Hidžra srca i vrijednost traganja za znanjem

Dragi moji muhadžiri, esselamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Obraćam se ponajviše vama, mladim ljudima koji ste otišli iz svojih domova, ostavili svoje porodice i napustili sav komfor svog rodnog mjesta, učinivši tu tešku hidžru u svojim najosjetljivijim godinama života, u tom najkritičnijem periodu kada se oblikuje čovjekova ličnost. Hvala Bogu Koji je dao da pronađete smiraj svoga srca na ovoj halki gdje se uči o našoj lijepoj vjeri, gdje odgajamo naša srca da vole i da budu voljena. Sve ste to ostavili jer želite znanje, želite biti korisni članovi svoga društva i želite ostaviti lijep i trajan trag iza sebe.

Vrijednost znanja i poštovanje prema učenjacima

U islamskoj tradiciji, putovanje radi sticanja znanja ima posebno, uzvišeno mjesto. Učenjaci iz prošlosti prelazili su ogromne udaljenosti da bi naučili samo jedan hadis, da bi ga prenijeli ili samo potvrdili da li je ono što su čuli tačno. Mi danas do tih informacija dolazimo u svega dva klika. Zato, kad god čitamo i učimo nešto korisno, sjetimo se dovom onih koji su nam to znanje prenijeli.

Učenjaci su, uistinu, Allahova milost na Zemlji. Pred Sudnji dan znanja će nestati tako što će Allah usmrtiti učenjake. Zato imajmo na umu da onako kako se ponašamo prema učenim ljudima – tako bismo se ponašali i prema Poslaniku, a.s., da je tu među nama, jer su oni njegovi direktni nasljednici. Poslanik, s.a.v.s., kaže:

إِنَّ الْعُلَمَاءَ وَرَثَةُ الْأَنْبِيَاءِ، وَإِنَّ الْأَنْبِيَاءَ لَمْ يُوَرِّثُوا دِينَارًا وَلَا دِرْهَمًا، وَإِنَّمَا وَرَّثُوا الْعِلْمَ، فَمَنْ أَخَذَهُ أَخَذَ بِحَظٍّ وَافِرٍ

"Učenjaci su nasljednici vjerovjesnika. A vjerovjesnici nisu ostavljali u nasljedstvo ni dinar ni dirhem, nego su ostavljali znanje. Pa ko ga uzme, uzeo je veliko dobro."

U jednoj predaji zabilježeno je da je Poslanik, a.s., rekao da je sve na dunjaluku prokleto osim četiri stvari, a među njima su učenjak i onaj koji traži znanje. Zbog toga trebamo biti svjesni da nam je data velika blagodat u Bosni što imamo priliku slobodno učiti i slobodno prenosimo znanje, naročito kada se prisjetimo kako je bilo našim dedama i nenama koji su se krili po kućama da bi nešto od vjere čuli, naučili i praktikovali.

Allahov Poslanik, a.s., kaže: "Men seleke tarīkan jeltemisu fīhi 'ilmen, sehhelallāhu lehū tarīkan ilel-Dženneh." "Ko krene putem traženja znanja, Allah mu olakša put ka Džennetu."

Naravno da je svakome od nas cilj Džennet, a glavni i vrhunski cilj jeste Allahovo zadovoljstvo. Međutim, ovaj hadis nam možda poručuje i to da je onaj ko stekne spoznaju o Allahu već u Džennetu i na ovome dunjaluku, jer su i Džennet i Džehennem prije svega stanja naših srca. Nije uzalud Poslanik, a.s., rekao da su džennetske bašte zapravo halke zikra. Onaj ko se Allaha sjeća i ko Zna za Allaha, taj je čovjek u Džennetu jer mu je u srcu uvijek lijepo.

Kako Poslanik, a.s., kaže: "Čudno li je stanje vjernika! On je uvijek na dobitku: ako ga zadesi neko dobro i nešto lijepo, on se zahvali Allahu, pa mu bude dobro; a ako ga zadesi kakvo zlo ili šteta, on se strpi, pa mu opet bude dobro."

