Muhammedovo, a.s., insistiranje na vrijednostima znanja i učenja

Prva stvar koju je Uzvišeni Allah stvorio je pero. Time što je Allah prvo stvorio Pero, alat kojim se zapisuje, pamti i prenosi znanje, pokazao je da sve što postoji u ovom svijetu ima svoj red, smisao i zakonitost. Prva Božija riječ upućena poslaniku Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, nije bila „klanjaj“, „dijeli imetak“ ni „posti“, iako su i to temelji vjere. Prva riječ bila je „Uči!“. To nam govori da je islam vjera svjesnog čovjeka. Vjera se ne živi zatvorenih očiju i u neznanju, već uz razmišljanje, čitanje, učenje i prosvjetljivanje uma. Prednost učenog nad pobožnim je poput prednosti mjeseca nad ostalim zvijezdama.

Budi učen ili traži nauku, ili slušaj šta učeni ljudi govore, ili ih voli, a ne budi nešto peto pa da propadneš, posavjetova nas Poslanik, a.s.

Kada govorimo o vrijednosti znanja, značajno je prisjetiti se stvaranja prvog čovjeka na zemlji, Adema, a.s. Naime u tim trenucima odvijao se razgovor između Uzvišenog Allaha i meleka o ulozi čovjeka na zemlji. Tada Uzvišeni Allah otkri melekima da je znanjem obdario i uzdigao čovjeka, te zbog toga naredi melekima da Ademu, a.s., koji je bio simbol znanja, učine sedždu.

Učenjaci kažu da ovaj događaj podučava svakoga od nas da se sa posebnim poštovanjem odnosimo prema našim učiteljima, profesorima, šejhovima, jer smo u protivnom poput prokletog Iblisa koji nije sedždu Ademu, a.s., učinio, smatrajući da je bolji od onog kome je Allah znanje darovao. Alija, r.a., je kazao: men allemeni harfen sirtu lehu abden – ko me nauči samo jedan harf učinio me svojim robom.

Danas sve više svjedočimo zabrinjavajućem fenomenu u našem društvu , a to je gubitak poštovanja prema onima koji nas podučavaju, odgajaju i prenose znanje. Učenici, studenti pa i njihovi roditelji sve češće ne gledaju na profesore i učitelje kao na ljude koji im žele dobro, već traže njihove mahane, greške i slabosti, kako bi osporili njihov autoritet.

Nekada se ustajalo kada bi učitelj ušao u učionicu. Danas se sve češće ustaje protiv učitelja, riječima koje vrijeđaju, ponašanjem koje ponižava. Umjesto da dijete dođe kući i kaže: "Naučio sam nešto novo", ono kaže: "Našao sam grešku kod profesora."

Braćo, sjetimo se da je naš poslanik, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

"Ko ne poštuje starijeg, ne bude milostiv prema mlađem i ne priznaje pravo učene osobe nije od nas."

To znači da nepoštivanje učitelja, starijih i onih koji nas vode putem znanja, nije samo društveni problem, već i vjerski. Pitate se kako to? Draga braćo, Kad djeca izgube poštovanje prema učiteljima, sutra neće poštovati ni roditelje, ni zakon, ni vjerske autoritete. A društvo bez poštivanja reda , ide putem propasti.

Jedan profesor je ispričao kako mu je, nakon predavanja, prišao učenik i s podsmijehom rekao: "Profesore, pogriješili ste u jednoj rečenici." Profesor mu je smireno odgovorio: "Sine, možda jesam. Ali ja sam danas pokušao 45 minuta da vas nešto naučim, a ti si 45 minuta čekao moju grešku. Sad vidi ko je više izgubio."

Zato, braćo, učimo svoju djecu da poštuju znanje i one koji ga prenose. Jer onaj ko ne poštuje druge, teško da će i sam ikada biti poštovan.

Prije agresije na našu domovinu studenti i srednjoškolci vapili su za čitanjem, za literaturom iako do nje nisu lahko stizali, neki su i postili kako bi nešto novca uštedili i njime novu knjigu kupili, čak u mnogim muslimanskim kućama ni mushafa nismo mogli naći. Međutim, upravo su oni, naši profesori svojim prevođenjem, pisanjem članaka, autorskih autorskih knjiga doprinijeli da mi danas imamo literature na pretek ali nažalost sve manje se njome koristimo. Zašto? Zato što nam je lakše i draže pogledati ”dobar” film nego pročitati dobru i kvalitetnu knjigu, zato što na svako naše pitanje tražimo odgovor na društvenim mrežama umjesto u knjizi, i taj odgovor koji nađemo nerijetko je obojen emocijama, interesima i iskrivljenim percepcijama.

