Izbori: Istinski lider kroz perspektivu tri kur'anske ličnosti

Poštovana braćo, u nedjelju su OPĆI izbori u Bosni i Hercegovini. Zadatak uleme nije da ljudima govori za koga trebaju glasati, jer svaki vjernik mora koristiti samostalno svoj razum i srce u donošenju tako važnih odluka. Zadatak uleme jeste da ljudima govore o kur'anskim i sunnetskim aršinima vezanim za političke lidere, kako bi ljudi mogli donositi razborite odluke sa kojima je Allah, dž.š., zadovoljan.

Poslanik, a.s., koji je bio i vjerski, ali i politički vođa države u Medini, rekao je: „Vođe jednog naroda su njihove sluge/oni koji im služe.“ Pogledajte kako je ovo tako jednostavna, a tako duboka formula: svako onaj ko želi vlast da bi time udovoljio vlastitim interesima, on ne može biti vođa jednog naroda. Vođa jednog naroda može biti samo onaj koji je shvatio da je on sluga ljudima koji su ga izabrali, da odgovara dragom Bogu i ljudima, te da će za svaki svoj postupak biti nagrađen ili kažnjen.

U današnjoj hutbi ćemo govoriti o tri kur'anske ličnosti na osnovu kojih ćemo uvidjeti šta je to kur'anska paradigma lidera. Prva ličnost jeste Jusuf, a.s. Poslanik Jusuf, a.s., je najbolji primjer ulaska u državnu službu i preuzimanja odgovornih pozicija. Kada je predložio sebe za upravitelja u Egiptu, naveo je dvije ključne osobine: "Postavi me" – reče – "da upravljam zemaljskim dobrima, ja sam zaista čuvar (hafīẓ) i znan (ʿalīm)." (Sura Jusuf, 55)

Prva osobina koju Jusuf, a.s., navodi jeste hafiz (čuvar/pošten) – lider ne smije krasti niti pronevjeravati javna sredstva. On mora čuvati imovinu naroda. Onaj kome je povjerena javna funkcija ne smije javno dobro posmatrati kao vlastitu imovinu, niti smije koristiti povjerena sredstva za lični interes. Koliko danas imamo slučajeva da se službeno auto koristi u privatne potrebe? Na taj način se čini šteta svakom insanu koji je ucestvovao u gradnji budzeta iz kojeg se to auto uzelo. I zamislite taj koji tako postupa kako ce od svakog insana traziti halala na Sudnjem danu…

Hazreti Omer r.a., u svojoj radnoj sobi je imao dvije svijeće – jednu za lične potrebe a drugu za državne poslove.

Jedne noći, Omer, radijallahu anhu, halifa, sjedio je u svojoj "kancelariji" i radio državne poslove. Dolaze dvojica ljudi, sjedaju i pitaju da li mogu razgovarati. Omer, radijallahu anhu, ih upita: "Da li nešto vezano za državu ili privatno?", na što ova dvojica odgovoriše da je privatno.

U tom momentu, Omer, radijallahu anhu, ugasi svijeću koja je gorila i upali svijeću koja je stojala do nje. Jedan od ove dvojice upita: "Zašto ugasi jednu, a upali drugu svijeću?", na što Omer, radijallahu anhu, odgovori: "Svijeća koja je gorila je bila kupljena od državnih para i služi za državne poslove, ova koja sad gori je moja privatna koju sam donio za privatne stvari.

Druga osobina je alim (znalac/stručnjak) – poštenje bez kompetencije nije dovoljno. Čovjek može imati dobre namjere, ali ako ne poznaje posao koji mu je povjeren, njegove odluke mogu proizvesti štetu. Jusuf, a.s., nije samo bio čestit i povjerljiv čovjek; imao je znanje, iskustvo, sposobnost planiranja i jasnu ekonomsku viziju. Znao je kako se pripremiti U TOKU sedam godina obilja da bi se sačuvali resursi za sedam godina gladi. Da li bi iko od nas otišao doktoru koji je pošten ali nije nešto stručan, da li dopustili majstoru da nam pravi kucu koji je pošten ali nije Bog zna stručan, automehaničaru koji auto popravlja itd.

Druga ličnost jeste kraljica od Sabe, Belkisa. Kada joj stiže pismo od Sulejmana, a.s., ona okuplja svoje vijeće i govori im: "O velikaši" – reče ona – "savjetujte mi šta trebam u ovom slučaju uraditi, ja bez vas neću ništa odlučiti!" (Sura En-Naml, 32)

Iz ove Belkisine priče učimo da vođa ne mora biti čovjek koji sve zna, nego čovjek koji zna koga treba pitati. Kur’anska vizija autoriteta nije u tome da jedan čovjek smatra da je njegovo mišljenje uvijek najbolje i da oko sebe okuplja samo one koji će mu potvrđivati ono što već misli. Naprotiv, Belkisa se savjetuje sa ljudima oko sebe i uključuje ih u proces odlučivanja.

Ovaj princip je posebno važan i u današnjem svijetu, gdje dobar vođa treba znati osluškivati potrebe, probleme i mišljenja ljudi kojima rukovodi. To znači biti spreman saslušati zaposlenike, učenike, članove zajednice ili građane, razumjeti njihove stvarne potrebe i tek nakon toga donositi odluke. Na taj način vođstvo ne postaje nametanje vlastite volje, nego odgovorno služenje ljudima i zajednici.

Treća ličnost jeste Zul Karnejn. On je u Kur'anu predstavljen kao moćan vladar koji putuje svijetom, ali svoju moć i resurse ne koristi za ugnjetavanje i lično bogaćenje, već za uspostavljanje pravde i pomoć onima koji su slabi.