Također, Poslanik, a.s., nas podsjeća da je znanje izgubljeno blago vjernika – gdje god ga nađe, neka ga uzme. Zamislite čovjeka koji je izgubio novac, ili djevojku koja je izgubila skupocjen nakit ili zaručnički prsten, sa kakvom bi strašću i upornošću tragali za time! Eto, s takvom strašću pravi vjernik traga za znanjem.

Samo onaj ko se u potpunosti posveti znanju može znanje i postići. Ako mu se posveti polovično i površno, znanje odlazi od čovjeka, jer ono traži da mu se okrenemo čitavim svojim bićem. Zamislite osobu koju neko drži pod vodom nekoliko minuta: kolika je njena želja za kiseonikom, za čistim zrakom i za jednim udahom? Tolika želja za znanjem treba biti u svakome od nas.Tada možemo očekivati da se na nas odnose riječi Poslanika, a.s.:

"Innel-melā'ikete le teḍa'u edžnihetehā riḍan li-tālibil-'ilm"

"Zaista meleki prostiru Svoja krila iz zadovoljstva prema onome ko traga za znanjem."

U drugom hadisu zabilježeno je da stanovnici nebesa i Zemlje, pa čak i ribe u vodi i mravi u mravinjaku, uče dovu za onoga ko traga za znanjem i druge poučava. A zašto uče dovu za učenjaka? Zato što on ljude podučava da se na najljepši način ophode prema životinjama i prirodi, da budu blagi i samilosni, da ih koriste za dobrobit, a ne da ih povređuju.

Kazali smo da smo svi mi na neki način muhadžiri koji su, radi traganja za znanjem i izgradnje najbolje verzije sebe, otišli od svojih roditelja i domova. Svima nama nedostaju i babin i mamin pogled, utjeha, zagrljaj i prisustvo. Ali tu hidžru prošli su i svi Allahovi poslanici. To najbolje vidimo kroz kur'anska kazivanja – skoro na svakoj stranici vidimo neki oblik hidžre.

Hidžra nije samo prelazak iz jednog mjesta u drugo; ona je, prije svega, prelazak iz jednog stanja u drugo stanje, iz stanja s kojim Allah nije zadovoljan u stanje s kojim je Allah zadovoljan.

U predaji imama Ahmeda stoji da je neki čovjek došao Allahovom Poslaniku, a.s., i upitao ga: "Allahov Poslaniče, ko je muhadžir?", pa je on odgovorio: "Onaj ko izbjegava i ostavi ono što je Allah zabranio."

Svako naše ostavljanje grijeha koji nas sprečavaju da Allahu hidžru učinimo, da u Njegovu blizinu svojim dušama i srcima dođemo, naša je hidžra. Tu hidžru svako od nas na svom nivou mora učiniti: prije svega da uvidimo šta su naše slabosti i mahane, a zatim da ih pokažemo i popravimo.

Na određeni način, hidžra Adema, a.s., preteča je svim drugim hidžrama koje su uslijedile. Ademova hidžra išla je u smjeru "Džennet – dunjaluk", dok sve ostale vjerničke hidžre idu u smjeru "dunjaluk – Džennet". I to nam može biti prva velika poruka: ako ostavimo ono s čim je Allah zadovoljan, a uzmemo ono u čemu nema Allahovog zadovoljstva, i Allah će nas izbaviti iz stanja s kojim smo zadovoljni u stanje s kojim nećemo biti zadovoljni. Zato vjernikova hidžra uvijek ide prema Džennetu, jer je tamo naše konačno boravište.

