Struktura dove i spoznaja Gospodara kroz ajete Ibrahima, a.s.

U kur'anskom kazivanju o Ibrahimu, a.s., nalazimo upečatljiv obrazac dove kako se rob treba obraćati svome Stvoritelju. Ovi ajeti nas uče kako treba struktuirati naše dove da bi one, inšallah, bile primljene.

Šta radi Ibrahim, a.s., na samom početku? On najprije priznaje i nabraja Allahove blagodati kojima je obasut. Kada od ljudi nešto tražimo, mi im se najprije zahvalimo na dosadašnjoj saradnji, pomoći i izdvojenom vremenu, te ih pohvalimo kako bismo uspješno ostvarili svoju potrebu. Tako i Ibrahim, a.s., nakon priznavanja blagodati, slavi Allaha i umiljava se svome Gospodaru, pa tek onda iznosi svoju dovu.

الَّذِي خَلَقَنِي فَهُوَ يَهْدِينِ "Koji me je stvorio i na Pravi put uputio," (Aš-Šu'arā', 77)

U prvom dijelu ajeta spominje se riječ (خَلَقَنِي) u prošlom vremenu, što označava da nas je Allah već stvorio. Svojstvo stvaranja pripada jedino Allahu, jer On stvara iz ničega (ex nihilo), dok je nama ljudima, da bismo bilo šta napravili, potreban već postojeći materijal.

Međutim, drugi dio ajeta (فَهُوَ يَهْدِينِ) – dolazi u sadašnjem i trajnom glagolskom vremenu. To znači da svako dobro koje činimo, svaki naš ispravan postupak, svaka lijepa riječ i plemenita misao zapravo neprestano izviru iz Božije milosti i upute.

Naša prisutnost na ovom svijetu, pa i ovaj trenutak u kojem sjedimo, razgovaramo ili učimo, nije slučajnost. Mogli smo u ovom času biti bilo gdje drugdje i u bilo kakvom društvu. Ali nas je Allah odabrao da budemo na ovome, Njemu najdražem mjestu. Zato vjernik zna: Allah ga je stvorio, zatim uputio, pa mu dao snagu da čini dobro, a onda će ga za to Svojom milošću nagraditi.

Iskreni vjernik ne pripisuje dobra djela samome sebi, dok mi često imamo običaj isticati dobro koje smo nekome učinili ili ibadet koji smo obavili. Zato se učenjaci govorili: Pobožnjak vidi svoj ibadet koji čini, a iskreni vjernik (učenjak) vidi Onoga kome taj ibadet čini.

وَالَّذِي هُوَ يُطْعِمُنِي وَيَسْقِينِ"I koji me hrani i poji," (Aš-Šu'arā', 78)

On je Jedini Opskrbitelj: od Njega je naša hrana i naše piće. Zato se nakon svakog obroka, pa i nakon samo jednog gutljaja vode, zahvaljujemo Allahu na tim blagodatima, jer se iskrenom zahvalnošću Božije blagodati čuvaju i uvećavaju.

Također, ovaj ajet obuhvata i darivanje svega onoga bez čega hrana i piće ne bi imali nikakve koristi, poput apetita, čula okusa, žvakanja, gutanja, probave i izlučivanja. To su velike blagodati koje često uzimamo zdravo za gotovo, a postoje ljudi koji čitav život provedu vezani za sonde, katetere i medicinske aparate.

Povodom ovoga, vrijedno je spomenuti dovu Ebu Hurejre, r.a., ashaba koji je prenio najviše hadisa od Poslanika, a.s., u kojoj je molio: "Allahu moj, podari mi snažne kutnjake, dobar želudac za probavu i prohodna crijeva."

A u prenesenom, duhovnom smislu, pojedini mufessiri navode da se pod ovom hranom i pićem misli i na duhovnu hranu, ono čime Allah hrani srce Svojeg roba od Svojih spoznaja i mudrosti.

وَإِذَا مَرِضْتُ فَهُوَ يَشْفِينِ "I koji me, kad se razbolim, liječi," (Aš-Šu'arā', 79)

U ovom ajetu skrivene su dvije velike mudrosti:

1. Edeb prema Gospodaru: Ibrahim, a.s., kaže: "Kad se razbolim, On me liječi." On sebi pripisuje bolest (ono što je slabost i negativnost), a Allahu pripisuje ozdravljenje i lijek. Ovo je vrhunac edeba poslanika prema Stvoritelju, pažljivo biranje riječi pred Svemoćnim, iako znamo da i bolest i zdravlje dolaze Božijom odredbom. Zapitajmo se: kako se mi odnosimo prema iskušenjima? Da li za sve loše u našim životima krivimo druge - roditelje, komšije, kolege i okolnosti ili, ne daj Bože, prigovaramo Gospodaru?

2. Povezanost hrane i zdravlja: Ovaj ajet dolazi neposredno nakon govora o hrani i piću, jer su zdravlje i bolest u većini slučajeva direktno uzrokovani onim što unosimo u organizam. Poznato je da u vrijeme Poslanika, a.s., nije bilo klasičnih bolnica jer se ashabi nisu prejedali. Držali su se pravila: trećina stomaka za hranu, trećina za vodu i trećina za vazduh. Učenjaci navode da je prva novotarija koja se pojavila nakon Poslanika, a.s., bila upravo gojaznost i pretjerivanje u hrani. Zato je Poslanik, a.s., rekao da čovjek nije napunio goru posudu od svog stomaka.

وَالَّذِي يُمِيتُنِي ثُمَّ يُحْيِينِ "I koji će mi život oduzeti, i koji će me poslije oživiti," (Aš-Šu'arā', 80)

Učenjaci su Riječi Božije: "I Onaj koji me usmrti, pa me oživi" protumačili na više dubokih, slojevitih načina:

Usmrti me grijesima, a oživi me dobrim djelima;

Usmrti me strahom, a oživi me nadom;

Usmrti me pohlepom, a oživi me zadovoljstvom;

Usmrti me rastankom, a oživi me ponovnim susretom;

Usmrti me neznanjem, a oživi me razumom i spoznajom.

وَالَّذِي أَطْمَعُ أَن يَغْفِرَ لِي خَطِيئَتِي يَوْمَ الدِّينِ "I koji će mi, nadam se, pogreške moje na Sudnjem danu oprostiti!" (Aš-Šu'arā', 81)

Ove riječi izgovara Ibrahim, a.s., Allahov prijatelj. Kada spominje svoje pogreške, misli se na njegove izjave u specifičnim situacijama:

1. Kada je porušio kipove pa rekao: "Naprotiv, ovo je učinio njihov najveći!" (El-Enbijā', 63);

2. Kada je izbjegao praznik mnogobožaca rekavši: "Ja sam bolestan." (Es-Sāffāt, 89);

3. Njegova izjava iz opreza da mu je Sara sestra (po vjeri);

4. Hasan el-Basri dodaje i njegove riječi kada je posmatrao zvijezdu: "Ovo je Gospodar moj?" (El-En'ām, 76) u procesu rasprave s narodom.

Ono što je posebno zadivljujuće jeste Ibrahimova skromnost i poniznost. On ne kaže sa sigurnošću "Onaj koji će mi oprostiti", nego kaže "nadam se" (eṭme'u). On time iskazuje svoju nadu, čežnju i poniznu želju da mu se Allah smiluje i oprosti na Sudnjem danu.