Hadždž: Odziv na Allahov poziv

Danas ćemo se ukratko podsjetiti na vrijednosti i nagrade za obavljanje hadždža,

kako bismo se i mi koji nismo bili u prilici obaviti ovaj farz, ili jesmo ali smo u međuvremenu prednost dali nečemu drugom, okuražili i donijeli čvrstu odluku da što prije budemo Allahovi gosti!

Hadždž je peta islamska dužnost i jedini ibadet među glavnim stubovima islama koji je uslovljen i mjestom i vremenom. On zahtijeva potpunu angažiranost čovjeka jer u sebi sublimira sve aspekte prethodnih dužnosti, on je ujedno i fizički, i materijalni, i duhovni ibadet. U predaji koju bilježi imam Bejheki, a Hakim je ocjenjuje vjerodostojnom, stoji da je Ibrahim, a.s., nakon što je završio gradnju Kabe, rekao:"Gospodaru moj! Završio sam."

Zatim mu je Allah, dž.š., naredio da pozove sve ljude da dolaze na hadždž. Ibrahim, a.s., reče da nije u stanju jer njegov glas ne može stići do svih ljudi, na što mu Allah, dž.š., naredi da podigne svoj glas koliko može, a da će On učiniti da poziv dopre do svih ljudi. Ibrahim, a.s., upita šta da kaže, pa mu Gospodar objavi: "Reci: 'O ljudi, propisano vam je da obavljate hadždž kod Drevne kuće!'"

Nakon izgradnje Kabe, Ibrahim, a.s., dolazio je u Mekku svake godine kako bi obavio hadždž, a poslije njegove smrti tu praksu je nastavio i njegov sin Ismail, a.s. Međutim, tokom stoljeća, obredi i cilj hadždža su se izmijenili. Širenjem idolopoklonstva Arabijom, Kaba je izgubila svoju čistoću, a u njenu unutrašnjost i okolinu smješteno je čak 360 kumira.

U doba džahilijjeta, atmosfera oko svetog prostora nalikovala je na cirkus. Muškarci i žene obilazili su oko Kabe goli, pravdajući to riječima da pred Allaha trebaju stati u stanju u kojem su rođeni. Njihove molitve bile su lišene iskrenog zikra, svele su se na pljeskanje rukama, zviždanje i puhanje u rog. Žrtve su prinošene tako što se krv životinja prolijevala po zidovima Kabe, a meso kačilo o stubove, pod pogrešnim vjerovanjem da Allahu trebaju meso i krv. Pjevanje, pijanstvo, blud i pjesnička takmičenja bili su glavne odlike tog događaja.

To tužno stanje trajalo je skoro dvije i po hiljade godina, sve dok nije došlo vrijeme da Allah odgovori na prastaru dovu Ibrahima, a.s.:

رَبَّنَا وَابْعَثْ فِيهِمْ رَسُولًا مِّنْهُمْ يَتْلُو عَلَيْهِمْ آيَاتِكَ وَيُعَلِّمُهُمُ الْكِتَابَ وَالْحِكْمَةَ وَيُزَكِّيهِمْ ۚ إِنَّكَ أَنتَ الْعَزِيزُ الْحَكِيمُ

"Gospodaru naš, pošalji im poslanika, jednog od njih, koji će im ajete Tvoje kazivati i Knjizi ih i mudrosti učiti i očistiti ih, jer Ti si, uistinu, silan i mudar!" (El-Bekare, 129)

Poslanik islama, Muhammad, a.s., ne samo da je očistio Kabu od svih nečistoća i idola, već je ponovo uspostavio izvorne i čiste obrede hadždža onako kako su utemeljeni u vrijeme Ibrahima, a.s.

Šta je hadždž i koja je njegova simbolika?

Hadždž je odziv na Allahov poziv i personifikacija našeg konačnog susreta sa Stvoriteljem. Allah, dž.š., kaže:

وَأَذِّن فِي النَّاسِ بِالْحَجِّ يَأْتُوكَ رِجَالًا وَعَلَىٰ كُلِّ ضَامِرٍ يَأْتِينَ مِن كُلِّ فَجٍّ عَمِيقٍ

"I oglasi ljudima hadždž! – dolazit će ti pješke i na kamilama iznurenim; dolazit će iz mjestā dalekih." (El-Hadždž, 27)

Kada zakoračite iz svoje kuće, krenuli automobilom, autobusom ili avionom, vi ste poput čovjeka kojeg nose na tabutu – idete u susret Božijoj kući. Muškarci oblače bijele ihrame, iste one čaršafe u koje se zamotava mejjit. U ihramima nema obilježja siromaštva ni bogatstva, niti društvenog položaja. Svi su jednaki pred Allahom, a jedina razlika je u bogobojaznosti.