Svi poslanici su činili hidžru. Pogledajmo neke od tih primjera:

Nuh, a.s.: Pravi lađu kako bi napustio društvo ogrezlo u grijehu, koje ni nakon 900 godina pozivanja nije htjelo ostaviti zabludu i strasti. Vjernik i danas treba tražiti tu Nuhovu lađu spasa, a kada je pronađe, odmah se ukrcati na nju i pokušati što više ljudi povesti sa sobom. Misija našeg života jeste da jedni drugima omiljavamo Gospodara i olakšavamo vjeru, a ne da je činimo odbojnom, teškom i neprihvatljivom.

Jusuf, a.s.: U najljepšem kur'anskom kazivanju detaljno je opisan životni put i teški momenti muhadžirluka Jusufa, a.s. Kao dijete doživio je ono što je najteže podnijeti, izdaju najbližih. Njegova starija braća, vođena ljubomorom, bacila su ga u bunar i ostavila samog. U tom trenutku ostao je bez porodice, sigurnosti i podrške, a udarac najviše boli kada dođe od onih od kojih se nismo nadali. Nakon bunara, u kojem mu dolazi melek Džibril i donosi nagovještaj poslanstva, on postaje rob. Od voljenog sina postaje stranac u tuđoj zemlji, bez ikakvih prava i bez glasa. Zatim mu se dešava teško iskušenje: žena njegovog gospodara, koja se brinula o njemu, koja ga je othranila, te bila sinonim za ljepotu, bogatstvo i ugled, želi s njim počiniti grijeh. Jedno od najvećih iskušenja u životu jeste kada ti je grijeh ponuđen na dohvatu ruke, kada ga možeš učiniti lako i bez prepreka. Jusuf, a.s., imao je priliku da pogriješi, ali je izabrao Allaha i izabrao je hidžru prema Njegovom zadovoljstvu. I šta se desilo nakon toga? Nije odmah došla nagrada, niti olakšanje. Naprotiv, završio je u zatvoru, nepravedno optužen. Ali nikada nije odustao od Istine. To je velika poruka za sve nas: nekada uradiš ispravnu stvar, a ne vidiš odmah rezultat; nekada budeš pošten, a drugi te ne cijene; nekada čovjek ulaže u sebe, svoje znanje i vještine, ali ga drugi ne prihvataju jer se boje za sebe – nisi im podoban nego sposoban.

Možda je tada čovjekova hidžra ona koju je učinio Zekerijja, a.s., kada se povukao u svoj hram, ili hazreti Merjema, pa i sam Allahov Poslanik, s.a.v.s. Kada je vidio da Meka nakon 13 godina pozivanja više nije plodno tlo, on ne ostavlja svoju misiju, već mijenja mjesto i ljude. Mudrost je prepoznati šta je naša prava hidžra koja će nas učiniti boljim i korisnijim vjernicima. Kada je Poslanik, a.s., učinio hidžru u Medinu, ezan se počeo javno učiti, džamije su se počele graditi i džemat se počeo okupljati.

Zato, kada se vratimo svojim kućama i u osamu svojih soba, preispitajmo se: Šta je to naša prava hidžra danas? Da li je to ostavljanje cigarete i poroka na koje trošimo svoje stipendije ili mukotrpno zarađeni novac naših roditelja? Da li je to ispravnije odijevanje, ponosno i dostojanstveno nošenje našeg identiteta, pa i ispravno pokrivanje radi Allaha? Da li je to ostavljanje ružnog govora, ogovaranja, ljenosti i praznog traćenja vremena na telefonima?

Vjernik je u stalnoj hidžri sve dok ne stigne u svoje prvobitno i pravo stanište, tamo odakle je naš praotac Adem, a.s., krenuo u ovaj dunjalučki muhadžirluk.

Molim Allaha, dž.š., da osnaži naša srca na putu sticanja znanja. Da naša hidžra od naših domova ne bude samo fizičko putovanje, nego uzdizanje naše duše. I neka nas naš Gospodar sve zajedno, kao iskrene muhadžire na Njegovom putu, okupi u Džennetu u društvu Njegovih poslanika i učenjaka. Amin!