Potraga za dubljim značenjem tesavvufa
Jedna od tema koja je posebno privukla moju pažnju tokom današnjeg predavanja profesora bila je misao velikog islamskog mislioca Muhjiddina Ibn Arebija i njegovo mjesto u razvoju tesavvufske tradicije.
Profesor je lijepo pojasnio da se s Ibn Arebijem tesavvuf više ne pojavljuje samo kao duhovni odgoj i praktični put pročišćenja duše, nego dostiže jedan novi nivo – nivo teorijske razrade, gdje se pitanja spoznaje, bića, čovjeka i Božijeg očitovanja (tedžellijata) povezuju u jedan širi filozofsko-duhovni sistem.
Govoreći o razvoju pojma marifeta (spoznaje), profesor je ukazao na to da je raniji period zuhda bio prvenstveno obilježen asketizmom, skromnim odnosom prema dunjaluku i borbom protiv vezivanja srca za prolazno. Međutim, s vremenom se razvija tesavvuf koji ne govori samo o odricanju od svijeta, nego i o spoznaji: spoznaji čovjeka, vlastite duše, djela, šejtanovih puteva i, na kraju, spoznaji Allaha (marifetullah).
Posebno je zanimljivo bilo slušati o njegovom pristupu tekstu. Ibn Arebi ne odbacuje vanjsko značenje (zahir), ali pokušava ukazati da tekstovi imaju i unutarnje slojeve značenja. Zato kod njega važnu ulogu imaju pojmovi poput te’vila, kešfa i išareta – nastojanja da se otkriju dublje poruke koje se kriju iza riječi.
Profesor je naglasio jednu važnu ravnotežu: duhovna tumačenja nisu problem sama po sebi, sve dok ne poništavaju osnovno značenje teksta i dok se ne tvrdi da je samo to značenje ispravno. Islamska tradicija je uvijek nastojala spojiti zahir i batin, formu i suštinu, propis i mudrost.
Zanimljivo je bilo i pitanje Ibn Arebijevog razumijevanja sunneta. Dok se sunnet često razumijeva kroz vanjsko slijeđenje Poslanika, a.s, Ibn Arebi naglašava i drugu dimenziju: unutarnje proživljavanje Poslanikovih stanja (ahvala i duhovnih stanja srca). Zbog toga razvija i ideju o hatmu-l-velaji – pečatu evlijaluka, analogno pojmu posljednjeg poslanika među vjerovjesnicima. Kroz primjer hadisa o visal-postu, profesor je pokazao kako Ibn Arebi ne gleda samo na vanjsku formu djela, nego i na stanje srca koje stoji iza tog djela. Za njega duhovno iskustvo nije zamjena za šerijat, nego pokušaj razumijevanja dublje stvarnosti koja stoji iza propisa.
Posebno je bilo vrijedno zapažanje profesora o načinu na koji je Ebu Hamid el-Gazali u svom djelu Ihja ‘ulumi’d-din pristupao razumijevanju hadisa. Kao primjer navodi hadis: „U kuću u kojoj se nalazi pas, meleki ne ulaze.“
Gazali pojašnjava da učenjaci fikha ovaj hadis razumijevaju kroz njegovu vanjsku dimenziju: govori se o prisustvu psa u kući, o različitim vrstama pasa, izuzecima poput lovačkih pasa i drugim pravnim pitanjima.
Međutim, Gazali ukazuje da tekst može nositi i jednu dodatnu, odgojnu i duhovnu pouku. On ne negira osnovno značenje hadisa, niti tvrdi da je Poslanik, a.s., nužno imao samo to značenje na umu, nego kroz dimenziju pouke i duhovnog promišljanja izvodi jednu važnu poruku: kao što meleki ne ulaze u kuću u kojoj se nalazi ono što ih udaljava, tako i u srce ispunjeno zavišću, mržnjom i duhovnim nečistoćama ne ulaze posebne blagodati i milost meleka.
Ovaj primjer lijepo pokazuje odnos između zahira i batina u islamskoj tradiciji: vanjsko značenje ostaje sačuvano, ali se iz njega može izvući i dublja pouka koja čovjeka vodi ka radu na vlastitom srcu. Upravo je to jedna od karakteristika irfansko-tesavvufskog pristupa, ne zaustaviti se samo na slovu teksta, nego kroz njega tražiti i poruku koja odgaja čovjeka.
Možda je najljepša poruka predavanja bila da originalnost velikih učenjaka ne znači nužno donošenje nečega potpuno novog, nego sposobnost da poznatom znanju podari novu dubinu, novi pogled i novu dimenziju. U vremenu kada se često razdvaja znanje od odgoja, razum od srca, propis od mudrosti, ovakva predavanja nas podsjećaju da je islamska učenost uvijek težila cjelovitosti čovjeka: da znanje ne ostane samo na jeziku i u knjigama, nego da postane stanje srca i način života.
Prof. dr. Ferhat Gökçe sa Univerziteta Yıldırım Bayezit u Ankari