Srednja Azija – zaboravljeno srce islamske civilizacije i pitanje našeg civilizacijskog preporoda

Ovih dana boravim u Turskoj, gdje učestvujem na ljetnoj školi „Ma verau nehr“ posvećenoj islamskoj misli, koja se održava pri Institutu za islamsku misao u Ankari.

Tokom dvadesetodnevnog programa imamo priliku učiti i razgovarati zajedno sa studentima i istraživačima iz različitih krajeva: Uzbekistana, Kazahstana, Tataristana, Bugarske, Sjeverne Makedonije, Kosova, Albanije i Azerbejdžana.

Posebnu vrijednost ovom programu daju predavanja i razgovori sa uglednim profesorima koji s nama dijele svoja znanja, iskustva i promišljanja o historiji islamske civilizacije, savremenim izazovima i budućnosti islamske misli.

U narednim danima ću putem svog profila podijeliti neka od zanimljivih razmišljanja i poruka koje smo imali priliku čuti tokom ove škole, u nadi da će biti korisna i inspirativna i drugima.

Srednja Azija – zaboravljeno srce islamske civilizacije i pitanje našeg civilizacijskog preporoda

“Mi u Turskoj kažemo “Orta Asya” Srednja Azija, ali Uzbeki kažu “Merkezî Asya” Centralna Azija, što je zapravo ispravniji izraz. Izraz “srednja” pomalo nosi orijentalističke konotacije, kao nešto kroz šta se prolazi. Međutim, ako je nešto “centar”, onda svi dolaze tamo.

Kada govorimo o historiji islamske civilizacije, često naš pogled ostaje ograničen na određena poznata središta poput Mekke, Medine, Damaska, Bagdada ili Kaira. Međutim, jedan od najvažnijih prostora koji je oblikovao islamsku nauku, misao i kulturu jeste maveraunnehr – Srednja Azija.

To je prostor iz kojeg su potekli neki od najvećih umova islamske historije. Ovdje su nastali veliki hadiski autoriteti poput imama Buharije, Tirmizija i Darimija; ovdje su se razvijali hanefijski pravnici i maturidijska teološka škola; ovdje su djelovali velikani poput Muhammeda el-Havarizmija, utemeljitelja algebre i jednog od pionira islamske geografije i astronomije, do danas nijedna njegova tvrdnja ni teorija, ni u prirodnim, ni u društvenim naukama, nije opovrgnuta. Kakvu je to metodologiju koristio da su njegove ideje i naučne teorije ostale tačne od tada pa sve do danas? Upravo zato je izuzetno vrijedan, kao i filozofi poput Farabija i Ibn Sine.

Prve medrese također su se pojavile upravo na ovim prostorima. Sistem medrese razvijen je i institucionaliziran u području Buhare. Međutim, ovdje treba naglasiti jednu važnu stvar: i prije nego što je medreski sistem formalno nastao, islamski svijet je već iznjedrio sve ove velike učenjake i filozofe koje smo spomenuli. To je nešto o čemu vrijedi razmisliti; kako je bez formaliziranog sistema obrazovanja bilo moguće odgojiti takve veličine? To je izuzetno važno pitanje.

Ovaj prostor nije bio samo mjesto velikih pojedinaca, nego i mjesto snažne civilizacijske infrastrukture: razvijenih gradova, trgovačkih puteva, obrazovnih ustanova, vakufa i kulturnih centara. Buhara, Semerkand, Tirmiz, Harezm i drugi gradovi bili su mjesta u kojima su se susretali različiti narodi, ideje i znanja.

Posebno je važno razumjeti da Srednja Azija nije bila samo nomadski prostor, kako se često pojednostavljeno predstavlja. Naprotiv, to je bila jedna od najurbanijih i najorganiziranijih regija svoga vremena. Zahvaljujući razvijenim gradovima, sistemima navodnjavanja, trgovini i intelektualnim mrežama, nastao je ambijent u kojem su mogli izrasti veliki učenjaci i naučni pokreti.

Međutim, najveće pitanje nije samo: šta je Srednja Azija bila u prošlosti?

Mnogo važnije pitanje jeste: može li se takav civilizacijski duh ponovo obnoviti?

Historija pokazuje da nijedna civilizacija ne nastaje slučajno. Veliki periodi procvata dolaze onda kada se spoje nekoliko elemenata: znanje, moral, institucije, ekonomska snaga i sposobnost da se odgovori na izazove vremena.

Zato današnji izazov nije samo očuvati tradiciju, nego je razumjeti i pretvoriti u živu snagu koja može ponuditi odgovore savremenom svijetu.

Historija se, istina, ponavlja, ali nikada identično. Svako vrijeme ima svoje posebne okolnosti i elemente. Uslovi se toliko promijene da nije moguće sve ponovo uspostaviti na isti način. Ali jednu stvar znamo: kroz historiju, veliki civilizacijski iskoraci pojavljuju se u određenim geografskim područjima. Ako je neka zajednica u jednom periodu uspjela ostvariti veliki uspjeh, gotovo uvijek postoji kontinuitet koji to naslijeđe nastavlja.

Jedan od problema savremenih muslimanskih društava jeste zatvaranje u uske identitete i podjele koje sprečavaju širu saradnju i razmjenu ideja. Velike civilizacije nisu nastajale izolacijom, nego susretom različitih kultura, jezika i znanja. El-Havarizmi nije napredovao tako što je odbacio prethodna znanja, nego tako što je spojio različite naučne tradicije i stvorio nešto novo.

Isto pitanje stoji pred nama danas:

Kako spojiti bogato naslijeđe sa potrebama savremenog svijeta?

Odgovor nije u slijepom oponašanju prošlosti, ali ni u potpunom prekidu s vlastitim korijenima. Potrebna je ozbiljna intelektualna obnova – generacija koja poznaje svoju tradiciju, ali razumije nauku, tehnologiju, ekonomiju i izazove savremenog doba.

Civilizacije ne propadaju samo kada izgube teritorije, nego kada izgube sposobnost stvaranja. A obnavljaju se onda kada ponovo pronađu snagu da proizvode znanje, ideje i institucije.

Srednja Azija nas podsjeća na jednu veliku lekciju: najveći civilizacijski usponi nisu rezultat samo bogatstva ili moći, nego prije svega kulture znanja, širine pogleda i ljudi koji su spremni povezati naslijeđe i budućnost.

Možda najvažnije pitanje našeg vremena nije samo: šta smo nekada bili?

Nego: jesmo li spremni ponovo postati ono što možemo biti?”

Prof. dr. Ferhat Gökçe sa Univerziteta Yıldırım Bayezit u Ankari