Hutba: Sve pripada Allahu

Hvala Allahu, Gospodaru svjetova, Onome koji srcima daje smiraj, a dušama sreću i zadovoljstvo. Salavat i selam donosimo na onoga koji nas uči kako da živimo dostojanstveno, sa saburom i stalnom svijesti o Uzvišenom Allahu. Svjedočim da nema boga osim Allaha, Jedinog, Koji nema sudruga, i svjedočim da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, Njegov rob i Poslanik, najbolji uzor svima koji žele Allahovu blizinu i spas na Ahiretu.

Nakon hidžre muslimana iz Mekke u Medinu, vjernici su ostali bez svoje imovine – mušrici su ih protjerali iz rodne grude i u potpunosti opljačkali. Prvu priliku da povrate dio otetog imetka dobili su kroz ratni plijen u Bici na Bedru.

U toj presudnoj bici, muslimani su bili raspoređeni u tri grupe:

1. Prva grupa: Bila je uz Vjerovjesnika, s.a.v.s., oko njegovog šatora, čuvajući i štiteći njegov život.

2. Druga grupa: Pratila je neprijatelja, borila se na prvoj liniji i zarobljavala mnogobošce.

3. Treća grupa: Sakupljala je ratni plijen poražene vojske.

Kada je borba završena i kada su se ljudi sakupili, svaka od ovih grupa smatrala je da ima veće pravo na plijen od one druge. Došlo je do nesuglasica među ashabima, pa je Uzvišeni Allah objavio početne ajete sure El-Enfāl:

يَسْأَلُونَكَ عَنِ الْأَنفَالِ ۖ قُلِ الْأَنفَالُ لِلَّهِ وَالرَّسُولِ ۖ فَاتَّقُوا اللَّهَ وَأَصْلِحُوا ذَاتَ بَيْنِكُمْ

"Pitaju te o ratnom plijenu. Reci: 'Ratni plijen pripada Allahu i Poslaniku!' Zato se bojte Allaha i izmirite međusobno!" (El-Enfāl, 1)

Ubejde ibn es-Samit, r.a., o ovome kaže:

"Ovaj ajet je objavljen povodom nas koji smo učestvovali u Bici na Bedru. Razišli smo se u vezi s ratnim plijenom i loše smo postupili, pa ga je Allah uzeo iz naših ruku i predao ga Poslaniku, s.a.v.s., koji ga je potom pravedno podijelio."

Nadalje, kada su se pojedini ashab počeli hvaliti vlastitim zaslugama i opisivati kako su savladali nevjernike, Allah, dž.ş., ih je podsjetio na suštinu:

فَلَمْ تَقْتُلُوهُمْ وَلَٰكِنَّ اللَّهَ قَتَلَهُمْ ۚ وَمَا رَمَيْتَ إِذْ رَمَيْتَ وَلَٰكِنَّ اللَّهَ رَمَىٰ

"Niste ih vi ubijali, nego ih je Allah ubijao; i nisi ti bacio kad si bacio, nego je Allah bacio..." (El-Enfāl, 17)

Draga braćo, Enfāl (plijen) nisu samo ratni trofeji. Enfal je naš cjelokupni život, naš imetak, naša djeca i naše zdravlje – sve u potpunosti pripada Allahu!

Od nas se traži trud i iskren nijjet, a konačni uspjeh dolazi Božijom voljom. Nekada popijemo isti lijek pa nas glava ne prođe, jer je Allah Eš-Šāfī (Onaj koji liječi), a ne sama tableta. Nekada se danima spremamo za ispit pa dobijemo slabiju ocjenu nego što smo očekivali. Uspjeh i rezultat uvijek su od Allaha.

Danas su srca mnogih ljudi nemirna jer sreću i smiraj traže u imetku, u utjecajnim ljudima, u društvenom statusu i prolaznim dunjalučkim užicima. Zaboravljaju da se duhovno zadovoljstvo i mir ne kupuju novcem i ne nasljeđuju, već se stiču dubokom spoznajom Onoga koji nam sve te blagodati daruje.

