Šejtanov napad straga: kada nas prošlost počne sputavati

Draga braćo, Jedan od načina na koji šejtan prilazi čovjeku jeste napad straga, odnosno korištenje njegove prošlosti protiv njega. On nastoji da nas veže za ono što smo nekada doživjeli, za iskustva kroz koja smo prošli, za razočarenja koja su nas povrijedila i očekivanja koja se nisu ostvarila. Želi da nas zarobi u prošlosti i da nam ne dozvoli da slobodno živimo sadašnjost i idemo naprijed.

U psihologiji se često govori o tome kako životna iskustva oblikuju čovjeka. Ona utječu na naš pogled na svijet, naše stavove, način razmišljanja i odluke koje donosimo. Ono što smo nekada doživjeli može utjecati na to kako ćemo postupati u budućnosti.

Naprimjer, neko doživi saobraćajnu nesreću i nakon toga razvije strah od vožnje. Neko prođe kroz bolnu ljubavnu vezu i odluči da više nikada ne želi stupiti u brak. Neko doživi veliko razočarenje u ljude pa počne sumnjati u svakoga ko mu se približi.

Naravno, ne znači da je svako takvo iskustvo posljedica šejtanskog djelovanja. Čovjeku je potrebno vrijeme da se oporavi od određenih životnih udaraca. Međutim, problem nastaje onda kada nas prošlost toliko zarobi da više ne možemo prepoznati mogućnosti koje nam Allah otvara u sadašnjosti.

Upravo tu šejtan nastoji pronaći prostor za svoje djelovanje. Kada analiziramo njegov napad straga, primijetit ćemo da se on često odvija kroz misli koje nam se neprestano vraćaju. Jedna od njegovih zamki jeste da čovjeku određene misli predstavi kao konačnu istinu o njemu samom, iako su to ponekad samo sumnje, strahovi i došaptavanja koja ne treba prihvatiti kao mjerilo vlastite vrijednosti.

Šejtan želi da povjerujemo kako smo zarobljenici svoje prošlosti, iako nam Allah ostavlja mogućnost pokajanja, promjene i novog početka. Naprimjer, čovjeku koji se nekada trudio da bude bolji vjernik šejtan može došaptavati: „Sjećaš li se kakav si nekada bio? Redovno si obavljao namaz, učio Kur'an, dolazio na predavanja i pazio na svoje ponašanje. A pogledaj se sada!“

Slično se može dogoditi i čovjeku koji je nekada redovno učio, izvršavao svoje obaveze, spremao ispite i radio na sebi, a danas je izgubio dio svoje nekadašnje discipline. U čemu je zamka?

Šejtan ne mora čovjeka uvijek navoditi da se poredi s drugima. Ponekad ga navodi da se poredi sa samim sobom, ali tako da iz tog poređenja ne izvuče pouku i motivaciju, nego da izgubi nadu.

Umjesto da kaže: „Nekada sam bio bolji i mogu ponovo biti bolji nego sada, pa čak i napredovati više nego prije“, čovjek počne razmišljati: „Nekada sam bio takav, ali to više nikada ne mogu postići.“

Na taj način sjećanje na nekadašnje dobro, umjesto da bude podsticaj, postaje razlog odustajanja. A istina je da čovjek nije dužan ostati isti kakav je bio jučer. Dužan je truditi se da danas bude bolji nego što je bio jučer. Ako je nekada bio ustrajniji u ibadetu, neka mu to bude podsticaj da se vrati ustrajnosti. Ako je nekada više učio, neka ponovo otvori knjigu. Ako je nekada imao više discipline, neka je počne obnavljati korak po korak. Prošlost treba biti učitelj od kojeg uzimamo lekcije, a ne zatvor u kojem ćemo provesti ostatak života.

Draga braćo, Postoji još jedan način na koji šejtan koristi čovjekovu prošlost. To je neprestano vraćanje na pitanje zašto nam se nešto dogodilo. Čovjek prolazi kroz teško iskušenje, izgubi nešto što mu je bilo važno, doživi razočarenje ili se suoči s nepravdom. Tada počne sebi postavljati pitanja: „Zašto se ovo baš meni dogodilo? Jesam li ja ovo zaslužio? Je li ovo kazna zbog nekog grijeha? Jesam li negdje pogriješio, nekome nepravdu učinio ili se o nekoga ogriješio?“

Sama pitanja nisu nužno loša. Čovjek treba preispitivati svoje postupke, tražiti vlastite greške i popravljati ono što može popraviti. Problem nastaje kada se preispitivanje pretvori u beskonačno optuživanje samoga sebe, bez ikakvog konkretnog koraka prema promjeni. Čovjek tada prestaje živjeti u sadašnjosti. Stalno se vraća na ono što je bilo, pokušava pronaći odgovor na svako pitanje i počinje vjerovati da je njegovo stanje bezizlazno. Takvo razmišljanje može ga učiniti bezvoljnim, zatvorenim i obeshrabrenim. Umjesto da ustane i nastavi dalje, on ostaje zarobljen u vlastitim brigama.

