Izbori: Kur'anska paradigma pravog lidera

Poštovana braćo, u nedjelju su predsjednički izbori u Bosni i Hercegovini. Zadatak uleme nije da ljudima govori za koga trebaju glasati, jer svaki vjernik mora koristiti samostalno svoj razum i srce u donošenju tako važnih odluka. Zadatak uleme jeste da ljudima govore o kur'anskim i sunnetskim aršinima vezanim za političke lidere, kako bi ljudi mogli donositi razborite odluke sa kojima je Allah, dž.š., zadovoljan.

Poslanik, a.s., koji je bio i vjerski, ali i politički vođa države u Medini, rekao je: „Vođe jednog naroda su njihove sluge/oni koji im služe.“ Pogledajte kako je ovo tako jednostavna, a tako duboka formula: svako onaj ko želi vlast da bi time udovoljio vlastitim interesima, on ne može biti vođa jednog naroda. Vođa jednog naroda može biti samo onaj koji je shvatio da je on sluga ljudima koji su ga izabrali, da odgovara dragom Bogu i ljudima, te da će za svaki svoj postupak biti nagrađen ili kažnjen.

U današnjoj hutbi ćemo govoriti o tri kur'anske ličnosti na osnovu kojih ćemo uvidjeti šta je to kur'anska paradigma lidera. Prva ličnost jeste Jusuf, a.s. Poslanik Jusuf, a.s., je najbolji primjer ulaska u državnu službu i preuzimanja odgovornih pozicija. Kada je predložio sebe za upravitelja u Egiptu, naveo je dvije ključne osobine: "Postavi me" – reče – "da upravljam zemaljskim dobrima, ja sam zaista čuvar (hafīẓ) i znan (ʿalīm)." (Sura Jusuf, 55)

Prva osobina koju Jusuf, a.s., navodi jeste hafiz (čuvar/pošten) – lider ne smije krasti niti pronevjeravati javna sredstva. On mora čuvati imovinu naroda. Onaj kome je povjerena javna funkcija ne smije javno dobro posmatrati kao vlastitu imovinu, niti smije koristiti povjerena sredstva za lični interes. Koliko danas imamo slučajeva da se službeno auto koristi u privatne potrebe? Na taj način se čini šteta svakom insanu koji je ucestvovao u gradnji budzeta iz kojeg se to auto uzelo. I zamislite taj koji tako postupa kako ce od svakog insana traziti halala na Sudnjem danu…

Druga osobina je alim (znalac/stručnjak) – poštenje bez kompetencije nije dovoljno. Čovjek može imati dobre namjere, ali ako ne poznaje posao koji mu je povjeren, njegove odluke mogu proizvesti štetu. Jusuf, a.s., nije samo bio čestit i povjerljiv čovjek; imao je znanje, iskustvo, sposobnost planiranja i jasnu ekonomsku viziju. Znao je kako se pripremiti za sedam godina obilja da bi se sačuvali resursi za sedam godina gladi.

Druga ličnost jeste kraljica od Sabe, Belkisa. Kada joj stiže pismo od Sulejmana, a.s., ona okuplja svoje vijeće i govori im: "O velikaši" – reče ona – "savjetujte mi šta trebam u ovom slučaju uraditi, ja bez vas neću ništa odlučiti!" (Sura En-Naml, 32)

Iz ove Belkisine priče učimo da vođa ne mora biti čovjek koji sve zna, nego čovjek koji zna koga treba pitati. Kur’anska vizija autoriteta nije u tome da jedan čovjek smatra da je njegovo mišljenje uvijek najbolje i da oko sebe okuplja samo one koji će mu potvrđivati ono što već misli. Naprotiv, Belkisa se savjetuje sa ljudima oko sebe i uključuje ih u proces odlučivanja.

Belkisa nas također uči smirenosti i diplomatskom pristupu. Iako je primila pismo moćnog vladara, nije reagovala ishitreno, iz ponosa ili ličnog ega. Prvo je sagledala situaciju, konsultovala svoje vijeće i razmišljala o posljedicama odluke po svoj narod. Njeno pitanje nije bilo: „Kako da ja pokažem svoju moć?“, nego: „Šta trebamo uraditi?

Treća ličnost jeste Zul Karnejn. On je u Kur'anu predstavljen kao moćan vladar koji putuje svijetom, ali svoju moć i resurse ne koristi za ugnjetavanje i lično bogaćenje, već za uspostavljanje pravde i pomoć onima koji su slabi. Zul Karnejn posjeduje dvije ključne političke osobine: 1. Sankcionisanje nepravde i nagrađivanje dobra: „Onoga ko bude nepravdu činio, kaznit ćemo ga... a onoga ko bude vjerovao i dobra djela činio, nagradit ćemo ga...“ Ovim nam poručuje da svi moraju biti jednaki pred zakonom. Kada ga nemoćni narod upita za pomoć protiv Je'džudža i Me'džudža, dva nepravedna naroda, i kada su mu ponudili novac, Zul Karnejn je to odbio, rekavši: "Ono što mi je dao Gospodar moj bolje je od toga." Lider zajednice ne smije koristiti tuđu muku za lično bogaćenje, niti smije primati mito da bi radio ono za šta je svakako plaćen.