Četiri spoznaje Hasana el-Basrija

Jedan od najvećih učenjaka i pobožnjaka u historiji islama, Hasan el-Basrī, r.a., sažeo je tajnu unutrašnjeg mira u četiri veličanstvene istine:

„Smirilo se moje srce kada sam četiri stvari spoznao:

1. Spoznao sam da moju opskrbu niko drugi ne može uzeti, pa mi se srce smirilo.

2. Spoznao sam da moj posao niko ne može obaviti umjesto mene, pa sam se njime pozabavio.

3. Spoznao sam da me Allah uvijek vidi, pa me stid da me vidi u grijehu.

4. I spoznao sam da me smrt čeka, pa sam se pripremio za susret s Allahom.“

Svaka od ovih rečenica u sebi nosi neprocjenjivu životnu mudrost:

Prva spoznaja: "Moje nafaku niko ne može uzeti"

Koliko se danas ljudi muči, brine i iscrpljuje zbog straha za egzistenciju, posao ili budućnost? Mnogi, trbuhom za kruhom, odlaze iz svoje kuće, iz svoje domovine, nadajući se dostojanstvenijem životu u tuđini. Trud je pohvalan, ali briga ne smije uništiti vjernički mir. Uzvišeni Allah kaže:

وَفِي السَّمَاءِ رِزْقُكُمْ وَمَا تُوعَدُونَ

"Na nebu je opskrba vaša i ono što vam se obećava!" (Ez-Zārijāt, 22)

Ljudska opskrba je određena i zapisana dok smo još bili u utrobi svojih majki. Zato se vjernik pošteno trudi i radi, ali mu srce ostaje mirno jer zna da ono što je njemu propisano, niko drugi na svijetu ne može uzeti!

Druga spoznaja: "Moj posao niko ne može obaviti umjesto mene"

Ni roditelji, ni bračni drug, ni djeca, ni najbolji prijatelji, niko umjesto tebe ne može klanjati tvoj namaz, ispostiti tvoj post, niti zatražiti oprost za tvoje grijehe. Na Sudnjem danu svako će nositi samo svoj teret. Kada ovo shvati, vjernik prestaje gubiti dragocjeno vrijeme baveći se tuđim životima, mahanama i tuđim grijesima, već se u potpunosti posvećuje popravljanju vlastitog stanja. Allah każe:

وَأَن لَّيْسَ لِلْإِنسَانِ إِلَّا مَا سَعَىٰ

"I da je čovjekovo samo ono za šta se sam potrudi!" (En-Nedžm, 39)

Treća spoznaja: "Allah me vidi, pa me stid učiniti grijeh"

Kada bi čovjek samo na trenutak zastao i prisjetio se da ga Gospodar posmatra u svakom sekundu, da zna šta misli, čuje šta govori i vidi šta u tajnosti radi, mnogi bi grijesi u jednom trenutku nestali iz našeg života.

Iz ove spoznaje rađa se ihsan – najviši stepen vjere o kojem je Poslanik, s.a.v.s., rekao:

"Ihsan je da obožavaš Allaha kao da Ga vidiš, jer ako ti Njega ne vidiš, On tebe sigurno vidi!"

Bilježi se da je neki učenik upitao svog učitelja kako da se zauvijek prođe činjenja grijeha. Učitelj mu odgovori:

"Učini grijeh na mjestu gdje te Allah ne vidi; učini ga na zemlji koja ne pripada Allahu; i kada učiniš grijeh – nemoj jesti Allahovu opskrbu!"

Razmislivši o ovim riječima, učenik je shvatio da je to nemoguće, jer sve pripada Allahu, pa se iskreno pokajao i zauvijek ostavio griješenje.

Četvrta spoznaja: "Smrt me čeka, pa se spremam za susret"

Mnogi ljudi žive kao da nikada neće napustiti ovaj svijet, iako nas svaki ezan i svaki dženaza-namaz podsjećaju da se neumitno približavamo kraju. Međutim, za vjernika smrt nije kraj – ona je samo prelazak i početak susreta s Voljenim Gospodarom. Zato se mudar čovjek, vjernik ne boji smrti panikom, već se za nju aktivno priprema kroz dobra djela, iskrenu tevbu i čišćenje svoga srca od ružnih misli, osjećanja i strasti.

Na kraju, imajmo na omo da onaj ko ove četiri istine usadi u svoje srce – živjet će mirno, pa makar se čitav svijet oko njega rušio i bio u nemiru.

Takvo srce se ne uznemirava zbog onoga što nije dobilo, niti se oholi i uzvisuje zbog onoga što mu je dato. Takvo srce zna da sve dolazi od Allaha i da se na kraju sve Njemu vraća.

Molimo Uzvišenog Allaha da očisti naša srca, podari nam čvrst iman, smiri naše duše i učini nas spremnim za susret s Njim na Danu obračuna! Amin!