Ulozi usûla u izgradnji islamske civilizacije

Na jučerašnjem predavanju prof. dr. Mehmet Görmez je govorio o putu Objave kroz historiju polazeći od kur'anskih parabola (mesel) i o utemeljiteljskoj ulozi usûla u izgradnji islamske civilizacije.

Svaka kur'anska parabola predstavlja zaseban svijet značenja. Zato Kur'an treba iznova čitati ne samo kroz njegove propise nego i kroz njegove parabole. Parabole, za razliku od poređenja i metafore, predstavljaju poseban božanski način kazivanja koji čovjeku približava istinu, podstiče ga na razmišljanje i razvija njegov estetski osjećaj.

Uzvišeni Allah kaže: „Allah spušta s neba kišu pa bujice teku koritima prema njihovoj veličini, a bujica nosi pjenu koja pliva na površini. Slična se pjena pojavljuje i kada ljudi u vatri tale rude radi izrade nakita ili drugih korisnih predmeta. Tako Allah navodi primjer istine i neistine: pjena nestaje, a ono što ljudima koristi ostaje na Zemlji. Tako Allah navodi primjere.“ (Er-Ra'd, 13:17). Također kaže: „Oni kojima je dat Tevrat, pa ga potom nisu nosili kako treba, slični su magarcu koji nosi knjige.“ (El-Džumu'a, 62:5), kao i: „Da smo ovaj Kur'an objavili kakvom brdu, vidio bi ga kako se iz straha pred Allahom ruši i raspada. Takve primjere navodimo ljudima da bi razmišljali.“ (El-Hašr, 59:21). Ovi ajeti pokazuju da su kur'anske parabole vrata koja vode ka promišljanju.

Da bi čovjek mogao razumjeti kur'anske parabole, potrebno je promišljanje (tefekkür), a da bi istinski promišljao, mora razumjeti kur'anske parabole. One nisu samo stilsko-retorički ukras, nego božanska metoda poučavanja koja čovjeka vodi ka ispravnom razumijevanju istine.

Fahruddin er-Razi, tumačeći primjer naveden u 17. ajetu sure Er-Ra'd, u kojem se kaže: „Allah spušta s neba kišu pa bujice teku koritima prema njihovoj veličini... Tako Allah navodi primjer istine i neistine... Tako Allah navodi primjere“, ističe da voda u ovom primjeru simbolizira Objavu i Kur'an, dok doline predstavljaju ljude i države. Prema ovom tumačenju, Objava je poput rijeke koja je potekla iz pećine Hira, a zatim je, kamo god je tekla, pročišćavala čovjeka i gradila znanje i civilizaciju. U Mâverâünnehiru, Andaluziji i Sjevernoj Africi ista je rijeka napajala različite civilizacijske prostore i davala im život. Upravo ponovno pokretanje te rijeke Objave predstavlja temeljni cilj osnivanja Instituta za islamsku misao.

Međutim, ta se rijeka kroz historiju suočila s dvije velike opasnosti. Prva je bila odvajanje njenih rukavaca od glavnog toka. Tokovi koji su sačuvali vezu s glavnom rijekom oblikovali su mezhebe, hranili različite geografske prostore i obogatili islamsku misao. Nasuprot tome, oni koji su izgubili vezu s izvornim izvorom vremenom su se pretvorili u sekte i frakcije.

Druga opasnost bilo je miješanje stranih elemenata s vodom Objave. Izmišljene predaje, iskrivljavanja koja su unosili ekstremisti, novotarije koje su vjeri dodavali sljedbenici zablude te pogrešna tumačenja neukih ljudi predstavljali su glavne uzroke narušavanja izvornosti Objave. Već krajem prvog hidžretskog stoljeća, oni koji nisu mogli izmijeniti kur'anski tekst pokušali su izmijeniti njegovo značenje, dok su među hadiske predaje počeli unositi izmišljene rivajete.

Uzvišeni Allah je riječima: „Mi smo, doista, objavili Opomenu i Mi ćemo je, zaista, sačuvati.“ (El-Hidžr, 15:9) obećao zaštitu Objave. Ta božanska zaštita kroz historiju ostvarivala se upravo posredstvom islamskih nauka (ulûm-i islâmijje).