Zul Karnejn posjeduje dvije ključne političke osobine: 1. Sankcionisanje nepravde i nagrađivanje dobra: „Onoga ko bude nepravdu činio, kaznit ćemo ga... a onoga ko bude vjerovao i dobra djela činio, nagradit ćemo ga...“ Ovim nam poručuje da svi moraju biti jednaki pred zakonom. Kada ga nemoćni narod upita za pomoć protiv Je'džudža i Me'džudža, dva nepravedna naroda, i kada su mu ponudili novac, Zul Karnejn je PRIHVATIO ZAHTJEV DA POMOGNE ALI BEZ UZIMANJE NAKNADE, rekavši: "Ono što mi je dao Gospodar moj bolje je od toga." Lider zajednice ne smije koristiti tuđu muku za lično bogaćenje, niti smije primati mito da bi radio ono za šta je svakako plaćen.

Od Jusufa, a.s., učimo da lider mora biti osoba koja ima stručnost da vodi resurse i moral da te resurse čuva. Od Belkise učimo da nam treba lider koji se savjetuje sa ljudima, a ne vlada po principu „ja sam država“. Od Zul Karnejna učimo da nam treba lider za kojeg će svi ljudi biti jednaki pred zakonom i koji vlast ne koriste zarad vlastitog bogaćenja.

Draga braćo, ne smijemo zaboraviti da je izlazak na izbore i pravo glasa jedna od Allahovih blagodati. Zahvalnost na blagodati jeste da tu blagodat koristimo za ono što je dobro. Samim tim, zahvalnost na blagodati MOGUĆNOSTI izlaska na izbore i glasanja jeste da u nedjelju izađemo i iskoristimo to svoje pravo. Ako to ne uradimo, snosimo odgovornost ako ovu zemlju budu vodili ljudi koji nisu kompetentni i sposobni. Važno je biti na strani dobra, pa makar i sa jednim glasom.

Kada u nedjelju stanemo pred glasačku kutiju, prisjetimo se ovih kur'anskih kriterija. Naš glas je emanet i svjedočenje. Ako ga damo nekome ko pred našim očima ruši vladavinu prava, kupuje glasove i pustoši javna dobra, učestvujemo u nepravdi. Glasajmo za one u kojima prepoznajemo osobine Jusufa, Bilkis i Zul-Karnejna.

I možda je važno da ove kur’anske poruke ne posmatramo samo kroz državu, politiku i one koji imaju velike funkcije. Kur’an nas uči da je svako od nas, na svoj način, nekome odgovoran. Svako od nas nosi neki emanet.

Nekada je to emanet porodice, nekada emanet posla, nekada prijatelj koji nam povjeri svoju tajnu, a nekada čovjek koji od nas traži savjet i pomoć.

Kada Jusuf, a.s., kaže za sebe da je hafiz i alim, on nam pokazuje dvije važne stvari: da emanet treba čuvati i da odgovornost treba nositi sa znanjem. U našim kućama biti „hafiz“ znači čuvati ono što nam je Allah povjerio: supružnika, djecu, njihovo dostojanstvo, njihove osjećaje i njihove tajne. Nije emanet samo novac. Emanet je i nečija riječ, nečija slabost, nečija bol i povjerenje koje nam je ukazano.

A biti „alim“ znači ne prestajati učiti kako biti bolji supružnik, roditelj, brat, sestra i prijatelj. Nije dovoljno reći: „Ja sam takav.“ Vjernik se pita: Jesam li naučio kako da razgovaram? Znam li saslušati? Znam li odgojiti dijete? Znam li ispraviti čovjeka, a da ga ne ponizim? I Belkisa nas uči jednoj velikoj stvari: savjetovanje nije slabost. Čovjek ne mora uvijek biti onaj koji govori. Nekada je veća mudrost zašutjeti i kazati: „Šta ti misliš? Hajde da zajedno razmislimo.“

Koliko bi se naših porodičnih nesuglasica drugačije završilo kada bismo prije odgovora naučili saslušati? Koliko bi brakova bilo smirenije kada bismo manje insistirali na tome ko je u pravu, a više na tome kako ćemo sačuvati ljubav i poštovanje? Koliko bi odnosa bilo ljepše kada bismo znali priznati: „Pogriješio sam.“

Braćo i sestre, čovjek ne pokazuje svoju odgovornost tek onda kada mu se povjeri velika funkcija. Odgovornost se vidi u malim stvarima koje su nam svakoga dana povjerene.

Vidi se u tome kako muž razgovara sa svojom suprugom kada se naljuti. Vidi se kako roditelj postupa prema djetetu kada pogriješi. Vidi se čuva li čovjek prijateljevu tajnu. Vidi se zna li saslušati svoga brata i priznati drugome kada je u pravu.

Zato, ako želimo bolje društvo, počnimo od svojih kuća. Ako želimo odgovorne ljude, počnimo od sebe. Ako želimo da nas drugi slušaju, naučimo prvo mi slušati druge.Jer čovjek ne postaje odgovoran tek kada dobije vlast nad drugima. Odgovornost pokazuje onda kada mu Allah povjeri i ono najmanje.

Često čujemo: „Šta ću izlaziti na izbore, moj glas ništa ne znači, opet će biti isto.“ Ali pouka iz priče o mravu i pčeli jeste da je važno učiniti ono što je do nas. Mrav je nosio kap vode prema vatri u koju je bačen Ibrahim, a.s., iako je znao da je ne može ugasiti. Njegova vrijednost bila je u tome što je uradio ono što je mogao. Tako i čovjek treba preuzeti odgovornost za svoj dio, jer Allah nikoga ne opterećuje preko njegovih mogućnosti.

Molimo Allaha da nam se smiluje, da nam oprosti grijehe i podari duhovne, vjerske i svjetovne vođe sa kojima je On Uzvišeni zadovoljan!