Od Jusufa, a.s., učimo da lider mora biti osoba koja ima stručnost da vodi resurse i moral da te resurse čuva. Od Belkise učimo da nam treba lider koji se savjetuje sa ljudima, a ne vlada po principu „ja sam država“. Od Zul Karnejna učimo da nam treba lider za kojeg će svi ljudi biti jednaki pred zakonom i koji vlast ne koriste zarad vlastitog bogaćenja.

Draga braćo, ne smijemo zaboraviti da je izlazak na izbore i pravo glasa jedna od Allahovih blagodati. Zahvalnost na blagodati jeste da tu blagodat koristimo za ono što je dobro. Samim tim, zahvalnost na blagodati izlaska na izbore i glasanja jeste da u nedjelju izađemo i iskoristimo to svoje pravo. Ako to ne uradimo, snosimo odgovornost ako ovu zemlju budu vodili ljudi koji nisu kompetentni i sposobni. Važno je biti na strani dobra, pa makar i sa jednim glasom.

Kada u nedjelju stanemo pred glasačku kutiju, prisjetimo se ovih kur'anskih kriterija. Naš glas je emanet i svjedočenje. Ako ga damo nekome ko pred našim očima ruši vladavinu prava, kupuje glasove i pustoši javna dobra, učestvujemo u nepravdi. Glasajmo za one u kojima prepoznajemo osobine Jusufa, Bilkis i Zul-Karnejna.

Ovo sve na sebe mozemo preslikati na nase porodicne, prijateljske i poslovne vezee.

Može se ovo još snažnije spustiti sa nivoa države i politike na naš svakodnevni život — jer Kur’an ne govori samo o onima koji vode druge, nego i o tome kako mi sami živimo emanet, odgovornost i odnos prema ljudima.

I možda je najvažnije da ove kur’anske poruke ne posmatramo samo kroz prizmu države, politike i velikih društvenih sistema. Svako od nas je, na neki način, nekome vođa i nekome odgovoran. Nekada smo odgovorni za porodicu, nekada za kolektiv na poslu, nekada za prijatelja koji nam je povjerio svoju tajnu, a nekada za ljude koji od nas očekuju savjet i podršku.

Kada Jusuf, a.s., govori o sebi kao o onome koji je hafiz i alim, to možemo prenijeti i na naše najbliže odnose. U porodici biti „hafiz“ znači čuvati emanet: čuvati supružnika, djecu, njihove osjećaje, njihovo dostojanstvo i ono što su nam povjerili. Ne iznositi bračne probleme pred svakim, ne koristiti tuđu slabost kao oružje u svađi i ne izdati povjerenje osobe koja nam je najbliža. Nije emanet samo novac koji nam neko povjeri; emanet je i nečija tajna, bol, slabost, povjerenje i ugled.

A biti „alim“ u porodici znači ne prestajati učiti kako biti bolji supružnik, roditelj, brat, sestra ili prijatelj. Nije dovoljno kazati: „Ja sam iskren, ja sam takav kakav sam.“ Potrebno je imati znanje i mudrost da znamo kako razgovarati, kako odgojiti dijete, kako riješiti nesporazum i kako nekoga ispraviti, a da ga ne ponizimo. Dobru namjeru treba pratiti znanje i lijep postupak.

I Belkisinu poruku možemo prenijeti u naše kuće, prijateljstva i radna mjesta. Koliko puta u odnosima sa supružnikom, roditeljima, djecom ili kolegama mislimo da moramo biti u pravu? Koliko puta ne želimo saslušati drugoga samo zato što smo već donijeli svoj sud? A Belkisa nas uči da savjetovanje nije slabost. Ponekad je najmudrija rečenica koju čovjek može izgovoriti: „Šta ti misliš? Hajde da zajedno razmislimo.“

U braku to znači da odluke ne donosimo uvijek jednostrano. U prijateljstvu znači da ne namećemo svoje mišljenje, nego znamo saslušati. Na poslu znači da ne smatramo da funkcija automatski znači i najveće znanje. U porodici znači da i dijete treba osjetiti da njegov glas vrijedi i da ga roditelj ne sluša samo onda kada želi nešto narediti.

Zato ove dvije kur’anske ličnosti možemo posmatrati kao dvije velike lekcije za naše svakodnevne odnose: od Jusufa, a.s., učimo da budemo ljudi emaneta i znanja, a od Belkise učimo da budemo ljudi savjetovanja i slušanja.

Jer pravi karakter čovjeka ne vidi se samo onda kada mu je povjerena velika funkcija. Vidi se u tome šta radi sa malim emanetima koji su mu svakoga dana povjereni. Vidi se kako razgovara sa suprugom kada se naljuti, kako postupa prema djetetu kada pogriješi, čuva li prijateljevu tajnu, priznaje li kolegi da je u pravu i zna li kazati: „Pogriješio sam.“

Možda upravo tu počinje svaka promjena društva. Ne od velikih govora, nego od malih odnosa. Ako želimo poštenije društvo, moramo prvo biti pošteniji u svojim kućama. Ako želimo odgovorne lidere, moramo razvijati odgovornost u sebi. Ako želimo da nas drugi slušaju, moramo naučiti slušati druge.

Jer čovjek ne postaje odgovoran tek kada dobije vlast nad drugima. On odgovornost pokazuje onda kada mu je povjereno i ono najmanje.

Molimo Allaha da nam podari razboritosti, očisti naša srca i podari lidere koji će ovaj narod voditi ka Božijem zadovoljstvu!