Islamske nauke izgradile su islamsku civilizaciju na četiri temeljna stuba. Prvi je mevdžudijet – očuvanje izvornog postojanja vjere kroz Kur'an i Sunnet. Drugi je mešruijet – uspostavljanje legitimnosti i stabilnih temelja vjerskog života putem fikha i ahlaka. Treći je ma'kulijet – utemeljenje vjere davanjem odgovora na pitanja razuma kroz kelam i filozofiju. Četvrti je mevsukijet – osiguravanje vjerodostojnosti predaja putem hadiskih i drugih predajnih nauka. Zahvaljujući tome, rijeka Objave nastavila je teći uprkos svim opasnostima i ostala je izvor iz kojeg se gradila islamska civilizacija.

Ono što je u cijelom tom procesu bilo presudno jeste činjenica da je svaka nauka posjedovala vlastiti usûl, menhedž, mjerilo (mî'yâr), vagu (mîzân) i kriterij razlikovanja istine od neistine (furkân). Upravo zato usûlske discipline predstavljaju kičmu svih islamskih nauka. Prije svega usûl-i fikh, ali i ostale usûlske discipline, nisu samo metodologija ispravnog razumijevanja temeljnih tekstova Objave, nego i osnova za uspostavljanje ispravnog odnosa između Objave i života, Objave i razuma te tradicije i budućnosti.

Kako bi to pojasnio, prof. dr. Mehmet Görmez naveo je primjer fabrike tekstila. Zamislimo fabriku koja svakodnevno proizvodi hiljade metara tkanine, ali da se na svakom metru pojavljuje rupa. Jedno rješenje bilo bi zaposliti hiljade radnika koji bi svaku rupu zasebno zašivali. Drugo rješenje bilo bi popraviti mašinu koja uzrokuje nastanak tih rupa. Trajno rješenje svakako je ovo drugo. Isto tako, ni problem pogrešnih fetvi i neispravnih tumačenja danas se ne može riješiti samo uklanjanjem njihovih posljedica; potrebno je obnoviti usûl koji ih proizvodi.

Temelji vjere određeni su Objavom, ali se utemeljuju razumom. U tom smislu prenesena je misao imama Maturidija: „Ne umanjujte vrijednost razuma da biste uzvisili Objavu, niti umanjujte vrijednost Objave da biste uzvisili razum.“

الوَحْيُ عَقْلٌ مِنَ الخَارِجِ، وَالعَقْلُ وَحْيٌ مِنَ الدَّاخِلِ.

Objava je razum izvana, a razum je objava iznutra.

Racionalne nauke su poput hrane, a prenesene nauke poput lijeka. Ako se hrana koristi umjesto lijeka ili lijek umjesto hrane, narušava se ravnoteža. Upravo usûl uspostavlja i čuva tu ravnotežu.

Od osamnaestog stoljeća tok rijeke Objave počeo je slabiti, što je dovelo do pojave različitih pokušaja pronalaženja rješenja. Jedni su izlaz vidjeli isključivo u povratku pećini Hira, zagovarajući povratak Kur'anu i Sunnetu, dok su sve što je nastalo kroz historiju smatrali novotarijom. Drugi su pokušali analizirati vodu Objave u laboratorijima moderne misli, uzimajući modernitet kao osnovno mjerilo. Treći su, želeći sačuvati njenu čistoću, podigli branu pred rijekom, zanemarujući činjenicu da je tekuća voda čista, dok voda koja miruje s vremenom postaje ustajala.

Ono što je danas potrebno jeste ponovno pokrenuti rijeku Objave. Kao što su usûl i menhedž kroz historiju omogućavali njen nesmetan tok, tako i danas, kroz obnovu (tedždid), oživljavanje (ihja) i reformu (islah), treba preuzeti istu odgovornost. Cilj tog nastojanja, utemeljenog na znanju, mudrosti, duhovnoj spoznaji, usûlu i menhedžu, jeste ponovna izgradnja mevdžudijeta, mešruijeta, ma'kulijeta i mevsukijeta islamske civilizacije.

Emina Ćeman Kiremitci