Budi dio rješenja, a ne dio problema
Hfz. Hamdo Solo
Imam džamije Carina · Sarajevo
Hvala Allahu, Gospodaru svjetova. Njega hvalimo, od Njega pomoć i oprost tražimo. Utječemo se Allahu od zla naših duša i naših loših djela. Koga Allah uputi, niko ga u zabludu ne može odvesti, a koga On u zabludi ostavi, niko ga ne može uputiti. Svjedočimo da nema drugog boga osim Allaha, Jednog, Koji nema sudruga, i svjedočimo da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, Njegov rob i poslanik. Neka su Allahov salavat i selam na njega, njegovu porodicu i ashabe.
Prije izvjesnog vremena prisustvovao sam dženazi jednoj mladoj ženi, koja je imala oko trideset godina. Ono što je posebno privuklo pažnju na njenoj osmrtnici jeste činjenica da među ožalošćenima nije bilo navedeno nijedno ime osim imena njenog babe. Ljudi su, vidjevši osmrtnicu na društvenim mrežama, pomislili da bi se moglo desiti da ovoj mladoj ženi nema ko klanjati dženazu. Zato su odlučili doći, iako je mnogi od njih nikada nisu ni poznavali. Na dženazi se okupilo više od trideset ljudi, od kojih se mnogi međusobno nisu poznavali, ali ih je povezala ista namjera – da isprate jednu mladu osobu s ovoga svijeta i da joj, kao muslimani, klanjaju dženazu.
Takvi trenuci čovjeka podsjete na prolaznost života, ali i na pitanja na koja ćemo svi morati odgovoriti. Ko smo bili, kako smo živjeli i šta smo ostavili iza sebe? Hoće li iza nas ostati dobro koje će ljudi pamtiti ili ćemo biti zaboravljeni čim nas više ne bude? O tome kako se trebamo odnositi prema sebi, drugim ljudima i zajednici u kojoj živimo posebno govori jedan hadis Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uporedio je ljude koji se pridržavaju Allahovih granica s onima koji ih krše s putnicima na brodu. Jedni su se smjestili na gornjoj palubi, a drugi na donjoj. Kada bi onima na donjoj palubi zatrebala voda, morali bi se penjati na gornju palubu i prolaziti pored ostalih putnika. Tada su neki od njih došli na ideju da probuše rupu u svom dijelu broda kako više ne bi morali prolaziti pored onih koji su bili iznad njih. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, objasnio je da bi, kada bi ih ostali pustili da to učine, svi zajedno propali, a kada bi ih spriječili, svi bi bili spašeni. Ovaj hadis bilježi imam el-Buhari.
U ovoj kratkoj, ali snažnoj usporedbi krije se važna poruka: mi ne živimo jedni pored drugih samo kao pojedinci, nego jedni s drugima dijelimo odgovornost za svijet u kojem živimo. Brod iz hadisa možemo posmatrati kao našu porodicu, džemat, društvo, ummet, pa i cijelo čovječanstvo. Brod nije samo skup odvojenih dasaka. Svaki njegov dio ima svoju ulogu, a sigurnost svih putnika zavisi od toga hoće li zajedno čuvati ono što ih nosi. Tako je i s našim zajednicama. Naše odluke, postupci i riječi ne ostaju uvijek samo naši. Oni se prenose na druge, ostavljaju trag i mogu donijeti korist, ali i nanijeti štetu.
Čovjek ponekad kaže: „Ovo je moj život, moj izbor i moj grijeh. Nikoga se ne tiče.“ Međutim, nije uvijek tako. Ako neko zagađuje okoliš, posljedice ne snosi samo on. Ako se u porodici širi mržnja, nepravda ili nasilje, posljedice osjete i oni koji nisu učestvovali u njihovom nastanku. Ako se u društvu normalizira nepravda, s vremenom ona pogađa sve veći broj ljudi. Jedna mala rupa može potopiti cijeli brod. Isto tako, postupak koji pojedincu izgleda beznačajno može postati uzrok velike štete kada ga drugi prihvate, opravdavaju ili počnu oponašati.
S druge strane, ni dobro ne ostaje ograničeno na onoga ko ga čini. Jedan iskren savjet može promijeniti nečiji život. Jedna riječ podrške može čovjeku vratiti nadu. Jedan roditelj koji odgaja dijete u vjeri i poštenju može učiniti dobro koje će se prenositi na naredne generacije. Zato je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upozorio da onaj ko uvede lijepu praksu u islamu ima nagradu za nju i nagradu onih koji po njoj postupaju, bez umanjenja njihove nagrade. Isto tako, onaj ko uvede lošu praksu snosi njen teret i teret onih koji je slijede. Naše riječi i djela, dakle, mogu postati izvor dobra koje traje i nakon naše smrti, ali i uzrok štete koja se nastavlja i onda kada mi više ne budemo prisutni.
Brod iz hadisa nije usidren. On plovi, a s njim plove i njegovi putnici. To nas podsjeća da život ne stoji i da vrijeme ne čeka. Ako se rupa na brodu ne popravi na vrijeme, voda će nastaviti prodirati. Ako se problem zanemaruje, on može postati sve veći, sve dok ne bude kasno za popravak.
