Posebnosti vremena u kojem živimo

Promjene i transformacije postojale su u svim epohama. To nije ništa novo. Međutim, ključno pitanje koje se danas nameće jeste: da li se promjene koje mi danas doživljavamo mogu uopće uporediti s onima iz prošlih stoljeća?

To pitanje nije samo teorijsko, ono je suštinsko. Prva je ono što bismo mogli nazvati sukobom ili utrkom sa vremenom. Savremeni čovjek stalno se utrkuje s vremenom, ali ga nikada ne sustiže. Uprkos tehnološkom napretku koji bi trebao štedjeti vrijeme, osjećaj nedostatka vremena nikada nije bio izraženiji.

Drugi fenomen je eksplozija informacija.

Količina znanja i podataka danas raste do te mjere da pojedinac više nije u stanju da je obuhvati. Ono što je nekada bilo dostupno generacijama učenjaka, danas je dostupno jednim klikom, ali upravo ta dostupnost stvara novu vrstu opterećenja.

Treći aspekt jeste raspad konteksta.

Granice između bitnog i nebitnog postaju sve nejasnije. Velike teme se miješaju s trivijalnim sadržajima, a čovjek gubi sposobnost razlikovanja prioriteta. To nužno vodi ka konfuziji i na intelektualnom i na praktičnom planu. Jedan od načina da razumijemo ovu promjenu jeste kroz koncept udvostručavanja znanja. Nekada se govorilo da se ukupno ljudsko znanje udvostručavalo svakih sto godina. Drugim riječima, od najranijih vremena pa sve do početka modernog doba, rast znanja bio je relativno spor i postepen. Nakon sredine 20. stoljeća dolazi do naglog ubrzanja, period udvostručavanja skraćuje se na oko 25 godina. Već krajem 20. stoljeća, s razvojem digitalnih tehnologija, taj proces postaje još brži. Danas, u eri interneta i globalne povezanosti, iznose se čak i tvrdnje da se količina informacija povećava gotovo neprekidno, tačnije cjelokupno znanje čovječanstva, od Adema, a.s., do danas, udvostručuje se svakih 12 sati.

U takvom vremenu postavlja se važno pitanje: kako pravilno odrediti prioritete?

Jer trud sam po sebi nije dovoljan.

Možemo to pojasniti jednostavnim primjerom: ako čovjek izgubi ključ ispred zgrade, a zatim ga traži iza zgrade cijeli život, da li je on vrijedan ili je nerazuman?

Dakle, problem nije u nedostatku truda, nego u njegovom pogrešnom usmjerenju.

I upravo tu dolazimo do jedne važne pouke iz islamske intelektualne tradicije. Prvi učenjaci su imali izuzetnu sposobnost da prepoznaju potrebe svog vremena, i da na njih odgovore bez odlaganja.

Kada je postojala potreba za tumačenjem Kur’ana, razvijen je tefsir. Kada se pojavila ogromna količina predaja, razvijene su metode njihove sistematizacije.

Kada je bilo potrebno provjeriti vjerodostojnost prenosilaca, nastala je nauka o biografijama.

Drugim riječima: njihov uspjeh nije bio samo u znanju, nego u pravilnom određivanju prioriteta.

Nasuprot tome, jedan od problema savremenog muslimanskog svijeta jeste upravo gubitak tog osjećaja za prioritete.

Imamo trud, imamo energiju, imamo veliki broj učenjaka, ali često nedostaje jasno usmjerenje. Zato danas svjedočimo paradoksu: veliki broj radova, a mali broj istinskih doprinosa. I upravo zbog toga ključno pitanje našeg vremena glasi:

ne samo koliko radimo, nego šta radimo i zašto to radimo. To je razlika koja određuje uspjeh ili stagnaciju.

Prof. dr. Muhammed Akif Koç