U našoj lijepoj vjeri Islamu, znanje ima najveću vrijednost i najbolji su oni koji tu vrijednost nose i druge njome podučavaju. Mi kao ummet knjige trebamo da prednjačimo u čitanju, jer samo kao obrazovane ličnosti mi možemo mijenjati stanje našeg naroda i naše države, svjesni da svaka promjena potiče iznutra, od nas samih. Poslanik, a.s., je toliko insistirao na znanju da je čak znanje okarakterisao farzom/obavezom svakog muslimana. Činjenica da Allah u Časnom Kur'anu plemenitom Poslaniku naređuje da uči dovu Rabbi zidni ilma, Gospodaru moj povećaj mi znanje jasno nam oslikava da je upravo znanje vrijednost koja treba da krasi svakog vjernika.

Kad malo bolje razmislimo, to je fascinantno: jer nigdje u Kur'anu nećete naći da Allah traži od Poslanika da uči dovu: „Bože, povećaj mi pare, imetak ili nafaku.“ Nafaka je svakako propisana, zapisana i stići će svakome ono što mu je suđeno. Ali, jedino za znanje Allah izričito uči Svog Poslanika da moli i traži još. Pare i imetak dolaze i prolaze, a znanje je ono trajno svjetlo koje čovjeka uzdiže i na ovom i na onom svijetu, i to je bogatstvo koje nikada ne gubi vrijednost.

Kada osjetimo bol u nekom dijelu našeg tijela, kada trebamo liječiti zub, ići na operaciju, uvijek se raspitujemo koji je doktor najbolji za tu oblast, koji stomatolog najbolje popravlja zube, koji hirurg najuspješnije obavlja operacije, u svemu što nama treba tražimo kvalitet. Međutim, zaboravljamo da se taj kvalitet ostvaruje danonoćnim radom, i stjecanjem znanja iz tih oblasti. Stoga svi koji tragaju za znanjem, trebaju znati da znanje i diploma nisu cilj sami po sebi, jer mnogi upravo do diplome i dolaze nedozvoljenim putem, pa takvom diplomom umjesto da spase oni unište tuđi život, naš cilj mora biti da ono što radimo i što želimo da to radimo, da to radimo na najbolji način. Ako smo učenici budimo najbolji učenici, ako smo studenti, budimo onda najbolji studenti, ne zbog diplome nego zbog riječi Poslanika:

Iza amile ehadukum amelen en jutkinehu “Kada neko od vas nešto radi neka to radi na najbolji način.”

Na kraju draga braćo želim hairli početak nove školske godine našim evladima ali i uputiti vama poziv da svoju djecu redovno šaljete u mekteb.

Mekteb nije samo mjesto gdje djeca uče arapska slova i sure, mekteb je škola vjere, morala, odgoja i identiteta. Tu se gradi zdrav i ispravan odnos prema Allahu, prema roditeljima, prema društvu i domovini.

U mektebu dijete ne uči samo kako klanjati, nego i zašto klanjati. Ne uči samo ko je Allah, nego i kako da Allaha voli i obožava. Ne uči samo ajete, nego i edeb, kako da se ponaša, kako da da se ophodi prema roditeljina, prema učiteljima, prema prijateljima a kako prema samome sebi..

Ako dijete ne nauči vjeru u mektebu, naučit će nešto drugo na internetu. A znamo dobro šta mu se tamo nudi: od raznoraznih izazova, nemorala, do ismijavanja porodice i svega svetog.

Mekteb je štit - štit od zablude, štit od nemorala, štit od zla.

I zato znajte da svaki put kad pošaljete dijete u mekteb, činite dobro djelo. A svaki put kad ga zadržite bez razloga, propuštate priliku za tim dobrom.

Djeca su emanet. A mekteb je mjesto gdje se taj emanet ponajbolje čuva.

Kaže imam Gazali: „Stotinu godina da učiš i stječeš znanje, hiljadu knjiga da napišeš i napamet naučiš, Allahovu milost možeš zadobiti samo djelima koja činiš po tom znanju.“

Gospodaru naš podari nam i povećaj znanje koje će nam koristiti i koje će nas Tebi pribliziti, sačuvaj nas neznanja i znanja od kojeg koristi nema.