Poučne priče

Vrijednost dove za drugoga

U djelu „Hikajat“ navodi se sljedeća predaja: „Neki čovjek je, čineći tavvaf oko Kabe, neprestano činio sljedeću dovu: ‘Allahu moj, molim Te da očistiš i popraviš moje prijatelje.’ Neko od prisutnih ga upita: ‘Kada si već došao na ovo časno mjesto, zašto nikako ne činiš dovu za sebe, nego samo za svoje prijatelje?’, a on, da mu se Allah, dž.š., smiluje, ovako odgovori: ‘Ja imam svoju braću i prijatelje kojima ću se vratiti sa ovog mjesta. Ako oni budu salih (dobri) robovi, i ja ću biti salih rob. A ako oni budu nepokorni i fasici (veliki griješnici), i ja ću postati nepokoran i fasik. Budući da je moje stanje uslovljeno njihovim stanjem, ja činim dovu za njih, kako bismo i ja, a i oni, postigli spas i blagostanje.'“

Vrijednost dove za drugoga

U djelu „Hikajat“ navodi se sljedeća predaja: „Neki čovjek je, čineći tavvaf oko Kabe, neprestano činio sljedeću dovu: ‘Allahu moj, molim Te da očistiš i popraviš moje prijatelje.’ Neko od prisutnih ga upita: ‘Kada si već došao na ovo časno mjesto, zašto nikako ne činiš dovu za sebe, nego samo za svoje prijatelje?’, a on, da mu se Allah, dž.š., smiluje, ovako odgovori: ‘Ja imam svoju braću i prijatelje kojima ću se vratiti sa ovog mjesta. Ako oni budu salih (dobri) robovi, i ja ću biti salih rob. A ako oni budu nepokorni i fasici (veliki griješnici), i ja ću postati nepokoran i fasik. Budući da je moje stanje uslovljeno njihovim stanjem, ja činim dovu za njih, kako bismo i ja, a i oni, postigli spas i blagostanje.'“

Iskrenost u našim srcima i našim djelima

Koliko je važna iskrenost u riječima i djelima, kazuje nam hikaja o pobožnjaku, koji je čuvši da ljudi obožavaju drvo, krenuo da isto posiječe. Mada mu se na putu, lično ispriječio Iblis u liku čovjeka, on ga je uspješno savladao bez velike muke. Ali kada mu je Iblis obećao da će svako jutro pod jastukom nalaziti nešto novca, a da zauzvrat ne siječe stablo, on je na to pristao. Tako je te to trajalo mjesecima sve dok jednog jutra ne našavši, taj novac, krenu ponovo da posiječe drvo, ali ovaj put njega Iblis savlada sa lahkoćom. Kada ovaj upita, kako je to moguće, sam mu Iblis objasni, da je snagu onog dana, on crpio iz svog iskrenog nijeta( u ime Allaha), a sada ide iz ličnih razloga i interesa, zato što nije našao novac, a ne Allaha radi.

Koje će naše riječi na samrti biti?