Isto se događa i u našim porodicama, džematima i društvu. Mala nesuglasica može prerasti u ozbiljan sukob ako je niko ne pokuša riješiti. Nepravda može postati uobičajena ako svi šute. Mladi mogu izgubiti interes za vjeru i zajednicu ako im se ne pruži prilika da uče, postavljaju pitanja i učestvuju u korisnim aktivnostima. Zato nije dovoljno primijetiti problem. Potrebno je učiniti ono što možemo da ga riješimo. Najopasnija pozicija na brodu nije nužno ona na donjoj palubi. Opasna je i pozicija onoga ko vidi da neko buši rupu, ali se pravi da ga se to ne tiče. Naravno, ne možemo svi učiniti sve. Nemamo svi isto znanje, mogućnosti ni odgovornosti. Ali svako od nas ima neku priliku koju može iskoristiti. Nekome je Allah dao znanje, nekome imetak, nekome utjecaj, a nekome mogućnost da sasluša čovjeka koji nema kome ispričati svoju brigu.
Pogledajmo samo koliko ljudi u svijetu nema ni osnovne uslove za obrazovanje. Djeca u Gazi uče u izuzetno teškim okolnostima, često bez odgovarajućih učionica, školskog pribora i sigurnosti. A mi imamo priliku da učimo, radimo, obrazujemo svoju djecu i gradimo svoje zajednice. Zar ne bismo trebali biti zahvalni na tim blagodatima i iskoristiti ih na najbolji način? Zahvalnost nije samo izgovoriti „elhamdulillah“. Zahvalnost je i da blagodat koju imamo upotrijebimo u dobru. Ako imamo znanje, da ga prenosimo. Ako imamo imetak, da njime pomognemo. Ako imamo mogućnost da nešto promijenimo, da ne čekamo da to uradi neko drugi.
Islam nas ne odgaja da budemo ljudi koji samo kritikuju i pokazuju prstom. Odgaja nas da budemo ljudi koji popravljaju, pomažu i preuzimaju odgovornost. To, naravno, ne znači da trebamo šutjeti pred nepravdom. Naprotiv, nepravdu treba zaustavljati, ali na mudar, odgovoran i pravedan način, vodeći računa o mogućnostima i posljedicama svojih postupaka. Kada govorimo o zajednici, važno je razumjeti da oni koji griješe nisu uvijek ljudi koji žele zlo. U hadisu putnici na donjoj palubi žele vodu, što je sasvim razumljiva potreba. Problem nastaje kada zbog vlastite potrebe izaberu način koji ugrožava sve ostale.
Tako i čovjek ponekad želi olakšati sebi, ostvariti korist ili riješiti problem, ali to pokušava učiniti na račun drugih. Želi doći do cilja, ali ne vodi računa o tome kome će nanijeti štetu. Zato nije dovoljno pitati se je li nam neka odluka korisna. Moramo se zapitati i je li ispravna, je li pravedna i kakve posljedice može imati za druge.
Upravo se tu vidi važnost vjere i odgovornosti. Vjernik ne živi samo za vlastiti interes. On nastoji biti koristan svojoj porodici, komšijama, džematu i društvu. Kada vidi problem, ne raduje mu se i ne čeka da se proširi, nego nastoji, koliko može, pomoći da se riješi. Komšija koji pomogne komšiji, mladić koji se uključi u koristan projekat, čovjek koji pomiri dvojicu zavađenih ili onaj koji se sjeti bolesnog i usamljenog pa ih obiđe, roditelj koji odvoji vrijeme za svoje dijete – sve su to primjeri ljudi koji čuvaju zajednički brod.
Allah, dželle šanuhu, kaže: „I činite dobro, jer Allah voli dobročinitelje!“ (El-Bekara, 195).
Zato se trebamo zapitati kakvi smo mi ljudi u svojoj zajednici. Jesmo li oni čiji se dolazak osjeti po dobru koje donose ili oni koji drugima otežavaju život? Jesmo li ljudi koji popravljaju odnose ili ih dodatno kvare? Kada nas jednog dana ne bude, hoće li neko kazati: „Nedostaje nam taj čovjek. Bio je od koristi, pomagao je i unosio dobro među ljude“?
Ljudi koji ostavljaju najdublji trag nisu nužno najbogatiji, najglasniji ni najpoznatiji. Često su to oni koji pomažu u tišini, koji ne okreću glavu od tuđe nevolje, koji nastoje pomiriti, a ne posvađati, koji popravljaju, a ne komplikuju, i čija prisutnost drugima olakšava život. Takvi ljudi razumiju da je život prilika koja neće trajati vječno. Doći će dan kada ćemo napustiti svoje kuće, mahale i džemate, a naša mjesta zauzet će drugi ljudi. Ono što će ostati iza nas jesu naša djela, dobro koje smo učinili i trag koji smo ostavili u životima drugih. Zato nemojmo čekati da neko drugi popravi ono što i sami možemo popraviti. Nemojmo čekati da neko drugi pomogne čovjeku kojem možemo pomoći. Nemojmo biti ravnodušni prema problemima svoje porodice, džemata i društva. Svako od nas ima svoju ulogu na ovom brodu.
Molimo Uzvišenog Allaha da nas učini ljudima koji donose dobro, čije ruke grade, čije riječi mire, a čija djela koriste drugima. Molimo Ga da nas sačuva od nepravde, sebičnosti i ravnodušnosti, te da nam podari mudrosti da prepoznamo dobro i snage da ga činimo.
Jer vrijednost čovjeka ne mjeri se samo po tome koliko dugo živi, nego i po dobru koje ostavi iza sebe. Budimo dio rješenja, a ne dio problema. Čuvajmo svoj brod, jer na njemu plovimo zajedno.
