Zašto islamski svijet gubi u igri velikih zalogaja?

OD MIKRO-NACIONALIZMA DO IMPERIJALNE VIZIJE: Zašto islamski svijet gubi u igri velikih zalogaja?

Da li danas postoji politička geografija u kojoj bismo prostor Maveraunnehira, mogli posmatrati kao jedinstvenu cjelinu? Ta historijska geografija danas je rascjepkana između Turkmenistana, Uzbekistana, Kazahstana, Kirgistana, Tadžikistana, pa čak i dijelova Afganistana. No, geopolitička rascjepkanost nije jedini problem; imperijalizam je ovom prostoru nametnuo pogubne mikro-nacionalističke identitete.

Kroz historiju, narodi koji nisu uspjeli prevazići plemenske (aširetske) ili rodovske (bojlar) strukture i podići se na viši nivo, nisu mogli izgraditi stabilne države. Turci su to u prošlosti rješavali sistemom kurultaja, prelazeći iznad rodovskih okvira. Arapski narodi su iz plemenskog društva iskoračili tek s pojavom islama, koji ih je uzdigao iznad plemena i stvorio nad-identitet – identitet ummeta. Tek tada su, ujedinjeni pod tim višim idealom, izgradili carstvo koje se protezalo od Španije do Kineskog zida.

Moderna verzija plemenstva su današnje rascjepkane nacionalne države. Kada stavite kartu svijeta pred sebe, jasno je: male i podijeljene države postaju tek „mali zalogaji“ koje velike sile lako gutaju. Pogledajte sjever – Rusija se proteže od Istočne Evrope do Istočnog kineskog mora kao jedna cjelina. Kina u sebi drži preko pedeset etničkih grupa pod jednim krovom. Sjedinjene Američke Države okupljaju preko pedeset saveznih država. Čak su i Evropljani, nakon vjekovnih krvavih sukoba, shvatili da male države ne mogu opstati na globalnoj sceni. Prvo su kroz kontrolu strateških resursa formirali Zajednicu za ugalj i čelik, a danas su izrasli u Evropsku uniju.

Historijski usud rascjepkanosti i kriza autoriteta

S druge strane, stanje islamskog svijeta danas je dramatično. Kao historičar mogu slobodno reći: u historiji nije bilo perioda u kojem je islamski svijet bio ovoliko podijeljen. Čak i nakon mongolske invazije i slabljenja Abasidskog hilafeta, kada je nastupio period Tavaif-i Müluk (mnoštva sitnih država), postojala je makar formalna svijest o duhovnom i političkom centru.

Danas, da bi država bila priznata, potreban joj je pečat Ujedinjenih nacija. Nekada je taj legitimitet u muslimanskom svijetu davao hilafet. Poznat je historijski primjer kada je Mahmud od Gazne tražio od abasidskog halife titulu sultana i priznanje države. Kada je halifa to odbio smatrajući ga tiraninom, Mahmud mu je zaprijetio da će doći sa slonovima iz Indije i pregaziti Bagdad. Halifa mu je poslao diplomatski i oštar odgovor – samo tri kur'anska slova na papiru: Elif, Lam, Mim. Bila je to direktna aluzija na suru El-Fil („Zar nisi vidio šta je Gospodar tvoj učinio sa vlasnicima slonova...“). Ovaj primjer zorno pokazuje kako je nekada funkcionisao poredak i autoritet koji je, sve do mongolskog uništenja Bagdada, upravljao jedinstvom muslimanskog svijeta.

Lekcija iz Gaze i zamka Vestfalskog modela

Kada su u septembru i oktobru 2023. godine izbili tragični događaji u Gazi, boravio sam u Kazahstanu i pratio tamošnje analize. Čak i ruski geopolitičari, poput Aleksandra Dugina, primjećuju očigledno: osnovni problem muslimanskog svijeta danas jeste nedostatak imperijalne forme – odnosno jedinstvene, nadnacionalne strukture koja bi mogla zaštititi svoje interese. U modernom svjetskom poretku, ta nemoć postaje sve opasnija. Islamski svijet, uključujući i tursku republiku, potonuo je u mikro-nacionalizme, nalik domorodačkim plemenima Amerike uoči dolaska španskih osvajača, posvađani i podijeljeni, čekaju sudbinu lahkog plijena.

Zato se hitno moramo osloboditi mikro-nacionalizma i prevazići rigidnu ideju nacionalne države. Nakon Vestfalskog mira, Evropa je razvila model nacionalnih država u skladu sa svojim specifičnim historijskim kontekstom. Međutim, taj uvozni model ne odgovara našoj tradiciji, našoj imperijalnoj kulturi, našoj raznolikosti i našem poimanju civilizacije. Geografija u kojoj živimo, od Balkana pa sve do Kine, jeste centralna, kosmopolitska geografija svijeta koja zahtijeva šire vidike.

Vizija Alije Izetbegovića: Više od bošnjačke kasabe

Da je model klasične, etnički čiste nacionalne države pogubniji za našu tradiciju i opstanak, u modernom dobu najbolje je shvatio jedan čovjek; Alija Izetbegović.

Kada su se u vihoru rata i pritisaka donosile ključne odluke o sudbini Bosne i Hercegovine, Aliji Izetbegoviću je praktično nuđeno da formira državu koja bi bila isključivo bošnjačka nacionalna teritorija. On je to odlučno odbio, izgovorivši historijske riječi: „Ne želim državu koja će biti samo jedna bošnjačka kasaba.“

Umjesto uske, mikro-nacionalne ljušture, Izetbegović je osmislio i branio državu u kojoj različiti narodi mogu živjeti zajedno, čuvajući svoj identitet, ali unutar šireg, civilizacijskog i kosmopolitskog okvira. To nije bio samo politički kompromis; to je bio direktan izraz naše vjekovne tradicije koja nadilazi plemensku svijest i teži univerzalnim vrijednostima suživota. Ako islamski svijet danas želi opstati u eri globalnih imperija, morat će ponovo iščitavati lekcije iz vlastite historije, ali i viziju Alije Izetbegovića, koji je prepoznao da se u rascjepkanosti krije propast, a u širini i zajedništvu opstanak.

Prof. dr. Mustafa Demirci