Jedan mudri šejh je neumorno poučavao svoje učenike suštini islamskog vjerovanja, s posebnim naglaskom na duboko značenje riječi La ilahe illallah. Znajući za šejhovu ljubav prema pticama i mačkama, jedan od učenika odluči da mu pokloni papagaja. Šejh je s radošću prihvatio poklon, pa je pticu nosio svuda sa sobom, čak i na predavanja. Slušajući svakodnevne lekcije, papagaj je ubrzo naučio ponavljati ove svete riječi, izgovarajući ih bez prestanka, danju i noću. Međutim, jednog dana učenici zatekoše svog učitelja u dubokoj tuzi i suzama. Kada ga upitaše za razlog tolike žalosti, on im slomljenog srca reče da je mačka usmrtila njegovog papagaja. Učenici, želeći da ga utješe, rekoše: „Zar zbog toga plačeš, učitelju? Ako je do ptice, donijet ćemo ti još ljepšeg i boljeg papagaja.“ Šejh ih pogleda i kroz suze odgovori: „Ne plačem ja za pticom. Moje suze teku zbog onoga što se desilo u trenucima njenog kraja. Kada je mačka napala papagaja, on je u strahu samo vrištao sve dok nije izdahnuo. Iako je čitav život ponavljao La ilahe illallah, u presudnom trenutku te su riječi nestale, a ostao je samo krik. To je zato što ih je učio samo jezikom, dok mu je srce ostalo prazno. Istinski se bojim da i nas ne zadesi sudbina ovog papagaja – da cijeli život provedemo ponavljajući ove riječi samo usnama, a da ih u trenutku smrti zaboravimo jer ih naša srca nikada nisu stvarno spoznala niti živjela po njima.“ Tek tada učenici shvatiše dubinu lekcije, te i sami briznuše u plač, uplašeni za iskrenost svog vlastitog vjerovanja

Iman nije u izgledu, već u srcu

Jednog dana, ranjena ptica dođe pred hazreti Sulejmana a.s. i požali se da joj je jedan derviš slomio krilo te uputi tužbu protiv njega. Hazreti Sulejman a.s. odmah naredi da derviša dovedu pred njega, pa ga upita: „Ova ptica se žali na tebe, zašto si joj slomio krilo?“ Derviš se poče braniti: „Sultane moj, ja sam htio uloviti ovu pticu. Prvo nije bježala, prišao sam joj sasvim blizu, opet nije bježala. Pomislio sam da mi se želi predati, pa sam skočio na nju. Upravo u trenutku kada sam je htio uhvatiti, pokušala je pobjeći i tada joj se slomilo krilo.“ Na to se hazreti Sulejman a.s. okrenu ptici i reče: „Vidi, i ovaj čovjek je u pravu. Zašto nisi pobjegla? On ti nije prišao potajno. Mogla si braniti svoje pravo. Zašto se sada žališ kako su ti krila slomljena?“ Ptica iznese svoju odbranu: „Gospodaru moj, ja nisam pobjegla jer sam ga vidjela u derviškoj odjeći. Da je bio lovac, odmah bih pobjegla. Pomislila sam da mi od nekoga ko je postao derviš ne može doći zlo i da se takvi boje Allaha, pa zato nisam bježala.“ Hazreti Sulejman a.s zaključi da je ova odbrana ispravna i naredi da se izvrši odmazda : „Ptica je u pravu, odmah slomite dervišu ruku!“, naredi on. U tom trenutku, ptica skoči i reče: „Gospodaru moj, nipošto nemojte dozvoliti da se učini takvo nešto!“ „Zašto?“, upita hazreti Sulejman a.s. Ptica tada objasni razlog: „Gospodaru, ako dervišu slomite ruku, kada mu ruka zacijeli, on će opet uraditi isto. Vi mu radije skinite tu dervišku hırku (ogrtač) koju nosi. Skinite je, kako se druge ptice poput mene ubuduće ne bi dale prevariti.

