Koje će naše riječi na samrti biti?

Jedan mudri šejh je neumorno poučavao svoje učenike suštini islamskog vjerovanja, s posebnim naglaskom na duboko značenje riječi La ilahe illallah. Znajući za šejhovu ljubav prema pticama i mačkama, jedan od učenika odluči da mu pokloni papagaja. Šejh je s radošću prihvatio poklon, pa je pticu nosio svuda sa sobom, čak i na predavanja. Slušajući svakodnevne lekcije, papagaj je ubrzo naučio ponavljati ove svete riječi, izgovarajući ih bez prestanka, danju i noću.

Međutim, jednog dana učenici zatekoše svog učitelja u dubokoj tuzi i suzama. Kada ga upitaše za razlog tolike žalosti, on im slomljenog srca reče da je mačka usmrtila njegovog papagaja.

Učenici, želeći da ga utješe, rekoše: „Zar zbog toga plačeš, učitelju? Ako je do ptice, donijet ćemo ti još ljepšeg i boljeg papagaja.“

Šejh ih pogleda i kroz suze odgovori: „Ne plačem ja za pticom. Moje suze teku zbog onoga što se desilo u trenucima njenog kraja. Kada je mačka napala papagaja, on je u strahu samo vrištao sve dok nije izdahnuo. Iako je čitav život ponavljao La ilahe illallah, u presudnom trenutku te su riječi nestale, a ostao je samo krik. To je zato što ih je učio samo jezikom, dok mu je srce ostalo prazno. Istinski se bojim da i nas ne zadesi sudbina ovog papagaja – da cijeli život provedemo ponavljajući ove riječi samo usnama, a da ih u trenutku smrti zaboravimo jer ih naša srca nikada nisu stvarno spoznala niti živjela po njima.“

Tek tada učenici shvatiše dubinu lekcije, te i sami briznuše u plač, uplašeni za iskrenost svog vlastitog vjerovanja