Priča o učenjaku i lutalici

Priča o Imamu i prolazniku u blatu

Jednog dana, veliki učenjak prolazio je ulicom i ugledao čovjeka (u nekim verzijama pijanicu) koji se teturao i hodao tik uz duboki kanal pun blata i vode.

Vidjevši opasnost u kojoj se čovjek nalazi, Imam mu se obrati s blagošću i brigom:

„Pazi, čovječe! Čuvaj se da ne posrneš i ne padneš u taj kanal!“

Čovjek se okrenu, pogleda uvaženog učenjaka, prepozna ga, pa mu odgovori riječima koje su Imama duboko potresle:

“O učitelju, vođo muslimana! Ako ja posrnem i padnem u ovo blato, to je mali problem. Ja sam samo pojedinac, običan čovjek. Ako ja padnem, uprljaću samo sebe i niko drugi zbog mene neće nastradati. Ali, pazi ti! Čuvaj se ti da ne posrneš i ne padneš! Jer ako ti posrneš i padneš u blato, tvoj pad neće biti samo tvoj. Ako ti padneš, za tobom će u kanal i propast završiti stotine i hiljade tvojih sljedbenika koji te slijede i gledaju u tebe!“

Čuvši ove riječi, Imam je zaplakao. Okrenuo se svojim učenicima i rekao:

„Dobro zapamtite šta je ovaj čovjek rekao. Od danas, još više vodite računa o svakom našem koraku, svakoj riječi i svakoj fetvi koju donesemo.“

Pouka priče:

Običan čovjek odgovara uglavnom za sebe i svoj privatni krug.

Učenjak, profesor, vođa ili uzor nosi teret svih onih koji u njega gledaju. Kada javna ličnost ili vjerski autoritet napravi grešku ili skrene s pravog puta, on ne povlači samo sebe, već u "blato" i zabludu vodi i sve one koji su mu slijepo vjerovali.