Vanjska i unutrašnja čistoća

Feriduddin Attar

U jednom velikom perzijskom gradu živio je čovjek koji je silno žudio za poštovanjem, slavom i bogatstvom. Vidjevši kako narod duboko poštuje učene i pobožne ljude, odlučio je obući derviški ogrtač, staviti veliki turski turban i proglasiti se šejhom, odnosno duhovnim učiteljem. Napravio je malu tekiju na rubu grada. Po cijele dane sjedio bi u tišini, poluzatvorenih očiju, vrteći velike tespihe i uzdišući, glumeći da je u dubokom zanosu i stalnoj molitvi. Kada bi ga ljudi pitali za savjet, govorio bi nerazumljivim, tajanstvenim jezikom, što je masu još više fasciniralo. Mislili su da je taj čovjek toliko blizu Bogu da ga obični smrtnici ne mogu ni razumjeti.Ubrzo su mu ljudi počeli donositi novac, hranu i skupe darove, tražeći njegov blagoslov. Lažni šejh je uživao u luksuzu, jeo je najbolja jela, a derviški ogrtač mu je služio samo kao paravan za pohlepu. Jednoga dana, dok je šejh sjedio na svom mekanom ćilimu ispred tekije, a oko njega bili okupljeni brojni učenici i građani, s ulice je dotrčao jedan stari, mršavi pas lutalica. Pas je bio gladan i, privučen mirisom hrane iz tekije, slučajno je svojim prljavim repom dodirnuo rub šejhove luksuzne odjeće.Lažni šejh se istog trenutka strašno uznemirio. Prema vanjskim propisima, pas se smatrao nečistim, a šejh je pred masom morao održati privid savršene vjerske čistoće. Planuo je od bijesa, zaboravio na svoju glumljenu smirenost, zgrabio teški štap i divljački udario psa, slomivši mu nogu.Pas je zacvilio od boli i pobjegao, šepajući na tri noge. Narod je šutio, pomalo zatečen šejhovom okrutnošću, ali niko se nije usudio ništa reći. Sve je to s distance posmatrao pjesnik i mudrac Attar. Attar je prišao lažnom šejhu, naklonio se i glasno, pred svima, upitao: „O veliki šejhu, ti koji nosiš odjeću sufija i govoriš o Božijoj milosti... Zašto si tako surovo kaznio ovo nemoćno stvorenje?“ Lažni šejh, ponosan i uvrijeđen, odgovori: „Zato što je ta nečista životinja uprljala moju svetu odjeću! Pokvario mi je abdest za molitvu! Moja odjeća vrijedi više nego cijeli njegov bezvrijedni život!“ Attar se tada nasmiješio, ali u očima mu je bila tuga. Okrenuo se prema okupljenom narodu i rekao riječi koje su lažnog šejha potpuno razotkrile: „Vidiš, šejhu, ti si u velikoj zabludi. Pas je prljav samo izvana. Ako njegova prljavština dotakne tvoju odjeću, ti je možeš oprati s malo čiste vode i nekoliko kapi mirisa. Ali tvoj udarac i tvoj bijes otkrili su prljavštinu koja se nalazi unutar tebe u tvom srcu. Prljavštinu tvog ponosa, tvog licemjerja i tvoje okrutnosti ne može oprati ni cijeli okean vode. Ti nosiš odjeću šejha, ali u prsima imaš srce zvijeri. Ovaj pas je, iako šepav, čišći pred Bogom od tebe.“ Čuvši ove riječi, narod je shvatio da ih je čovjek godinama varao svojom vanjštinom. Lažni šejh je ostao sjediti sam, osramoćen, shvativši da je njegova kula od karata srušena jer je vanjsku formu stavio ispred unutarnje ljudskosti

Zbog čega je čovjeku obećan džennet još na dunjaluku?

Hadis

Jedne prilike je pred Resulullaha s.a.v.s., i ashabe izašao jedan čovjek. Prije nego što će se pojaviti, Resulullah s.a.v.s., je rekao: „Izlazi vam čovjek od stanovnika dženneta.“ Ashabi su gledali ko će ući na vrata. Tada je ušao jedan od muslimana na vrata. Nakon nekoliko dana opet im je Resulullah s.a.v.s., rekao: „Opet će vam izaći čovjek od stanovnika dženneta“, jer je to direktna obavijest preko meleka Džibrila od Gospodara. Ashabi su opet vidjeli istog čovjeka. Jedan od ashaba je rekao: „Odoh da vidim šta je posebno kod tog insana.“ Upitao ga je ashab: „Između mene i moga babe nešto je se desilo, pa mogu li kod tebe biti musafir večeras?“ Rekao mu je da može. Bio je sa njim i ništa posebno nije vidio. Pred sabah je ustao klanjao dva rekata, i otišao obaviti sabah namaz u džamiji. Povjerio mu se i rekao: „Nisam došao zbog babe, došao sam zbog toga jer nam je Resulullah dva puta kazao da si ti od stanovnika dženneta, pa hoću da vidim koje to posebno djelo imaš.“ Tada mu je rekao: „Tako mi Allaha ništa od onoga što već nisi vidio. Međutim, u mome srcu nema zlobe ni prema jednom insanu.“