Mnoge hadžije sačuvaju svoje ihrame kako bi u njima bili ispraćeni s ovog svijeta. Ihrami nemaju džepove, oni nas podsjećaju da naš najveći kapital nije imetak, nego ono što nosimo u svom srcu. Ihrami nam šalju poruku da pokušamo "umrijeti prije smrti":

Umrtvi svoju mržnju prema drugome i drugačijem – oživjet će ljubav. Umrtvi neznanje spominjanjem Božijeg imena El-'Alīm (Sveznajući) – oživjet će znanje. Umrtvi škrtost – oživjet će darežljivost.

Što se više na ovome svijetu kitimo Božijim lijepim imenima i Njegovim svojstvima, to smo Mu bliži i draži. Ljudi se u životu druže s onima u kojima prepoznaju slične osobine, pa je i Poslanik, a.s., kazao da je čovjek na vjeri svoga prijatelja.

Kada hadžija izgovori telbiju (Lebbejke-llāhumme lebbejk...), sa njim sve s njegove desne i lijeve strane – i kamen, i stablo, i pijesak, pa čak i sama zemlja – izgovara telbiju. Poslanik, s.a.v.s., u hadisu kaže:

"Zaista će mujezini i oni koji su učili telbiju izaći iz svojih kabura učeći: mujezin će učiti ezan, a hadžija će učiti telbiju."

Dani hadždža su dani telbije koju iz dubine srca izgovaraju mu'mini pristigli iz dalekih krajeva. Telbija treba odzvanjati u dušama hadžija i nakon povratka, štiteći ih od grijeha u svakodnevnom životu. Kada osjetimo šejtanov poziv na grijeh da svojim srcima uzviknemo riječi telbije: Odazivamo se samo Allahu!

Svaki obred hadždža nosi duboku poruku:

Tavaf (obilaženje oko Kabe): Simbolizira čovjekovo kruženje oko centra svog postojanja – oko Allaha, dž.š.Dok kružimo oko Kabe, uočavamo kako nas gužva i talasi hodočasnika nekada približe samoj Kabi, da je gotovo možemo dotaknuti i zagrliti, a nekada nas odgurnu daleko od nje. To je slika našeg duhovnog stanja u životu: u zavisnosti od naših djela, odluka i grijeha, mi se nekada osjećamo izuzetno blizu Allahu, osjećamo smiraj, bliskost i toplinu ibadeta, dok nas nekada naši grijesi, nemar i dunjalučke brige udalje od Njegove blizine. Međutim, ključna poruka tavafa jeste da, bez obzira koliko daleko bili od centra, ne smijemo ispasti iz te putanje. Dokle god čovjek kruži i nastoji ostati u džematu, on je na Pravom putu. Svaki novi krug je nova prilika da se kroz istinsko pokajanje (tevbu) ponovo približimo svome Gospodaru i osjetimo Njegovu milost.

Sa'j (užurbani hod između Safe i Merve): Podsjećanje je na Hadžeru, suprugu Ibrahima, a.s., koja u potrazi za vodom za svoje dojenče Ismaila nije čekala skrštenih ruku niti se mirila sa sudbinom. Kretanje između dva brda, slijeva na desno i zdesna na lijevo, podsjeća nas na čovjekovo cjeloživotno traganje za smislom na ovome svijetu – na traganje za odgovorima na temeljna pitanja: zašto smo ovdje, koja je naša svrha i kuda idemo?

Također, Hadžerin trud nas uči životnoj lekciji: voda Zemzem nije provrela ispod njenih umornih nogu koje su trčale, već ispod malih nogu djeteta Ismaila, a.s., koje je plakalo. Allah nam time poručuje da od nas traži trud i pokret (sa'j), pa makar trčali u krug i naizgled bez rezultata, a da rezultat i spas dolaze isključivo od Njega i iz smjera odakle se najmanje nadamo.Rezultat tog nesebičnog truda i potpunog oslanjanja na Boga (tevekkula) bilo je vrelo Zemzem, koje je i danas, stoljećima poslije, i hrana i lijek za milione hodočasnika.

Boravak na Arefatu (9. zul-hidždže): To je mjesto spoznaje, samoobračuna i dubokog pokajanja. Tu su se sreli Adem, a.s., i hazreti Hava – to je kolijevka čovječanstva. U tom danu Allah, dž.š., oprašta grijehe i oslobađa od vatre više Svojih robova nego u bilo kojem drugom danu. Arefat, sa stotinama hiljada ljudi u bijelom, vjerna je slika Sudnjega dana i Dana polaganja računa.

Bacanje kamenčića na Džemretima: Svaki kamenčić predstavlja po jednu lošu osobinu ili grijeh koji kroz fizički napor odbacujemo od sebe, donoseći unutrašnju odluku da se zauvijek oslobodimo tog tereta.