Zato moramo biti oprezni kada određeno iskušenje odmah proglašavamo Allahovom kaznom. Mi ne znamo skrivenu mudrost svakog događaja. Allahovi poslanici, alejhimus-selam, prolazili su kroz velika iskušenja, a bili su među najodabranijim ljudima. Njihova iskušenja nisu bila dokaz da ih je Allah napustio.

Naprotiv, iskušenje može biti prilika da čovjek pokaže strpljenje, očisti svoje srce, preispita svoje postupke i još se više približi Allahu. Nekada čovjek kroz iskušenje nauči ono što ne bi naučio u godinama lagodnog života. Nauči se oslanjati na Allaha, iskreno Mu se obraćati, biti skroman i razumjeti bol drugih ljudi. Isto tako, kada čovjek počini grijeh, ne treba dopustiti da ga taj grijeh odvede u očaj. Treba se pokajati, napustiti grijeh i nastaviti činiti dobro.

U jednoj predaji navodi se da čovjek može počiniti grijeh zbog kojeg će u konačnici ući u Džennet. Kada su ashabi upitali Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako je to moguće, odgovorio je da taj grijeh čovjeku ostane pred očima, pa se zbog njega kaje i traži oprost od Allaha, sve dok mu Allah zbog toga ne podari Džennet.

Smisao ove predaje jeste da grijeh, ako čovjeka odvede iskrenom pokajanju i popravljanju, može postati povod njegovog duhovnog uzdizanja. To, naravno, nije poziv na grijeh, nego poziv da se nakon grijeha ne prepustimo očaju. Zato, ako si nekada pogriješio, pokaj se. Ako si daleko od Allaha, vrati Mu se sada. Nemoj dozvoliti da te ono što je bilo spriječi u onome što još uvijek možeš učiniti.

Draga braćo, Vjernik se ne treba bojati ničega više nego Allahovog nezadovoljstva, ali strah od Allaha ne smije ga odvesti u očaj i beznađe. Ispravan strah od Allaha podstiče čovjeka da se popravi, dok ga očaj uvjerava da za njega više nema izlaza. Šejtan želi da čovjek grijeh doživljava kao dokaz da nema nade za njega, dok ga Allah poziva da se pokaje i vrati.U tom kontekstu posebno je važno razumjeti i prirodu ružnih misli koje čovjeku dolaze protiv njegove volje.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: „Allah je oprostio mojim sljedbenicima ono što im njihove duše došaptavaju, sve dok to ne izgovore ili ne postupe po tome.“

Ovaj hadis donosi veliku utjehu. Čovjek nije grešan samo zato što mu je kroz glavu prošla ružna ili neželjena misao. Nije isto pomisliti nešto protiv svoje volje i svjesno prihvatiti tu misao, izgovoriti je ili postupiti u skladu s njom.

U jednoj predaji čovjek se obratio Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, rekavši da mu dolaze misli za koje bi mu bilo draže da padne s neba nego da ih izgovori. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio je riječima koje ukazuju na veličinu Allaha i na to da su šejtanove spletke u ovom slučaju svedene na došaptavanje.

A u drugom vjerodostojnom hadisu Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upozorio je da šejtan čovjeku može postavljati pitanja jedno za drugim, sve dok ga ne dovede do pitanja: „Ko je stvorio tvoga Gospodara?“ Kada čovjek dođe do toga, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uputio ga je da zatraži zaštitu kod Allaha i prekine takvo razmišljanje. U drugoj predaji spominje se da kaže: „Āmentu billāhi“ – „Vjerujem u Allaha.“

Dakle, nije rješenje da čovjek svaku ružnu misao analizira satima, pokušavajući je do kraja razriješiti. Nekada je potrebno prepoznati da je riječ o nametljivoj misli, zatražiti Allahovu zaštitu, ne pridavati joj pretjeranu pažnju i nastaviti sa svojim obavezama.

Ibn Kajjim, r.a., slikovito objašnjava kako šejtan postepeno djeluje na čovjeka: od misli nastaje želja, iz želje se rađa namjera, a zatim se to može pretvoriti u riječi i djela. Zbog toga je važno da čovjek ne njeguje misli koje ga vode prema grijehu, nego da se trudi usmjeravati svoje srce prema onome čime je Allah zadovoljan.

Međutim, to ne znači da čovjek treba panično nadzirati svaku misao koja mu dođe. Cilj nije strah od vlastitih misli, nego mudro postupanje prema njima: ne prihvatati svaku misao kao istinu, ne slijediti svako došaptavanje i ne dopustiti da nas ono odvrati od dobra.

