Hutba dova

Nerijetko se u životu nađemo u situaciji da od nekoga nešto tražimo, direktno ili indirektno. Kao mladi tražimo od roditelja novac za izlazak, da nešto kupimo ili dozvolu za neku aktivnost. Kao stariji odlazimo na razgovore za posao pa, na jedan drugačiji način, tražimo da nam se pruži prilika. Također, nerijetko ćemo u svom životu naići na čovjeka koji nam pomogne ostvariti naše dunjalučke želje, koji nas „pogura“ novcem, idejom, poznanstvom ili na neki drugi način. Ako učinimo neki propust u ponašanju prema takvom čovjeku, nastojimo ga brzo ispraviti. Pazimo na svoj odnos s njim i zahvalni smo mu na njegovom dobročinstvu.

Insan ne bi bio insan kada ne bi zaboravljao, kada ne bi bio nestrpljiv i sklon brizi. Na to nas naš Gospodar podsjeća riječima:

لُوَهُمْ أَيُّهُمْ أَحْسَنُ عَمَلًا

„Sve što je na Zemlji Mi smo kao ukras njoj stvorili da bismo njih إِنَّ الْإِنْسَانَ خُلِقَ هَلُوعًا ۝ إِذَا مَسَّهُ الشَّرُّ جَزُوعًا ۝ وَإِذَا مَسَّهُ الْخَيْرُ مَنُوعًا

„Čovjek je, uistinu, stvoren malodušnim: kada ga nevolja snađe, očajan je, a kada mu je dobro, nepristupačan je i uskraćuje.“ (El-Me’aridž, 70:19–21)

Često zaboravimo na Onoga koji nam je podario sve što imamo. Zaboravimo na Gospodara koji nam daje blagodati, ali i na činjenicu da nas iskušava onim što nam je dao, kao i onim što nam je uskratio. On je Onaj koji nam daje posao, ali se može desiti i da ga izgubimo; daje nam porodicu, prijatelje i raznorazne blagodati i ljepote ovoga svijeta, a sve to može biti iskušenje kroz koje se pokazuje kakav je naš karakter i kakva su naša djela. Uzvišeni Allah kaže:

إِنَّا جَعَلْنَا مَا عَلَى الْأَرْضِ زِينَةً لَهَا لِنَ

بْiskušali ko će se od njih ljepše ponašati.“ (El-Kehf, 18:7)

Naš Stvoritelj, braćo, prisutan je u svakom trenutku našeg života. On zna šta nas mori, ali i šta nas raduje; zna kolika nam je rata i koliki nam je dug, koji ispit uskoro imamo i kakav nam je odnos s roditeljima. On zna naše potrebe i naše brige, čak i one koje nikome ne govorimo. U isto vrijeme, On nas poziva da Mu se obraćamo, da od Njega tražimo pomoć i da se Njemu vraćamo.

Mi svome Gospodaru činimo dovu svjesno, ali i podsvjesno, u svakom stanju. Zahvalnost našeg srca jeste naša dova Allahu da nam blagostanje potraje i da ono ne bude uzrok naše propasti na oba svijeta. S druge strane, oholost je dova našeg nefsa da ga nastavimo hraniti, čime zamagljujemo sliku o sebi i svijetu koji nas okružuje. Kada čovjek svoje želje stavi iznad istine i pravde, on se udaljava od Gospodara i od onoga što je dobro za njega.

j

Uzvišeni Allah nam u suri Er-Ra’d daje slikovit primjer čovjeka koji je žedan, a koji pruža svoje dlanove prema vodi, nadajući se da će mu ona stići do usta. Međutim, voda mu ne stiže. Kaže Uzvišeni:

لَهُ دَعْوَةُ الْحَقِّ ۖ وَالَّذِينَ يَدْعُونَ مِنْ دُونِهِ لَا يَسْتَجِيبُونَ لَهُمْ بِشَيْءٍ إِلَّا كَبَاسِطِ كَفَّيْهِ إِلَى الْمَاءِ لِيَبْلُغَ فَاهُ وَمَا هُوَ بِبَالِغِهِ ۚ وَمَا دُعَاءُ الْكَافِرِينَ إِلَّا فِي ضَلَالٍ

„Njemu se upućuje istinska molitva, a oni kojima se oni, mimo Njega, mole neće im se odazvati – kao što ni voda neće stići u usta onome koji samo dlanove svoje prema njoj pruža, a ona mu ne stigne. Molitva nevjernika uzaludna je.“ (Er-Ra’d, 13:14)

Ovaj primjer nas podsjeća da čovjek može mnogo željeti, mnogo tražiti, a ipak ostati bez onoga što mu je potrebno. Njegova dova, ako je upućena onome ko mu ne može pomoći, ne vodi ga do cilja. Tako i čovjek k

oi se oslanja isključivo na sebe, svoje želje i svoje mogućnosti, zaboravljajući Gospodara, može krenuti putem koji ga neće dovesti do istinske koristi. Nije dovoljno samo tražiti; važno je kome se obraćamo, šta tražimo i kakav odnos imamo prema Onome od Koga tražimo.

Gospodar nam je bliži nego što to često možemo i zamisliti. Uzvišeni Allah kaže:

وَلَقَدْ خَلَقْنَا الْإِنْسَانَ وَنَعْلَمُ مَا تُوَسْوِسُ بِهِ نَفْسُهُ ۖ وَنَحْنُ أَقْرَبُ إِلَيْهِ مِنْ حَبْلِ الْوَرِيدِ

„Mi stvaramo čovjeka i znamo šta mu sve duša njegova došaptava, i Mi smo mu bliži od vratne žile kucavice.“ (Kaf, 50:16)

On zna naše misli, naše strahove i naše potrebe. Zbog toga nas u suri Gafir, odnosno El-Mu’min, poziva da Mu se obraćamo:

وَقَالَ رَبُّكُمُ ادْعُونِي أَسْتَجِبْ لَكُمْ

„Gospodar vaš je rekao: ‘Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati!’“ (Gafir, 40:60)

Draga braćo, podignimo ruke i učinimo dovu. Očistimo svoje misli i srca i obraćajmo se Gospodaru u svakom stanju. Kada nas zadesi nedaća, sjetimo se da je Allah Onaj koji nam može podariti izlaz. Kada nam podari blagostanje, zamolimo Ga da nam ono bude sredstvo približavanja Njemu, a ne razlog naše oholosti i zaborava. Kada dobijemo ono što smo dugo tražili, nemojmo zaboraviti Onoga Kome smo se obraćali dok nam je to nedostajalo.

Ulema nas kroz tumačenja ovih kur’anskih poruka podsjeća na važnost stalne svijesti o Allahu i obraćanja Njemu. Dova nije vezana samo za određeno vrijeme i mjesto. Ona je ibadet kojim se rob obraća svome Gospodaru u različitim životnim okolnostima. Možemo doviti podignutih ruku, u namazu, na sedždi, ali i tiho, u sebi, kada niko ne zna šta nosimo u srcu. Svjesnost o Allahu, dž. š., i ljubav prema Njegovom voljenom Poslaniku Muhammedu, a. s., temeljni su dijelovi našeg duhovnog života i put kojim njegujemo iskrenost, nadu i blizinu Gospodaru. Naša dova treba biti praćena iskrenošću, povjerenjem u Allaha i nastojanjem da živimo u skladu s onim što od Njega tražimo.

Molim Allaha dž.š., da nas učini svjesnim Njega u svakom trenutku, da nam ukabuli naše dove a dovimo mu da nas sjedini u džennetul-firdevsu u društvu našeg dosta i učitelja Muhameda a.s.