Zato podsjećamo svakog budućeg hadžiju da vrijeme na svetim mjestima posveti ibadetu i dovama. Neka se u svojim dovama sjeti sebe, svog džemata, Islamske zajednice, domovine i cijelog ummeta, jer se dova hadžije ne odbija! Nek to ne bude samo horizontalno putovanje od Sarajeva do Mekke i Medine, već i vertikalno uzdizanje, od naših strasti i poželja ka onom melekanskom u nama.

Nagrade za obavljanje hadždža

1. Čistoća od grijeha: Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao:

"Ko obavi hadždž radi Allaha, pa ne bude ružno govorio niti griješio, vratit će se čist od grijeha kao na dan kada ga je majka rodila!" (Buhari)

2. Sigurno uslišenje dova: Hadžije i mu'temiri su Allahovi gosti, ako Ga zamole, dova će im biti primljena; ako zatraže oprost, bit će im oprošteno.

3. Džennet kao jedina nagrada: Poslanik, a.s., je kazao: "Za primljen hadždž nema druge nagrade osim Džennete!"

4. Vrijednost namaza i pogleda u Kabu: Namaz u haremu Mekke vrijedan je kao 100.000 namaza na drugim mjestima, a u Poslanikovoj džamiji u Medini kao 1.000 namaza. Čak je i sam pogled u Kabu ibadet! Ipak, imajmo na umu: kako su dobročinstva na svetim mjestima vrednija, tako je i grijeh teži.

5. Jedinstvo i duhovni zanos: Hadždž spaja muslimane svih rasa i jezika, osnažujući bratske veze. On budi posebne emocije dok hodamo stazama kojima je hodao Voljeni Poslanik, a.s. Bilježe se primjeri ljudi koji su iz velikog poštovanja hodali bosi, ne želeći obućom gaziti zemlju kojom je Pejgamber hodao.

6. Nagrada za svaki korak: U hadisu stoji:

"Čovjek koji zanijeti hadždž i izađe iz svoje kuće, sa svakim korakom biva mu obrisan po jedan grijeh i upisan po jedan sevap." (Hejsemi)

Upitan je Hasan el-Basri, r.a., koji su znakovi primljenog hadždža, pa je odgovorio: "Da se hadžijino srce udalji od dunjaluka, a približi ahiretu."

Znači, poslije hadždža čovjek treba biti strpljiviji, lakše praštati i podnositi uvrede, napustiti loše navike i društvo, te biti blaži i dobornamjerniji prema ljudima nego što je bio prije.

Za kraj, prisjetimo se dirljive priče o Abdullahu ibn Mubareku, r.a.:

Jedne godine, nakon što je obavio hadždž, Abdullah ibn Mubarek usnio je san u kojem je vidio dva meleka kako se spuštaju s neba. Razgovarali su o broju hodočasnika te godine i ustanovili da je na hadždž došlo 600.000 ljudi, ali da nijednom od njih hadždž nije ukabuljen (primljen).

Abdullah ibn Mubarek se rastužio i u snu zapitao meleke: "Ljudi su došli sa svih strana svijeta, podnijeli ogromne trude i troškove, pa zar da im sve bude uzalud?!"

Melek mu odgovori: "U Damasku živi čovjek po imenu Ali ibn el-Muveffak. On nije došao na hadždž, ali je njegov nijjet i djelo bilo toliko primljeno da je Allah, dž.š., zbog njega ukabulio hadždž svim ostalim hodočasnicima!"

Čim se probudio, Abdullah ibn Mubarek zaputio se u Damask i pronašao Alija ibn el-Muveffaka. Ispričao mu je san i upitao ga čime je zaslužio takvu počast kod Gospodara.

Ali mu skromno ispriča svoju priču: bio je obućar i punih 30 godina štedio je novac da obavi hadždž. Te godine konačno je sakupio 300 srebrenjaka. Međutim, njegova supruga bila je trudna i jednog dana osjetila je miris hrane koji je dopirao iz komšijske kuće. Zamolila je muža da joj donese malo tog jela. Ali je otišao do komšije i objasnio situaciju, ali mu komšija sa suzama u očima reče:

"Moj Ali, ovo jelo tebi i tvojoj supruzi nije halal. Moja djeca već tri dana plaču od gladi, a ja u čitavom Damasku nisam mogao naći nikakav posao niti hranu. Na kraju sam našao uginulu životinju, pa sam odrezao komad mesa da spremim ručak i spasim im živote."

Čuvši to, Ali ibn el-Muveffak ode kući, uze svih svojih 300 srebrenjaka ušteđenih za hadždž, dade ih komšiji i reče: "Nahrani svoju djecu! Ovo je moj hadždž."

Molimo Allaha, dž.š., da u naša srca usadi čežnju za Njegovom Kućom, da podari mogućnost svima koji čeznu da obave hadždž, a da nas sve počasti primljenim ibadetima i čistim srcem! Amin!