Zbog čega ili koga nešto govorimo i radimo?

Jednom su Imama Šafiju upitali: „Zašto ne mariš za ono što ljudi govore?“ On je odgovorio: „Ako ljudi nisu zadovoljni Allahom, kako da budu zadovoljni mnome?“ Jer: Kada sam se nasmijao, rekli su: „Nema odgoja.“ Kada sam zaplakao, rekli su: „Zašto se ne smije?“ Kada sam se blago osmjehnuo, rekli su: „Licemjeran je.“ Kada sam se uozbiljio, rekli su: „Pokazao je šta mu je u srcu.“ Kada sam govorio, rekli su: „Previše priča.“ Kada sam šutio, rekli su: „Nijem je.“ Kada sam bio skroman, rekli su: „Kukavica je.“ Kada sam bio hrabar, rekli su: „Prelazi granicu.“ Kada sam rekao „ne“, rekli su: „Tvrdoglav je.“ Kada sam rekao „da“, rekli su: „Kao i svi drugi, bez stava.“ Tada sam shvatio da što više nastojim da ljudi budu zadovoljni mnome, to ću sigurno biti više izložen njihovim osudama.

Šta dajemo radi Allaha a šta radi našeg interesa?

Priča se da je jedan siromah otišao kod prodavača lubenica i zamolio: "Radi Boga te molim, daj mi jednu lubenicu, siromah sam, nemam šta da jedem!" Prodavač je među lubenicama pronašao jednu truhlu i beskorisnu lubenicu te je dao siromahu. Siromah je pogledao lubenicu i vidio da nije za jelo, pa je izvadio nešto novca što je imao kod sebe i rekao: "Ipak, daj mi lubenicu prema vrijednosti ovog novca." Prodavač je izvagao jako dobru lubenicu i dao je siromahu. Siromah je podigao obje lubenice prema nebu i ispred prodavača uzviknuo: "Gospodaru, pogledaj ovog Tvoga roba! Ovu truhlu lubenicu dao mi je radi Tebe, a ovu dobru lubenicu dao mi je za novac!"

Priča o učenjaku i lutalici

Priča o Imamu i prolazniku u blatu Jednog dana, veliki učenjak prolazio je ulicom i ugledao čovjeka (u nekim verzijama pijanicu) koji se teturao i hodao tik uz duboki kanal pun blata i vode. Vidjevši opasnost u kojoj se čovjek nalazi, Imam mu se obrati s blagošću i brigom: „Pazi, čovječe! Čuvaj se da ne posrneš i ne padneš u taj kanal!“ Čovjek se okrenu, pogleda uvaženog učenjaka, prepozna ga, pa mu odgovori riječima koje su Imama duboko potresle: “O učitelju, vođo muslimana! Ako ja posrnem i padnem u ovo blato, to je mali problem. Ja sam samo pojedinac, običan čovjek. Ako ja padnem, uprljaću samo sebe i niko drugi zbog mene neće nastradati. Ali, pazi ti! Čuvaj se ti da ne posrneš i ne padneš! Jer ako ti posrneš i padneš u blato, tvoj pad neće biti samo tvoj. Ako ti padneš, za tobom će u kanal i propast završiti stotine i hiljade tvojih sljedbenika koji te slijede i gledaju u tebe!“ Čuvši ove riječi, Imam je zaplakao. Okrenuo se svojim učenicima i rekao: „Dobro zapamtite šta je ovaj čovjek rekao. Od danas, još više vodite računa o svakom našem koraku, svakoj riječi i svakoj fetvi koju donesemo.“ Pouka priče: Običan čovjek odgovara uglavnom za sebe i svoj privatni krug. Učenjak, profesor, vođa ili uzor nosi teret svih onih koji u njega gledaju. Kada javna ličnost ili vjerski autoritet napravi grešku ili skrene s pravog puta, on ne povlači samo sebe, već u "blato" i zabludu vodi i sve one koji su mu slijepo vjerovali.

