čijeg je jezika okolina sigurna; on ih se prođe, spominje ih samo po dobru, ne psuje, ne ogovara, ne spletkari i ne zavađa ljude. On

je miroljubiv čovjek. Kada čuje nešto loše, on sačuva svoj jezik. On ne postupa onako kako rade neki ljudi – utječemo se Allahu od toga – koji, kada čuju nešto loše o svome bratu muslimanu, polete od radosti i požure da to prošire po čitavoj zemlji. Takav čovjek (u potpunom smislu) nije musliman. Da nas Bog dragi sačuva. A nakon jezika, spomenuta je ruka. To znači musliman druge ne napada udaranjem, ranjavanjem, bespravnim uzimanjem imetka ili slično. On je povukao svoju ruku i ne uzima ništa osim onoga što mu po Šerijatu pripada, niti ikoga napada. Pa kada čovjek u sebi objedini to dvoje – da su ljudi mirni i sigurni od njegove ruke i njegovog jezika – to je onda (pravi) musliman.

Druga poruka koju s Hidžrom učimo jeste to da nas naša vjera mora podstaknuti na djelovanje. Vratimo se na poredak iz predmetnog ajeta: iman-hidžra-džihad/ nada-milost- oprost. Dakle, prvo ide iman, odnosno vjerovanje. To je ono vjerovanje u temeljne istine koje još u mektebu naučimo: vjerovanje u dragog Boga, Njegove meleke, Knjige, poslanike, Dan Sudnji i Njegovo određenje. No, nije dovoljno reći vjerujem. Treba to i djelima potvrditi i na tome ustrajati. Treba se to vjerovanje i u čovjekovom djelovanju pokazati. Zato, iz ovog ajeta,

u kojemu dragi Bog povezuje džihad sa vjerovanjem i hidžrom, vidimo da vjerovanje ne poznaje malodušnost i pasivnost, već borbu, ljudsku aktivnost, planiranje. Važno je ovdje kazati kako ustvari, kako to čuveni rahmetli Mevdudi ističe, riječ džihad znači uložiti svoj krajni napor za postizanje nekog cilja. Mudžahid je onaj koji stalno teži ostvarenju svog ideala, planira ga, širi ga svojim jezikom i perom i bori se za njega svim svojim srcem i tijelom. Ukratko, on ulaže sve svoje napore i resurse za njegovo postizanje i bori se protiv svih sila koje mu se suporotstavljaju.

Pogledajte u primjer hidžre, draga braćo: poslanik Muhammed, a.s., osmišljava je do u najsitnije detalje. Ide na put sa svojim najboljim drugom hazreti Ebu Bekrom, r.a., i uzima vodiča za to, ostavlja hazreti Aliju, r.a., u postelji kao varku, angažira Esmu da im donosi hranu u pećini, pastira Amira da zatire njihov trag i zavara mušrike... Sve nas ovo uči: nema uspjeha i ne možemo očekivati Allahovu pomoć bez naše borbe, našeg zalaganja i truda. Hidžra nas, ustvari, uči savršenom balansu između tevekkula i ljudskog truda: iako je Poslanik, a.s., imao apsolutno povjerenje u Božiju zaštitu, on je uložio maksimalan ljudski napor i oprez. Dakle, druga poruka je jasna: uspjeh se postiže potpunim pouzdanjem u dragog Boga, ali tek nakon što sami poduzmemo sve razumne i praktične korake. Radi i pripremaj se tako pedantno kao da sve zavisi od tvog ruda, a moli se i oslanjaj na dragog Allaha kao da tvoj trud ne znači ništa. To je formula kojoj nas Hidžra uči. I na kraju, draga braćo, nakon imana, hidžre i džihada slijedi nada (redža) u Allahovu milost. Redža je, ustvari, utemeljena, stvarna nada, ona koja ima pokriće. Tako, nakon što steknemo i očuvamo ispravno vjerovanje kojeg popratimo izbjegavanjem svega što je zabranjeno te se istinski borimo protiv svojih strasti i svih negativnosti, onda smo zaslužili da se nadamo (redža')

Allahovoj pomoći i milosti (rahmet). Time, imamo formulu uspjeha i na ovom, i na

Budućem svijetu. Kako to lijepo primjećuje rahmetli Sejjid Kutb, niko sa istinskom vjerom ne može nikada očajavati u pogledu Božjije milosti. Sve dok se vjernik uzda u Božiju blagodat, nikada neće biti razočaran. Ti rani muslimani iz Mekke, koji su se odrekli svega zarad vjere, živjeli su u skladu sa svojim vjerovanjem, ulagali ogroman trud i primili odgovarajuće nagrade. Oni su zasluženo dobili Allahov oprost i milost, pokazujući put onima koji će doći poslije njih. Da nas Allah dragi pomogne da budemo muhadžiri tako što ćemo napuštati sve što je loše, mudžahidi tako što ćemo se boriti protiv vlastitih slabosti, i istinski muslimani od čijih su jezika i ruku sigurni oni oko njih. Molimo Ga da zaslužimo Njegov oprost i Njegovu milost.