Unesi radost u srce svog brata

Daniel Goleman, poznati pisac, ispričao je svoj događaj sa vozačem autobusa. Bilo je nepodnošljivo sparno vrijeme, augustovsko popodne u Njujorku, a u saobraćaju je bila velika gužva. Vozio se autobusom, a onda je u toku vožnje vozač privukao njegovu pažnju. Primjetio je da je svakog putnika dočekao sa osmijehom, pozdravio ga i pitao kako je. Iako su mnogi mrzovoljno samo prošli kraj njega on nije odustajao. Dok su se vozili vozač je držao monolog, komentarisao je ono što je vidio u saobraćaju na životopisan i zanimljiv način. To je toliko bilo zarazno da su oni putnici koji su ušli mrzovoljni izlazili s osmijehom i pozdravljali vozača sa doviđenja i ugodan dan.

Draga braćo, depresija predstavlja jedan od velikih izazova savremenog čovjeka. Zamislimo čovjeka kojeg više ne raduju stvari i aktivnosti koje su mu nekada pričinjavale zadovoljstvo, čovjeka koji se bori s dubokom tugom, potištenošću, osjećajem praznine i iscrpljenošću, čovjeka koji polahko gubi nadu da će sutra biti bolje. Takav čovjek prolazi kroz teško iskušenje i često mu je potrebna naša podrška, razumijevanje i blizina.

Zapitao sam se, braćo: kolika li je nagrada kod Allaha za čovjeka koji pomogne nekome ko prolazi kroz tako teško iskušenje? Za čovjeka koji mu vrati barem tračak nade, koji mu pomogne da osjeti da nije sam i da njegov život još uvijek ima smisla? Razmišljajući o tome, sjetio sam se riječi Allahovog Poslanika, s.a.v.s.: „Najdraži ljudi Allahu jesu oni koji su najkorisniji ljudima, a Allahu najdraže djelo jeste radost koju uneseš u srce muslimana, da od njega otkloniš nevolju, da mu podmiriš dug ili da odagnaš njegovu glad. Da pođem sa svojim bratom u potrebi draže mi je nego da činim i'tikaf u ovoj džamiji mjesec dana“ – misleći na svoju džamiju u Medini.

Draga braćo, razmislimo malo o ovim riječima Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Unošenje radosti u srce drugog čovjeka nije uvijek veliki podvig, niti zahtijeva velika materijalna sredstva. Nekada je čovjeku potrebno da mu pomognemo u nevolji, nekada da ga saslušamo, nekada da mu pružimo ruku, a nekada je dovoljna lijepa riječ ili iskren osmijeh.

Možda mi i ne znamo koliko nekome znači to što smo ga lijepo dočekali, što smo ga pitali kako je ili što smo mu se nasmiješili. Možda je upravo taj naš mali gest ono što mu je toga dana trebalo.

Kada čovjeku priđemo s osmijehom na licu, šaljemo mu poruku da nam je drago što ga vidimo. Nasmijano lice ostavlja lijep prvi utisak, ulijeva osjećaj sigurnosti i olakšava uspostavljanje odnosa među ljudima. S druge strane, namršteno lice, hladan pogled i odsustvo bilo kakve srdačnosti mogu stvoriti barijeru i prije nego što smo s čovjekom razmijenili ijednu riječ.

Naravno, osmijeh ne znači da čovjek nema svojih briga i problema. Niko od nas nije pošteđen životnih iskušenja. Ima dana kada nas pritisnu brige, kada nas nešto zaboli i kada nam nije ni do razgovora ni do osmijeha. Ali ne moramo čekati da svi naši problemi nestanu da bismo prema drugima bili blagi, ljubazni i srdačni. Muhammed, s.a.v.s., je nosio veliku odgovornost na leđima, prolazio kroz razna iskušenja, a Džerir ibn Abdullah el-Bedželi, r.a., kaže da nikad nije sreo Poslanika, s.a.v.s., a da mu se on nije osmjehnuo što ga vidi. Ozbiljnost Resulullaha, s.a.v.s., nikada nije značila grubost, niti je njegovo dostojanstvo značilo hladnoću. Njegova blagost nije umanjivala njegov autoritet, nego je privlačila srca ljudi. Sa svojim ashabima razgovarao je, šalio se i pokazivao ljudsku toplinu. Nije ljudima prilazio samo kao onima koje treba podučiti, nego i kao ljudima čija osjećanja treba uvažiti i čija srca treba pridobiti.

Draga braćo, nikada ne znamo kroz šta prolazi čovjek kojeg susrećemo. Ne znamo kakve brige nosi kući, kakve bitke vodi u svojoj duši i koliko mu je snage trebalo da toga jutra ustane i nastavi dalje. Možda je upravo naša lijepa riječ ono što mu je danas potrebno. Možda će mu naš poziv pokazati da nije zaboravljen. Možda će mu naš osmijeh barem na trenutak olakšati teret koji nosi.

Zato nemojmo čekati posebne prilike da bismo ljudima pokazali dobrotu. Nasmiješimo se svojim ukućanima. Lijepo dočekajmo komšiju. Pitajmo prijatelja kako je i zastanimo da zaista čujemo njegov odgovor. Sjetimo se onoga koji je usamljen, koji prolazi kroz teškoću ili za kojeg znamo da mu nije lahko. Ne moramo uvijek imati rješenje za tuđe probleme. Ponekad je dovoljno da pokažemo da nam je stalo.

Sjetimo se onog vozača autobusa s početka naše hutbe. Nije mogao zaustaviti saobraćajnu gužvu, promijeniti sparinu njujorškog ljeta niti riješiti probleme svojih putnika. Ali je mogao odlučiti kako će ih dočekati. I upravo je to učinio.