Draga braćo, Postoji još jedan naročito opasan način na koji šejtan koristi našu prošlost.

Zamislimo čovjeka koji je nekada bio u lošem društvu. S Allahovom pomoći napustio je to društvo, pokajao se i promijenio svoj život. Počeo je redovno obavljati namaz, čuvati se grijeha i družiti se s ljudima koji ga podstiču na dobro. A onda dođu teški dani. Čovjek se razočara, neko ga povrijedi, suoči se s problemima i osjeti da mu je svega dosta. U takvom stanju šejtan mu počne došaptavati: „Hajde, vrati se malo starom društvu. Samo da se ispušeš, da se opustiš, da zaboraviš na probleme. Ne moraš se odmah vratiti starom načinu života. Samo jedan izlazak, samo jedan susret.“Šejtan mu ne mora odmah prikazati grijeh kao nešto dobro. Dovoljno je da mu ga predstavi kao privremeni izlaz iz bola i razočarenja.

Zato čovjek u teškim trenucima mora posebno paziti kome se okreće. Nije svako društvo koje nam trenutno pruža olakšanje društvo koje će nam dugoročno donijeti dobro. Nekada ćemo se osjećati ugodno među ljudima koji nas udaljavaju od onoga što smo uz mnogo truda pokušali izgraditi.

Upravo zato je važno da čuvamo svoje društvo i da se u teškim trenucima približavamo ljudima koji će nas podsjetiti na Allaha, ohrabriti nas da budemo strpljivi i pomoći nam da pronađemo ispravan put.

Lijepo je u tom smislu podsjetiti se riječi šejha Saliha ef. Ibriševića: „Čovjek što je bliže dobrim ljudima, bliže je Bogu, i što je bliže Bogu, bliže je dobrim ljudima. Što je bliže Bogu, bliže je i Džennetu, a dalje je od Džehennema. Ključ uspjeha je da budeš s dobrim ljudima, makar i sam ne bio od njih.

Ovo je i obratno istinito. Čovjek što je bliže lošim ljudima, dalje je od Boga, i što je dalje od Boga, bliže je lošim ljudima. Što je dalje od Boga, bliže je i Džehennemu, a dalje od Dženneta. Ključ nesreće je da budeš s lošim ljudima, makar i sam ne bio od njih.“

Zato, kada ti bude teško, nemoj se vraćati onome od čega te je Allah izbavio. Nemoj zbog jednog razočarenja napustiti put kojim si dugo i strpljivo hodio. Nemoj zbog ljudi koji su te povrijedili napustiti društvo onih koji te podstiču na dobro. I nemoj zaboraviti da teška vremena ne znače da trebaš odustati od dobra. Upravo tada ti je dobro najpotrebnije.

Draga braćo, Na kraju, vratimo se pitanju s kojim smo počeli: šta šejtan želi postići svojim napadom straga? Želi da nas prošlost učini slabima, da nas sjećanja na grijehe odvedu u očaj, da nas nekadašnji neuspjesi uvjere kako više ne možemo uspjeti i da nas razočarenja vrate ljudima i putevima od kojih smo se udaljili. Želi da gledamo unazad toliko dugo da zaboravimo kako se pred nama još uvijek nalazi život u kojem možemo učiniti mnogo dobra.

Zato, kada ti dođe misao da više nikada ne možeš biti dobar kao nekada, sjeti se da možeš od danas biti bolji i bolji. Kada ti dođe misao da je tvoje iskušenje dokaz da te je Allah napustio, sjeti se da ne poznaješ svu mudrost onoga kroz šta prolaziš. Kada ti dođe misao da zbog svojih grijeha nemaš pravo ponovo se približiti Allahu, sjeti se da je tevba put povratka, a ne privilegija bezgrešnih. Kada ti dođe misao da se vratiš starom društvu samo zato što ti je teško, sjeti se zašto si ga napustio i koliko ti je truda trebalo da promijeniš svoj život.

I na kraju, ne zaboravimo kur'anske riječi:

فَادْخُلِي فِي عِبَادِي ۝ وَادْخُلِي جَنَّتِي„Pa uđi među robove Moje i uđi u Džennet Moj!“ (El-Fedžr, 29–30)

Ovi ajeti podsjećaju nas na konačni cilj vjerničkog života: Allahovo zadovoljstvo i Džennet. A na tom putu važno je i društvo koje biramo, jer dobri ljudi mogu biti razlog da se učvrstimo u vjeri, dok nas loše društvo može postepeno udaljiti od onoga čemu težimo.

Molimo Allaha, dželle šanuhu, da nas sačuva od šejtanovih došaptavanja, da nam podari snagu da se oslobodimo tereta prošlosti, da nam omili tevbu, ibadet i dobro društvo, da naša iskušenja učini uzrokom našeg približavanja Njemu i da nas ne prepusti nama samima ni koliko je treptaj oka. Amin