Lijepi sabur

Draga braćo, postoje ljudi koje čovjek ne može lahko zaboraviti. Ne zbog njihovog bogatstva, položaja ili onoga što su postigli u životu, nego zbog onoga što čovjek osjeti u njihovom prisustvu. Zbog smirenosti koju nose i dobrote koju pokazuju. Meni su uvijek bili posebni ljudi koji nose velika životna iskušenja, a iz njihovih usta i iz njihovih djela stalno teče zikr: „Elhamdulillah – Hvala Allahu na svemu!“

Nedavno sam upoznao jednog takvog insana i imao priliku da se jedno vrijeme družim s njim. Njegov primjer me natjerao na propitivanje i promišljanje o ovoj temi. Saznao sam ranije da je bolestan, ali mi on skoro nikad nije htio pričati o tome. Danima od bolova nije mogao spavati, ali nije gubio nadu. Na njegovom licu se vidio teret koji nosi, ali bi na svako pitanje o zdravlju, bez oklijevanja i iz dubine srca, odgovarao: „Elhamdulillah!“

Njegov primjer me podsjetio na Ejuba, a.s. U tefsiru Ibn Kesira se spominje da je Ejub, a.s., imao dosta jahaćih životinja, usjeva, djece i ugodnih, lijepih kuća. U svemu navedenom je bio iskušavan i sve je izgubio. Tijelo mu je toliko obolilo od teške bolesti da su mu samo srce i jezik ostali zdravi, kojima je veličao svog Gospodara.

Imao je dva brata, koja su jedan dan došli da ga obiđu, ali je njegovo tijelo bilo u takvom stanju da mu se nisu mogli približiti. Pa je jedan drugom kazao: "Da je Allah Ejubu namijenio dobro, ne bi ga ovim iskušavao." Njihove riječi su jako uznemirile Ejuba, a.s., tako kako nikada nije bio uznemiren. Samo pomisao da Allah Ejuba, a.s., ne voli je uznemirila Ejuba, a.s., kao ništa do tad. Izgubio je imetak, izgubio je djecu, izgubio je zdravlje i ništa ga nije uznemirilo kao pomisao da ga možda Allah ne voli. On nakon tih riječi pada na sedždu Allahu. Uči dovu: "Mene je nevolja snašla, A Ti si od milostivih najmilostiviji"

I Allah se odazvao njegovoj dovi. Izliječio ga od bolesti. Obradovao ga da će sa svojom djecom koja su preselila biti u džennetu, a na dunjaluku mu podario još toliko djece i učinio ga uzorom svima onima koji prolaze kroz iskušenja.

Posebna osobina iz ovih primjera koja je ukras i Ejuba, a.s., i mog hadžije je lijepi sabur – “Sabrun džemil”. Lijepi sabur se spominje tri puta u Kur’anu. Jednom vezano za Muhammeda, a.s., a druga dva puta uz Jakuba, a.s. A kakav je to lijepi sabur?

Lijepi sabur ne znači da čovjek ne osjeća bol, da ne zaplače ili da nikome ne smije kazati da mu je teško. Lijepi sabur znači da ni u svojoj najvećoj boli ne izgubi povjerenje u Allaha. Lijepi sabur je sabur u kojem se ti, srcem svjestan da je Allah Svemoćan, obraćaš Njemu Uzvišenom za ono što te pogodilo. To je sabur u kojem ti priznaješ svoju nemoć i sabur u kojem priznaješ da ako ti se Allah Uzvišeni ne smiluje niko ti drugi pomoći ne može. A onome koji svoje srce preda Allahu, dž.š., njemu će Allah dati sretan kraj i on će na kraju zadovoljan biti.

Zato brate, možda danas ne razumiješ zašto te je zadesilo ono što te je zadesilo. Možda si umoran od borbe. Možda si toliko puta dovio da više ne znaš koje riječi da izgovoriš. Ali nemoj ni slučajno pomisliti da je tvoja bol dokaz da te je Allah napustio. Nemoj ni slučajno sebi dozvoliti da izgubiš nadu u Allahovu milost. Nemoj dopustiti da te ono što ne razumiješ udalji od Onoga u čijoj su moći i tvoj život i tvoj izlaz. Imaj na umu riječi Muhammeda, a.s.: “Najveća iskušenja od ljudi imat će Božiji poslanici, zatim dobri ljudi, pa najuzoritiji."