Hadž siromašne udovice

ʿAbdullāh ibn al-Mubārak

Bio je ʿAbdullāh ibn al-Mubārak pobožan čovjek. U godini kada je odlučio obaviti hadž, izašao je jedne noći da se oprosti sa svojim prijateljima prije putovanja. Na putu je ugledao prizor od kojeg su mu se tijelo i živci potresli. U mraku je vidio ženu kako se saginje nad gomilom smeća i iz nje uzima mrtvu kokoš, stavlja je pod ruku i odlazi u tamu. Pozvao ju je i rekao: „O robkinjo Allahova, šta radiš? Ovo je mrtva kokoš!" Ona mu odgovori: „O ʿAbdullāh, ostavi stvorenja njihovom Stvoritelju, jer Allah ima Svoje odredbe među Svojim robovima." Reče joj Ibn al-Mubārak: „Zaklinjem te Allahom da mi kažeš svoju priču." Ona odgovori: „Kad si me već zakleo Allahom, reći ću ti." Njene suze su progovorile prije riječi: „Allah nam je dozvolio da jedemo strvinu (u nuždi). Ja sam siromašna udovica i majka četiriju djevojčica. Njihov staratelj je umro, stanje nam se pogoršalo, novac mi je nestao. Kucala sam na vrata ljudi, ali nisam našla milosti u njihovim srcima. Izašla sam da nađem večeru za svoje kćeri, čije su nutrine spaljene glađu, pa mi je Allah dao ovu strvinu. Zar ćeš me sada zbog toga koriti?" Na to su oči Ibn al-Mubāraka zasuzile. Rekao joj je: „Uzmi ovaj imetak," i dao joj sav novac koji je bio pripremio za hadž. Majka siročadi ga je uzela, vratila se zahvalna svojoj djeci, a Ibn al-Mubārak se vratio kući i nije otišao na hadž. Hodočasnici iz njegovog mjesta otišli su na hadž, obavili ga i vratili se. Svi su zahvaljivali Ibn al-Mubāraku na uslugama koje im je pružio tokom hadža. Govorili su: „Allah ti se smilovao, o Ibn al-Mubārak! Nismo sjeli ni na jedno mjesto a da nas nisi podučio onome čemu te Allah naučio, niti smo vidjeli boljeg od tebe u ibadetu ove godine na hadžu." Ibn al-Mubārak se začudio njihovim riječima i zbunio, jer nije napuštao svoje mjesto niti je išao s njima, ali nije želio otkriti svoju tajnu. U snu je vidio čovjeka čije je lice sjalo svjetlom, koji mu reče: „Selam alejke, o ʿAbdullāh! Znaš li ko sam ja? Ja sam Muhammed, Allahov Poslanik. Ja sam tvoj voljeni na dunjaluku i tvoj zagovornik na ahiretu. Neka te Allah nagradi za moj ummet. O ʿAbdullāhu ibn al-Mubārak, Allah te je počastio kao što si ti počastio majku siročadi, i sakrio te kao što si ti zaštitio siročad. Allah je stvorio meleka u tvom liku koji je išao s ljudima tvoga mjesta kroz obrede hadža. Svakom hadžiji je upisana nagrada jednog hadža, a tebi je upisana nagrada sedamdeset hadževa."