Ahlak razilaženja: kako živjeti s različitim mišljenjima

U vremenu u kojem se vjera često svodi na gotove odgovore i naslijeđena mišljenja, posebno osvježavajuće djeluju ideje našeg profesora koji nas vraća na jednu zaboravljenu dimenziju islamske misli – odgovornost razmišljanja.

Jedna od njegovih ključnih poruka jeste da vjera i mezheb nisu isto. Vjera je božanska, potpuna i savršena, dok su mezhebi ljudska razumijevanja nastala kao odgovor na konkretne životne probleme. Upravo zato, kako profesor ističe, u prvim generacijama oni koji su imali vlastita rješenja nazivali su se sahibul mezheb, ljudi sa stavom, sa mišljenjem. Danas, paradoksalno, često svjedočimo suprotnom: ljudi bez vlastitog mišljenja najglasnije govore u ime mezheba.

Posebno snažan utisak ostavlja njegov primjer: šta učiniti kada se nađemo pred konkretnom opasnošću, recimo, čovjek s oružjem ulazi u prostor? Profesor ne daje jedan odgovor, nego nas podstiče da razmišljamo: neko će pokušati uvjeravanjem, neko silom, neko će pozvati institucije, neko će se povući, a neko će posegnuti za iskustvom iz prošlosti. Život nije jednobojan, pa ni rješenja nisu jednolična.

Upravo tu dolazimo do jedne od najljepših misli:

raznolikost nije prijetnja, nego bogatstvo.

Kao što bašča nije lijepa ako u njoj raste samo jedno drvo, tako ni islamska misao ne bi bila živa bez različitih pristupa, škola i perspektiva.

Profesor nas podsjeća i na metod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji nije uvijek čekao objavu, nego je koristio razum, savjet ashaba i iskustvo. Time nas uči da je razum dar koji se koristi, a ne potiskuje.

U vremenu podjela, njegova poruka o ahlaku razilaženja posebno odzvanja: slušati druge, birati ono što je najbolje, ne pretvarati razlike u sukob i ne nositi mržnju u srcu. Jer, kako kaže, problem nije u postojanju različitih mišljenja, problem nastaje kada svaka grupa pomisli da samo ona posjeduje istinu.

Također, vrijedno je spomenuti i mišljenje da je odgovornost individualna.

Nećemo pred Boga doći kao “mezheb”, nego kao pojedinci, sa svojim izborima, svojim razumijevanjem i svojim djelima. Neće biti kao rezervacija karata u kinu pa da cijeli mezheb ide zajedno. Svako će odgovarati sam za sebe.

Zapravo, god postoji čovjek, postoje i različita mišljenja i upravo u toj raznolikosti krije se ljepota ljudske prirode. Profesor nas podsjeća na jednu jednostavnu, ali duboku istinu: svaki čovjek je jedinstven, neponovljiv i oblikovan brojnim faktorima, od porodice i okruženja, do vlastitih sposobnosti i sklonosti. Zar ne vidimo to svakodnevno? Ni među najbližima, među braćom i sestrama, mišljenja nisu uvijek ista. U školi, u džamiji, u društvu, razlike su neizbježne.

Međutim, te razlike nisu slabost, nego prirodna posljedica ljudske psihologije i društvenog života. Čovjek je biće koje misli, preispituje, poredi i razvija ideje. Istovremeno, on je i društveno biće, kako je to još davno istakao Ibn Haldun: “čovjek ne može živjeti izvan zajednice.” Upravo ta pripadnost različitim društvenim strukturama oblikuje naše stavove i način razmišljanja.

Kada se to prenese na religijsko razumijevanje, stvari postaju još složenije. Profesor kroz primjere iz Kur’ana i hadisa pokazuje kako različita tumačenja nastaju već na temelju samih tekstova, između muhkem i mutešabih ajeta. Isto tako, različita razumijevanja hadisa, pitanja akaida ili historijskih događaja dovode do nastanka različitih mišljenja, pa i mezheba. To nije znak podjele, već dokaz živosti i dinamike mišljenja unutar jedne tradicije.

Posebno mi je ostala upečatljiva definicija mentaliteta kao „skrivenog sistema vrijednosti“ koji oblikuje naš pogled na svijet. Taj mentalitet nije statičan, on se razvija, mijenja i formira kroz zajedničko iskustvo ljudi. Kada se ljudi okupe oko sličnog pogleda na svijet, nastaje pokret, zajednica, pa i mezheb. Bez zajedničkog razumijevanja, nema ni zajedničkog puta.

Na kraju, profesor nas podsjeća na važnu stvar: u svakom čovjeku postoje različite sklonosti; racionalnost, tradicija, emocije, pa čak i sklonost ka konfliktu ili kompromisu. Koju ćemo od tih osobina razvijati, ona će dominirati našim djelovanjem.

Možda je upravo to najveća pouka, da razumijemo razlike, prihvatimo ih i kroz njih učimo. Jer različitost mišljenja nije prepreka, već prilika za dublje razumijevanje svijeta i ljudi oko nas.

Prof. dr. Sönmez Kutlu