Temelj islamske filozofije

Osvrt na predavanje profesora o filozofiji i hikmetu

Jedno od predavanja koje je na mene ostavilo poseban utisak tokom Ljetne škole Maveraunehr bilo je izlaganje profesora o mjestu filozofije i hikmeta u islamskoj civilizaciji. Ono što mi se posebno dopalo jeste činjenica da profesor nije predstavio islamsku filozofiju kao skup apstraktnih i teško razumljivih pojmova, nego kao živu intelektualnu tradiciju koja pokušava odgovoriti na najdublja pitanja čovjekovog postojanja.

Već na samom početku profesor je ukazao na važnost temelja svake civilizacije. Uporedivši civilizaciju sa građevinom, pokazao je da nijedna velika kultura ne može opstati bez čvrste osnove koja nosi sve ono što se na njoj gradi. Posebno mi je ostalo u sjećanju njegovo objašnjenje da islamska civilizacija svoj temelj nalazi u tevhidu. Taj princip nije predstavljen samo kao jedno od vjerskih učenja, nego kao polazište iz kojeg proizlazi način razumijevanja svijeta, čovjeka, znanja i postojanja.

Najveći dio predavanja bio je posvećen Ibn Sininom učenju o pojmu vādžib al-vudžūd – Nužno Postojećem. Profesor je na vrlo pristupačan način objasnio da se ovdje ne radi o tome da Allah Sebe naziva „nužno postojećim“, nego da ljudski razum, razmišljajući o uzrocima postojanja, dolazi do zaključka da mora postojati Biće koje nije nastalo iz nečega drugog. Posebno mi je bilo zanimljivo kako je kroz primjer beskonačnog lanca uzroka pokazao da razum ne može ostati na beskonačnom nizu zavisnih bića, nego nužno dolazi do Prvog Uzroka.

Također, profesor je naglasio razliku između ljudskog i Božijeg znanja. Čovjek može spoznati samo ono što već postoji, dok je kod Allaha odnos obrnut, Njegovo znanje nije posljedica postojanja stvari, nego njihov uzrok. To je objašnjenje u meni otvorilo jedan sasvim drugačiji pogled na način na koji islamski filozofi razumiju Božije stvaranje. Stvaranje nije odvojeno od Božijeg znanja niti od Njegove volje; sva Božija svojstva djeluju savršeno i nerazdvojivo.

Zanimljivo mi je bilo i profesorovo pojašnjenje pojmova poput sudūra (emanacije). Naglasio je da islamski filozofi pod tim nikako nisu mislili na materijalno odvajanje dijela od Boga, nego na način na koji iz Božijeg znanja, moći i volje proizlazi postojanje svega stvorenog. Primjer širenja znanja ili ljubavi među ljudima, pri čemu se onome koji daje ne umanjuje, pomogao mi je da lakše razumijem šta su filozofi željeli izraziti ovim pojmom, uz svijest da se Allah ni sa čim ne može uporediti.

Jedna od misli koja me posebno podstakla na razmišljanje bila je Ibn Sinina tvrdnja da nije najveće čudo to što je Allah stvorio svijet, nego to što ga u svakom trenutku održava u postojanju. Taj pogled na svijet kao na stvarnost koja neprekidno zavisi od Božijeg davanja postojanja daje sasvim novu dimenziju razumijevanju odnosa između Stvoritelja i stvorenja.

Na kraju sam iz ovog predavanja ponio utisak da islamska filozofija nije nastala kao suprotnost vjeri, nego kao pokušaj da se razumom dublje promisle istine objave. To je za mene vjerovatno i najvažnija poruka profesorovog izlaganja. Tevhid nije ostao samo teološka tvrdnja, nego je postao temelj na kojem su islamski mislioci gradili svoje razumijevanje čovjeka, svijeta i znanja.