Poniznost kao plod ibadeta

Svaki ibadet ima za cilj da odgaja čovjeka, da pročisti njegovo srce, popravi njegov karakter i učini ga boljim prema Allahu, dž.š., i prema ljudima. Stoga, vjernik svakoga dana preispituje sebe: „Jesam li zbog tih izvršenih ibadeta postao ponizniji? Jesam li postao iskreniji? Jesam li spremniji priznati svoju grešku? Jesam li spremniji priznati svoju mahanu? Jesam li blaži prema ljudima?“ Jer, prava vrijednost ibadeta ne ogleda se samo u njegovom formalnom izvršavanju, nego u tragu koji ostavlja na čovjekovom srcu. Ako nas ibadet približava Allahu Uzvišenom,

onda nas taj ibadet mora udaljavati od oholosti, samodopadljivosti i umišljenosti.

Kaže se da su tri velika grijeha izvor svakog drugog grijeha i nepokornosti, a to su: pohlepa, zavist i oholost. Pohlepa je izvela Adema i Havu iz dženneta, zavist je navela Ademova sina da ubije svoga brata, a oholost Iblisa prokletog da se ne pokori Allahu Uzvišenom, smatrajući da

je bolji od čovjeka.

Kibur, ili tekebbur, je nadmenost, odnosno, težnja čovjeka da sebe prikaže velikim, što je zapravo pokušaj prikrivanja niskosti ili nedostataka. Ljudi se mogu oholiti na različite načine, ohole se u pogledu imetka, u pogledu položaja, u pogledu odgovornosti, na svu žalost, ljudi se,

često ohole i na temelju vjere, odnosno, vjerske prakse, gdje neki smatraju da su bolji kod Allaha od drugih vjernika, spremni su da sude, da druge ljude smještaju u džennet ili džehennem. Allah Uzvišeni u Kur'anu Časnom kaže: „Ne okreći lice svoje od ljudi iz oholosti i ne hodi po Zemlji nadmeno, jer Allah ne voli nijednog umišljenog i hvalisavog.“ Poslanik, s.a.v.s., u pogledu oholosti kaže: „U džennet neće ući onaj u čijem srcu bude i koliko trun

oholosti.“

Čovjek koji ne priznaje svoju grešku ili mahanu, koji ne prihvata dobronamjeran savjet, koji misli da uvijek zna najbolje, koji očekuje pohvalu za svako svoje djelo, ulazi u opasnost toga, da njegovim srcem i dušom tumaraju duhovne bolesti: oholost, samodopadljivost i hvalisavost.

Braćo, poniznost nije da se pravimo malim pred ljudima, nego da nestanemo pred Istinom. Najopasniji čovjek nije onaj koji griješi, nego onaj koji više ne vidi da mu treba Allah, dž.š. Može čovjek klanjati pet dnevnih namaza, postiti, obaviti hadž, služiti drugima, sve su to velika

djela. Ali, svrha ibadeta nije u formalnom pokretanju tijela, nego odgoj srca. Ako nakon svih tih ibadeta srce ostane tvrdo, ako ne može prihvatiti istinu, ako ne može izgovoriti: „Pogriješio sam“, tada se čovjek treba zapitati, da li ibadeti ostavljaju traga na njemu i njegovom srcu.

Allah Uzvišeni kaže: „inne – s- salati tenha 'ani -l fahšai vel- munker“ „Zaista namaz odvraća od razvrata i svega što je ružno.“ Ako nas namaz ne uči skromnosti, blagosti i poniznosti, onda nismo razumjeli njegovu suštinu. Pogledajmo Iblisa prokletog. On je znao ko je Allah, dž.š. Znao je istinu. Nije ga uništilo neznanje, nego oholost. Nije mogao spustiti svoje „ja“. Zato je oholost bolest duše koja sebe stavlja ispred naredbe Gospodara. Koliko puta čovjek odbije savjet samo zato što dolazi od nekoga koga smatra manjim od sebe?

Koliko puta nam je važno da budemo u pravu, nego da budemo iskreni? Koliko puta više vidimo tuđe mahane, nego vlastite? Kada god osjetimo da smo bolji, čistiji ili pametniji od nekoga, znajmo, da nam je ego počeo piti srce. Jer ponizan čovjek se boji svojih mahana, a ne tuđih grijeha. Oholost briše edeb, a

čovjek, bez edeba, nema vrijednost, pa, makar imao znanje, ime ili položaj.

Braćo, postoji ibadet koji nas tome uči snažnije od mnogih govora: dženaza namaz. Dženaza nije samo, obred za mrtvog, nego dres za žive. Njome se mrtvom vraća pravo, a živima

mjera. Sve što je bilo umišljeno biva srušeno, a sve što je bilo posuđeno vraća se Vlasniku. Tijelo ide zemlji, a duša se predaje Milosti, jer, bez Nje, nema ni stajanja ni povratka. Dženaza ogoljava čovjeka do istine. Na dženazi se stoji, jer se pred Istinom stoji bez oslonca.

Nema sedžde, jer se na dženazi ne traži, nego se priznaje. Nema ezana, jer je vrijeme djela prošlo. Sve je svedeno na minimum, da bi ostalo samo jedno: nisi vlasnik, nisi trajan, nisi dovoljan samome sebi. Preneseno je da Allah prima dovu onih koji klanjaju dženazu i da se umrlom oprašta, kada iza njega stoji skupina vjernika. Oprašta se i njima, ne zbog njihove čistoće, nego zato što su u tom

času lišeni koristi. Stoje pred onim od koga ne mogu ništa dobiti, pa njihova dova nema trgovine. Tu se lomi oholost, a gdje nema oholosti i gdje ona padne, Milost se spušta. Poruka dženaza je kratka i teška: ko ovu istinu prihvati dok hoda, bit će lagan kada legne. A, ko je preskoči, ponijet će teret do časa kada ga više neće imati gdje ispustiti. Molimo Allaha Uzvišenog da nas sačuva teških duhovnih bolesti, da nas sačuva hvalisavosti i samodopadljivosti, da nas učini iskrenim i odanim vjernicima, da nas učini boljim nego što ljudi

misle o nama, molimo Ga da nam se smiluje, oprosti naše grijehe i proživi nas u društvu

Njegovog miljenika, Muhammeda, s.a.v.s., u dženneti- firdevsu